AGONIJA BOSNE I HERCEGOVINE


Nemoj zapovijedati prije nego što naučiš slušati.

-Solon-

Ova izreka danas tako lijepo pristaje domaćim političarima, posebno ako se ima na umu, nikako da dobiju  ‚sluh' za ono što im narod želi poručiti. Na žalost, kada narod i poručuje - slabo poručuje. U najmanju ruku - neubjedljivo.Tome je i sam kriv.  Igra gluvih telefona se nastavlja. Naravno, svemu ima lijeka, pa i tome - sve se može naučiti. Ipak, ostaje gorki  okus oktobarskih izbora i proteklih zbivanja, posebno cinjenice - da kojim slučajem nije bilo Bošnjaka - Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo. Na svu sreću tu su, a i ona je. Bosna i Hercegovina je opstala - kakva god - opstala je.

GORIH STVARI IMA I OD SMRTI

Bosancima se može oprostiti njihovo nejedinstvo, politička kratkovidnost i korupcija, politička i izborna neodgovornost jer, masa država svijeta je sve to prošla, ali im se nikada ne može oprostiti tako niska svijest o sebi, svojoj tradiciji, svojoj domovini i napose - nivou međusobnog poštovanja.

Iz ovog posljednjeg proizilazi većina navedenih stavki u kojoj Bosanci nisu u stanju da prepoznaju direktnu vezu, da za građane jedne države gorih stvari ima i od smrti!

Bog nam je dao i podario na korišćenje Božanstvenu zemlju - Bosnu i Hercegovinu.

Na žalost, nije pameti i dovoljno mudrosti da vladamo njom. Agonija Bosne i Hercegovine se tako nastavlja i nakon oktobarskih izbora. Došlo je do zamjene mjesta, tako da su sada na redu drugi.

Povijest nas uči da nismo znali i da ne znamo upravljati sobom, pa tako i državom. Sticajem okolnosti, rata i ratnih razaranja Bosna je porušena, popaljena, opljačkana, bolesna. Logično, i bosanski narod je bolestan. Tačnije, „građanin sa pravim pravom glasa" je u Bosni i Hercegovini mrtav - ne postoji. Povijesno gledajući, odakle da i postane?

Država nam je ta koja jeste i u njoj 'oni sa pravom glasa' - koji to nisu.

Mnogima to ne dolazi do glave, ali vjerujmo i nadajmo se - doći će jednom.

Nekom brže, nekom sporije.

DRŽAVA, ZAJEDNICA SREĆE

Jedinstvo više bića, u ovom slučaju naroda i države moguće je samo u zajednici u kojoj se uzajamno poštujući - uzajamno i oblikuju.

Društvo oblikuje državu u kojoj želi da živi, a suprotna želja, koju je sve ćešće čuti od pojedinih subjekata, nikako nije prirodna, jer kao takva negira samu sebe. Negira postojanje sebe kao aktivnog i konstitutivnog subjekta u državi - vodeći se - samoizolaciji iz sfere utjecaja političkog života. Država i dalje voljno opstaje, sreća zajednice ostaje dakako bezvoljna i upitna.

U jednoj takvoj atmosferi trebalo bi biti logično da društvo oblikuje državu i ukoliko to nije slučaj, kao što jeste, država (državni aparat) prepoznaje nedostatak volje društva da upravlja (državom) sobom, preuzima inicijativu i počinje da vlada društvom oblikujući ga shodno svojim potrebama i ciljevima. Takve vladavine su poznate kao nedemokratske vladavine, vladavine oligarhijskih struktura ili diktatura (stranaka, partija) u kojima život u zajednici i sreću doživljavaju jedni, a nikako čitava zajednica zbog koje država i postoji.

Tako bi trebalo da bude. Ovako je postala svoja čista suprotnost. I, ko je kriv što je tako? Najvjerovatnije njeni građani. Oni, što je ne priznaju - što su je se odrekli - i oni drugi, što im to (ne)dozvoljavaju.

Oligarhija je vladavina manjine, a demokratija - vladavina većine. Ono u čemu se međusobno razlikuju jeste bogatstvo oligarhije i siromaštvo demokratije. Kada je Solon prije 2600 godina u Ateni prvi put u povijesti uvodio demokraciju prvo je poništio sva dugovanja, uveo progresivne poreze i devalvirao novac.

POLITIKA I VLAST JE JEDNO, A KONTROLA VLASTI DRUGO

«Država je pozvana da donosi zakone samo pod uvjetom da i sebe samu smatra vezanu tim zakonima.»

Politika je borba za promjenu ili odrzavanje postojecih odnosa.

Politika je umjetnost vođenja državom.

