SREBRENICA I ADMINISTRATOR POKOLJA

Genocid u BiH 1991-1995! Genocidu su svojom neaktivnoscu pomogle i UN

[Srebrenica]

Yasushi Akashi
Krajnja nekompetentnost specijalnog predstavnika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Januara 2001. godine, Parlament Republike Francuske formirao je komisiju koja treba ispitati francusku ulogu u padu Srebrenice i genocidu koji se dogodio nakon sto su srpske snage osvojile enklavu pod zastitom Ujedinjenih nacija. Clanovi komisije saslusali su veliki broj direktnih svjedoka i ucesnika dogadaja s kraja bosanskog pokolja.

Posljednji ispitani bio je Yasushi Akashi, nekadasnji specijalni predstavnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za bivsu Jugoslaviju.

On je 25. aprila odgovarao na pitanja istrazitelja, dajuci odgovore koji ne samo da pokazuju njegovu krajnju nekompetentnost vec i dokazuju kako je za diplomatu koji se najcesce smijao na Palama, Srebrenica bila tek jedan od kompjuterskih fileova, posao za rutinsko i bezvoljno obavljanje, pracen slijepom vjerom u ispravnost svega sto je imalo veze sa plavim kacigama, pred kojima se na kraju dogodio najveci pokolj u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Pored transkripta skandaloznog Akashijevog svjedocenja, Dani objavljuju i detalje razgovora koji su sa francuskim parlamentarcima vodili bivsi nacelnik staba UNPROFOR-a za BiH, holandski general Nikolai, i Jean-Rene Ruez, glavni istrazitelj Tribunala u Haagu za Srebrenicu.

Dok oficir cistom, vojnickom logikom tumaci mogucnosti odbrane Srebrenice, haski istrazitelj donosi nepoznate detalje o prvobitnim srpskim namjerama.

Obojica, medutim, Akashijevo svjedocenje cine krajnje nerelevantnim, a njegovu pricu o zasticenoj zoni tek cinovnickim naklapanjima.

Kako je, zapravo, bilo u toj zasticenoj zoni i sta je u praksi znacilo UNPROFOR-ovo slijepo (ne)sprovodenje mandata propisanog na East Riveru, opisuje nas novinar, svjedok zbivanja u posljednjoj bosanskoj enklavi

Naveli ste Vas zahtjev za ulazak posmatraca ICRC-a u Srebrenicu od 15. jula.
Da li ste izmedju februara i jula mogli proslijediti informaciju do gospodina Boutrosa Ghalija?
Da li ste mogli preuzeti inicijative?
Traziti ranije to sto ste trazili 15. jula, tj. da ICRC udje u sigurnu zonu?
Drugim rijecima, sta se desavalo izmedju februara i jula, sto je jos vise istaklo neprihvatljivu situaciju u Srebrenici i zelju da se stanovnistvo pod opsadom izgladni i fizicki unisti?

AKASHI: Situacija u Srebrenici je, kao sto kazete, bila nemoguca i mnogo prije tragedije koja se desila u julu 1995. godine. Ali, situacija nije bila teska samo u Srebrenici vec i u Sarajevu i u Bihacu. I prije smo prezivljavali mnoge krize. Ja ne potcjenjujem teskoce iz Srebrenice, ali je i Gorazde, u kojem smo imali samo osam vojnih posmatraca, imalo tesku sudbinu. Snabdijevanje hranom u Srebrenici je bilo izuzetno tesko. Imali smo veoma teske pregovore sa Srbima u vezi sa snabdijevanjem holandskih vojnika. I kao sto sam rekao u svojoj uvodnoj izjavi, holandski vojnici su oslabili jer nisu imali redovno snabdijevanje. Vec ih je bilo napustilo 150 ljudi, pa su i ostali zeljeli napustiti Srebrenicu sto je moguce prije. Kontaktirali smo nekoliko skandinavskih vlada da vidimo da li su spremne da zamijene Holandjane, ali nismo imali uspjeha. Nijedna zemlja nije bila spremna na to. Zbog toga ne treba kriviti Holandjane. Mi smo beskrajno dugo pregovarali sa Srbima da nam olaksaju pristup Srebrenici i da smanje broj napada na taj grad. Ali vise nego bilo gdje drugdje u Bosni, Srebrenica je bila zona sa mnogo napada i protunapada, i mislim da je to teritorija gdje je Mladic imao dosta gubitaka. Uprkos teskoj situaciji, ne mogu reci da je Srebrenica bila u mnogo tezoj situaciji nego neki ostali dijelovi zemlje. UN tu nije imao poseban vojni mandat. Prije pocetka jula nismo nista znali o srpskim namjerama. Zapravo, veliki broj mojih generala misli da Mladic najvjerovatnije u pocetku i nije imao namjeru da napadne i zauzme Srebrenicu, sve dok nije osjetio da je otpor veoma slab. Bosanski komandanti su otisli u Sarajevo, tako da je ostalo samo tri do cetiri hiljade ljudi sa oslabljenim komandnim kadrom. To je za njega predstavljalo priliku koju nije zelio propustiti, iako mu to mozda nije bila prvobitna namjera.