Vlast je državna organizacija koja donosi političke odluke kojima je cilj upravljanje nekom državom. Svaka zemlja ima svojstvenu vlast i politiku zato što one proizlaze iz jedinstvene povijesti i kulture svake pojedine zemlje. Unatoč tim razlikama, sustavi vlasti i sporna politička pitanja posvuda su vrlo slična budući da je cilj voditi zemlju tako da bude u korist naroda.

Građanin* sa pravom glasa je u Bosni i Hercegovini, kao što već rekosmo - mrtav, ne postoji. On je i isključivo jedini koji može da izvrši pritisak na vlast učestvujući u direktnim akcijama, na javnim prosvjedima (štrajkovi, demonstracije), koje sam organizuje, politički se angažujući u kampanjama i uključujući se u skupine za pritisak na vlast radi zaštite svojih interesa, prava i građanskih sloboda.

Ovakve javne aktivnosti građanstva vrše pritisak na vlast koja biva prisiljena u momentu da mijenja stav koji građanstvu ne odgovara, ako ne želi da bude svrgnuta sa vlasti, za što je opet  potreban instrument kojeg građani putem referenduma moraju i da ugrade u najviši zakon države. Ovdje i na ovom mjestu govorimo o kontroli vlasti i uvjetima pod kojim vlast ne može više vršiti manipulacije.

Za razumijevanje ove materije prijeko je potrebno spomenuti Nikolu Makijavelija (1469-1527) koji je bio državni službenik Republike Firence u Italiji. Bio je realist koji je promatrao politički kaos svog vremena i tjerao vlasti da provode praktičnu i realističnu politiku, a ne da slijede suhoparne političke ideale. U svojoj knjizi Vladar (1532), govori o politici kao umijeću mogućega i ističe ono što vlast može učiniti, a ne ono što bi mogla učiniti.

Dok je poborništvo sastavni dio svake religije, u politici se svaki pojedinac mora za poborništvo boriti svojim glasom, znanjem i snagom argumenata. (*Građanin je sinonim pojmu državljanin.)

ZAKONOM POSLUŠNI GRAĐANIN

Na prostorima Balkana, pojam podobnosti, koji je još uvijek u upotrebi i označava ideološko-političku podobnost. U novije vrijeme "podrazumijeva" i vjersku podobnost kojom opet, udaljavanjem od demokratije, vezu sa vjerom čini većom? Mnogi "stanje podobnosti", udobnosti, žele prikazati samo negativnom karakteristikom bivšeg, socijalističkog društva, komunističkog režima, na takav način izražavajući svoju imunost toj pojavi i da oni, svemu tome "ne pripadaju". Egzistencijalna riječ vezana uz podobnost, kojom se otvaraju vrata, postiže garancija uspješne političke, ekonomske budućnosti i karijere, rješenje i magično pitanje: "biti ili ne biti", znak pitanja mnogih generacija, kojim se rješava nečija budućnost i koji je povezan sa drugim znakom od kojeg ovisi, a to je - "Imati vezu!?"

Imati vezu znači, biti uspješan u društvu, imati "upliv", "otvorena vrata" za posao, a time i potvrdu da je čovjek "punopravan" član društva. Ne imati "vezu" - po prirodi stvari, u društvu, gdje vlada "takav red, mišljenje i praksa", čovjek je - niko i ništa. Osuđen na propast. Mada će jedni, koji su na vrhu društvene ljestvice, to nijekati i negirati, pronalazeći tisuće izgovora, pa čak, kako to u praksi jeste i biva, i optužiti one, koji drugačije tvrde i misle, kao što se to radi u vrijeme strahovlada i diktatura.

Tako se nameće, da neka društva nije moguće drugačije izgraditi, nego podijelom, na crne i bijele, podobne i nepodobne, na one "koji imaju vezu" i oni koji je nemaju. Iz tog proizilazi cilj postavljanja principa "podobnosti" kojim je zapravo lakše vršiti manipulisanje i kontrolisanje.

Ovakvi oblici "društvenog ponašanja" simptomatični su za takozvana "društva u tranziciji", a često i pokazatelj potpune nezrelosti i nespremnosti društva, društvenih instrumenata i subjekata, da u procesu svog prelaska u demokratskog društvo inauguriraju, hitno potrebnu, za funkcionisanje društva, profesionalnu čistotu obavljanja poslova svih subjekata, a posebno poluga vlasti, koji kako praksa pokazuje, prve bivaju na udaru često, teško i same pogođene korupcijom.

Što je odnos subjekata u ovakvim društvima, uzročno i posljedično zavisnijie veći i jači, proporcionalno raste i opasnost od mogućnosti pojava mita, korupcije, seksualnog iskorištavanja i ovisnosti "potčinjenijeg ili nižeg" u odnosu na onog, ko je u hijerarhiji na većoj poziciji.

U svakom slučaju, ovakva ponašanja vode stvaranju staleškog društva, koje se režiji, odakle je samo poteklo, često vraća, snagom bumeranga. Što se jače "baca", povratni udarac je jači.

Društva se pošnu dijeliti na podobne i nepodobne, vjernike i nevjernike, udate i neudate, oženjene i neoženjene, po spolu i po vjeri, a društvo umjesto da raste, da se razvija, da dobiva na kvaliteti, počiva na raslojenosti, podijeljenosti, međusobnom podozrenju, izolaciji, nesposobno da funkcioniše, slabeći sebe i druge, toneći u dubine nadmudrivanja i prebacivanja krivice sa jednih na druge.

Na kraju, uz princip podobnosti, kojim nesumnjivo nastaje era staleškog, povlaštenog, nikako slobodarskog i demokratskog društva, otvara se borba, za rad i raspodjelu: društvenog dohotka, dobitka, zarade, penzija, plaća, viškova, odmora, ali i borba za "veća vjerska, građanska, staleška, klasna i druga prava".

POLITIČKA I EKONOMSKA ELITA

Sve dok društvo neizvjesno plovi i dok građanstvo ne živi već preživljava, uz pojave pretvaranja čovjeka sa pravom glasa u stranačkog poslušnika, kormilo društva polako, ali sigurno preuzima politička i ekonomska elita. Kasta nedodirljivih, onih koji zakone prave i za koje isti ti zakone ne vrijede. Kasta najprozivanijih koji sa novim izborima prepuštaju svoje upravljačke stolice, odlazeći obogaćeni ne samo iskustvom, već i velikim zadovoljstvom što nikada ne bivaju prozvani na odgovornost za sve što nisu ili jesu učinili masama, građanima, generacijama koja se pita, da li je moguće da nisu zaslužili bolje političarei da im je ostala utjeha u rečenici: "Bože hvala Ti, što si nam dao Safeta Isovića" koji je, da počiva u miru, već davno pjevao stihove sevdalinke: „Šta se ovo Bosnom čuje.. zar mi više pjevati ne znamo, drage pjesme što ih srce zna".

Društvo je obuzela golema tuga, opravdana zabrinutost za budućnost i bolje sutra.

Čišćenje korova stranačke poslušnosti i zdravija higijena zadaha političkog smrada počinje u stvaranju i obrazovanju profila učenog i samosvjesnog čovjeka potrebnog jednom naprednom društvu.

Danas je moguće sve drugo čuti samo ne 'profil' tog učenog i samosvjesnog čovjeka. Svakako, može se krenuti od rada javnih medija, javnih linčovanja i silovanja pameti, kaosa, nezainteresovanosti i apatije u čemu se prepoznaju vanjski koraci opće globalizacije - kako se države i društva uništavaju. Dakako, ovdje treba napomenuti opet, da krivica nikada ne leži u jačini drugih, već u svojoj slabosti.

Promjena same vlasti ne znači ništa ako se ne promjeni ukupno loše stanje prethodnika.

Gdje su tu građani? Gdje je izlaz?

Ko želi da gradi budućnost zemlje, treba zdrave ljude, zdravstvo, zdravu ekonomiju, privredu, banke, selo i poljoprivredu. Nužnost leži u izmjeni izbornih zakona, aktiviranju potencijala, posebno nosilaca odgojne, obrazovne, političke, ekonomske odgovornosti, napose dijela bankarske elite. Oni su ti koji su odgovorni za mentalno stanje zdravlja nacije u kojem glavnu ulogu ima dijalog i komunikacija.

Graditi i braniti državu, zemlju svojih djedova i pradjedova. Tako rade sinovi svojih očeva.

Rušeći državu i režući granu na kojoj se sjedi - čini se zlo samom sebi. Vrijeme je da građani sami počnu misliti svojom glavom i konačno da preuzmu odgovornost za sudbinu dešavanja u državi.

Problem ne leži toliko u političkom sistemu, koliko u kontroli tog sistema. Ukoliko se to ne dogodi na vrijeme - država postaje stadion korupcijei kriminala.

Glavni krivci krize su građani, posebno oni koji podržavaju političku elitu, koja opet na drugoj strani zarad vlastitih interesa podržava bankarsku elitu. Nepremostivosti krize potpomažu i niski nivo zainteresovanosti za obrazovanje, apatičnosti do koje su ljudi dovedeni s ciljem i kojoj su propratne pojave historijske demencije i bolesti imunološkog sistema, kao što je nebriga za kolektivnu sigurnost.

Kako izaći iz krize, prije svega iz moralne. Zašto ne krenuti sa idealom bosanske države?!

Nije čovjek kriv, kriv mu je um. Kao što može da bude, da mu je nos kriv.

Bog je dao dvije stvari um i društvo. I tako onaj koji bi izdvajanjem bio slabiji od svih, umom i društvenošću - vlada svijetom. (SENEKA)

Prof. Hamdo Čamo

15. Oktobar 2010

 

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.