- Pukovnik Karremans nam je prosle sedmice izjavio da je pocetkom juna 1995. godine, saznao da se srpske snage koncentriraju i pripremaju napasti sigurnosnu zonu. Da li ste o tome bili obavijesteni i kakve ste odluke donijeli?

AKASHI: Nisam upucen u svjedocenje komandanta Karremansa. Komandant snaga, ako se dobro sjecam, nije mi rekao za neke planove i odredjene namjere o organiziranim napadima na Srebrenicu od jula 1994. godine, kako vi to kazete. To nikada nisam saznao za vrijeme nasih internih sastanaka. Svako jutro sam imao sastanak sa svojim najodgovornijim ljudima, vojnim i civilnim licima. Uvijek smo imali istu sliku o situaciji na terenu, bilo da se radilo o politickom ili vojnom planu. I ne sjecam se da sam cuo da se prica o napadu na Srebrenicu.

- General Nikolai i pukovnik Karremans su nam prosle sedmice izjavili da "bi se mozda izbjegla ova tragedija da je zracna podrska sirih razmjera bila pruzena vec od prvog dana srpske ofanzive". Sta mislite o tome?

AKASHI: I to je zapravo pretpostavka. Kao sto znate, postoje dvije kategorije zracne podrske. Postoji ogranicena akcija, to je podrska namijenjena za odredene ciljeve zastite, u svrhu osiguranja naseg ljudstva. Mi saljemo kontrole na teren kako bismo znali da li postoji naoruzanje i fizicki napadi na nase ljude. To se zove bliska zracna podrska. Sto se tice zracnih udara, to je drugi vid zracne podrske, sa politickim ciljem da se kazni neprijatelj na terenu ili snage koje nas sprecavaju u vrsenju nase misije. Kao sto sam vec rekao, 11. jula 1995. godine od mene je zatrazena bliska zracna podrska i ja sam u roku od deset minuta odobrio zahtjev generala Janviera.

Da je ova zracna podrska bila zatrazena ranije, recimo 9. ili 10. jula, da li mislite da bi situacija bila drugacija?

To je pitanje koje mi postavljate, ali ja u to sumnjam. Medjutim, kada govorimo o zracnoj podrsci sirih razmjera, to je sasvim druga prica. Jer, ono sto se dogodilo krajem augusta i pocetkom septembra, bio je veci napad koji je otvorio put Dejtonskom sporazumu. Ali i taj zestoki napad koji je trajao oko deset dana nije bio jedina metoda zaustavljanja Srba. Do tog napada je doslo u isto vrijeme kada su i hrvatske snage napredovale u blizini Bihaca, sto je uznemirilo srpske snage. Mozda se sjecate americke ponude koja je dovela do Daytona. Zracni napad sirih razmjera, zajedno sa zestokim napadom na terenu protiv Srba, bio je pracen diplomatskim aktivnostima koje su pokazale fleksibilnost i dopustile kompromis u pogledu Srba. Bez prisustva drugih politickih mjera, zar mislite da bi samo zracni napad mogao zaustaviti napade na Srebrenicu? I u ovom slucaju je nemoguce znati sta bi se dogodilo, i oko ovog pitanja postoje samo razlicita misljenja.

- General Nikolai je izjavio: "General Smith je bio za zesce napade na zemlji, sa zracnom podrskom, ali nikada u to nije uspio ubijediti generala Janviera i gospodina Akashija. Zbog toga se on drzao naredenja svojih nadredjenih." Sta Vi mislite o ovoj izjavi generala Nikolaija?

Yasushi Akashi: "Jako sam ponosan sto mogu reci da su svi moji podredjeni, Francuzi, Britanci ili ljudi bilo koje nacionalnosti, bili posveceni krajnjem cilju medunarodnog mira, ostavljajuci po strani vlastite nacionalne interese. I vjerujem da je to u interesu cijelog covjecanstva"

AKASHI: Generali u Zagrebu su imali globalniju viziju svih operacija, dok su nasi generali u BiH, u Sarajevu, imali vise takticku sliku situacije, jedan direktniji susret sa bosanskim snagama. Dakle, postojale su odredjene razlike u procjenjivanju situacije i u politickim mjerama koje je trebalo usvojiti. Ocito, te razlike su neizbjezne i mi smo sve ucinili da ih uskladimo. Naprimjer, kada je rijec o masivnom zracnom napadu od 25. i 26. maja, svi smo radili zajedno. Bili smo slozni na scenariju. I u vecini slucajeva uspjeli smo ostvariti suradnju. Mozete imati stratesko slaganje na nivou visoke uprave, dok takticno slaganje ne postoji uvijek na liniji fronta. Mislim da je bilo vazno za komandanta snaga generala Janviera da sagleda tu globalnu viziju da bi mogao pregovarati sa vodjama, Karadzicem, Mladicem i ostalima.

Smithov prethodnik Rose je izgubio sposobnost pregovaranja sa bosanskim Srbima. Ja licno u pocetku nisam mogao pregovarati sa Karadzicem, pa su Stoltenberg i lord Owen ubijedili Milosevica, a onda posredstvom Milosevica i Karadzica, pa su mi dopustili da ga idem vidjeti. Ali Karadzic nije dopustio generalu Roseu da me prati.

Rekao je: "On je vojnik. Ne zelim s njim govoriti. Govorit cu samo sa civilnim licem iz UN-a."

Na taj nacin smo zapravo igrali malo drugacije uloge od onih koje su uobicajene za Ujedinjene nacije, ali u skladu sa globalnim i jedinstvenim scenarijem. Kao posljedica toga, mislim da ne treba preuvelicavati te razlike.

- Znate da su se Janvier i Mladic susreli tri puta. Cetvrtog juna je general Mladic pripremio, prema izvjestaju UN-a, dogovor kojim bi se uspostavila veza izmedju oslobodjenja talaca i zracnih snaga. General Janvier nije potpisao ovaj dogovor, ali je generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, i to na njegov zahtjev, o tome obavijestio tek 11 dana kasnije. Vjerujem uostalom da je gospodin Kofi Annan, koji je tada bio sef operacija za odrzavanje mira, od Vas trazio 15. juna istragu. Kako objasnjavate ovo kasnjenje?

AKASHI: Sjediste Ujedinjenih nacija je, kao sto znate, u New Yorku i zbog toga veoma vodimo racuna o tome sta pise americka stampa. Cesto, umjesto da odgovaramo na upite iz sjedista UN-a, mi smo morali odgovarati na upite New York Timesa i Washington Posta. Da je sjediste UN-a u Parizu, vjerovatno bismo tada od sjedista dobivali zahtjeve u vezi sa pitanjima postavljenim u francuskoj stampi. Bilo je prica u americkoj stampi o tajnim sporazumima izmedu generala Janviera i Mladica, kao sto ste i vi na neki nacin spomenuli. Privilegija novinara je da se upustaju u razne spekulacije, a nasa misija je, naprotiv, bila da razjasnimo situaciju.

- Medutim, mi znamo da Vam je i sam generalni sekretar NATO-a 21. juna postavio isto pitanje.

AKASHI: Ali, generalni sekretar ne bi postavio to pitanje da mu stampa nije dala tu ideju. Cvrsto sam ubijedjen da ni on sam nije imao nikakvih sumnji u vezi sa onim sto sam mu govorio.

- Da li postoje izvjestaji o druga dva susreta koji su 17. i 29. juna odrzani izmedju generala Mladica i Janviera?
Da li su ti izvjestaju poslani u New York i da li su dostupni?

AKASHI: Nemam informacije u vezi sa sadrzajima ovih susreta, ne znam da li je New York o njima obavijesten. Ukoliko su oni za vas znacajni, mislim da ih mozete dobiti.

- Kada su nam davala izjavu dva holandska ministra, Van Mierlo i Voohroeve, oni su se pozalili da ih prije 10. jula niko nije konsultirao.
Isto tako se mozemo zapitati zasto oni nisu Vas konsultirali.
Kako objasnjavate to odsustvo kontakata izmedju odgovornih ljudi u UN-u i Holandjana koji su bili zaduzeni za holandski kontingent u enklavi?

AKASHI: Ja znam da je general Janvier mozda preko svojih podredjenih konsultirao holandske vlasti u Haagu, ali prije 11. jula ja nisam imao kontakata sa visokim i odgovornim licnostima holandske vlade. A kontakte 11. jula su inicirali sami Holandjani. Uvijek sam cijenio posjete visokih licnosti iz zemalja koje su davale trupe za UN, ali za vrijeme samih operacija odrzavanja mira koje je vodio UN, te trupe se nalaze pod autoritetom Savjeta bezbjednosti i djeluju na osnovu mandata koji im je dat od strane savjeta i mog direktnog nadredjenog, samog generalnog sekretara, dok i ja sam primam naredbe samo od njega. Jako sam ponosan da mogu reci da su svi moji podredjeni, Francuzi, Britanci ili ljudi bilo koje nacionalnosti, bili posveceni krajnjem cilju medjunarodnog mira, ostavljajuci po strani vlastite nacionalne interese. I vjerujem da je to u interesu cijelog covjecanstva.