Arhiv Bosne i Hercegovine

Foto: Ilustracija, Arhiv

Arhiv Bosne i Hercegovine, prva moderna arhivska ustanova u Bosni i Hercegovini, osnovan je 1947. godine, rješenjem Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine br. 1061 od 12. decembra 1947. Taj datum danas se obilježava kao Dan arhiva Bosne i Hercegovine. 1965. godine, na osnovi odredbi Zakona o arhivima, nastavio je djelatnost kao Arhiv Bosne i Hercegovine. Pod tim imenom, arhiv djeluje i danas, u suverenoj državi Bosni i Hercegovini.

Iako arhivska služba kao organizirana djelatnost čuvanja, zaštite i stručne obrade arhivske građe u Bosni i Hercegovini započinje tek od 1947. godine, u Bosni i Hercegovini postoji bogata tradicija čuvanja i zaštite arhivske građe. U nepostojanju arhivskih ustanova, znatnu arhivsku građu kroz stoljeća prikupljale su biblioteke, muzeji i druge ustanove, kao i osviješteni pojedinci. Iako je u Bosni i Hercegovini u prošlosti ovakvih ustanova bio relativno mali broj i u prikupljanju se nisu koncentrirale na ono što nam je danas poznato kao javna arhivska građa, bez njih ne bi bilo očuvano mnogo arhivske baštine.

Srednjovjekovni bosanski vladari imali su na svojim dvorovima svoje posebne kancelare; obrazovane osobe koje su im sastavljale isprave. Na najstarijoj sačuvanoj, povelji Kulina bana iz 1189. godine, taj se kancelar potpisao kao dijak. Kulinov nasljednik, Matej Ninoslav, u XIII stoljeću kao kancelara ima gramatiga. Osim dijaka i gramatiga, na srednjovjekovnim se poveljama javlja i logotet. Razvoj starih bosanskih kancelarija osobito je ojačao krunisanjem kralja Tvrtka. Stare bosanske isprave pokazuju mnoge diplomatičke, paleografske i sfragističke specifičnosti bosanske kancelarije. Na bosanskim poveljama natpisi su i na narodnom, a ne samo na latinskom jeziku; poštuje se simbolika crvene boje pečatnog voska kao isključivo vladarske; postoji konzistentnost u pisarevu potpisu, a tu su i još neke karakterističnosti u pripremi pergamenta za pisanje, samom pisanju te stavljanju pečata.

Danas je u Bosni i Hercegovini sačuvano tek nekoliko povelja iz Srednjega vijeka. Zemaljski muzej u Sarajevu čuva original povelje kralja Tvrtka izdate Hrvoju Vukčiću u Moštrima 12. marta 1380, a u Arhivu BiH čuvaju se povelje kralja Dabiše od 26. aprila 1395, Stjepana Tomaša Ostojića iz februara 1459. i jedan prijepis povelje kralja Dabiše iz XVI stoljeća.

Snimak povelje kralja Dabiše iz 1395. godine

Kroz najduži dio osmanske vladavine u BiH (1463-1878) spisi vlasti su sređivani po uredima, kronološki i po predmetima. Naročita pažnja obraćala se čuvanju katastarskih deftera, koji su uvijek stajali zapečaćeni u sanducima. Institucija defter-emina, kao čuvara zvaničnih katastarskih knjiga i općenito arhive, u Sarajevu kao centru Bosanskog sandžaka javlja se u XVI stoljeću. Značajne su još institucije tezkiredžija (pisar isprava), divan-katib (pisar), tevkiija ili jazidžibaša (vođa pisara). Kako su u turskoj administraciji sudski protokoli nazivani sidžilima, a sudski (kadijski) ured se naziva mehkeme, to se za skrbnike o njima ovdje javlja naziv mehkeme-emin.

Raznim vrstama deftera poklanja se najveća pozornost i do danas, zbog velike vrijednosti i obilja podataka koje sadrže.

Sredinom devetnaestoga stoljeća, reforme koje su nastupile u osmanskom carstvu značajno su se odrazile na upravno i administrativno uređenje, a samim tim i na vođenje i čuvanje spisa. Po proglašenju Uredbe o Bosanskom vilajetu 7. novembra 1864. i njezine sprovdbe 9. juna 1865. godine, pri središnjoj vilajetskoj upravi u Sarajevu osnovano je nadleštvo za čuvanje spisa. Člankom 9 spomenute Uredbe uspostavljen je mektubdžija (generalni sekretar vilajeta), kao institucija za opće poslove preko organiziranog ureda za korespondenciju (tahrirat kalemi). Uz mektubdžiju su u pomenutom uredu radili konceptualni službenik (musevvid), koji je vodio poslove za jedan ili više sandžaka, s pomoćnicima za izradu čistopisa (mubeyiz). Uz ured je postojala posebna pismohrana, koju je vodila posebno zadužena osoba (evrak müdürü), a spisi su čuvani u posebno pregrađenim sanducima, koji su na kraju godine zatvarani s naznakom njihova sadržaja. I u sandžacima, kao nižim administrativnim jedinicama, uspostavljeni su uredi sa zaposlenikom za korespondenciju (tahrirat mudir), jer uprava općenito više nije bila striktno centralizirana.

S ovim promjenama uvedeno je u Bosni i Hercegovini i moderno kancelarijsko poslovanje. Uvedeni su različiti protokoli (za korespondenciju vilajeta i sandžaka, za dopisivanje s austrijskim konzulatom i Ministarstvom financija; za protokoliranje naredbi s viših razina vlasti, kao i za telegrame). U protokolima za sandžake posebno su vođeni primljeni i odaslani (varidat i sadirat) spisi. Spisi su zavođeni i poslije sređivani prema brojevima upisa, a protokoli su zaključivani krajem godine. Po uzoru na tadašnju evropsku praksu, spisi su u protokole upisivani i in extenso, pa nije riječ o klasičnim urudžbenim zapisnicima, već mnogo vrijednijim, evidencijama koje imaju i arhivsku vrijednost po sebi.

Na drugoj strani od zvaničnih vlasti, skupljala se u BiH arhivska građa uglavnom po samostanima. Upravo od bosanskih franjevaca potječe i prvi pomen arhiva u bosanskohercegovačkoj povijesti, i to iz 1544. godine, kad je zaslugama fra Pavla Civića, osnovan Arhiv Redodržave Bosne Srebrene. Osobito su u ovom pogledu značajni franjevački samostani u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu. Požari su uništili kroz historiju velike količine samostanske građe.

Značajna ustanova koja posjeduje orijentalnu građu je Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, čiji je fond dodatno obogaćen spajanjem nekih drugih biblioteka iz raznih gradova u BiH. Danas je u njoj 4500 rukopisa, 3000 dokumenata i 260 deftera i sidžila. I u nekim današnjim arhivima u BiH postoje vrijedne orijentalne zbirke (Istorijski arhiv Sarajevo, Arhiv Bosne i Hercegovine, Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, Arhiv Tuzlanskog kantona).

Austro-Ugarska, koja je zauzela Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, bila je zemlja s razvijenom arhivskom službom, ali i s razvijenim sistemima upravljanja spisima. Već u XVIII stoljeću u ovoj su monarhiji poznate instrukcije o odvajanju tekućih i starih spisa; postoji dosta dobro uređenih arhiva pri raznim uredima, ali i organizirane arhivske ustanove, kao i namjenski izgrađene zgrade.

U ovom četrdesetogodišnjem periodu u Bosni i Hercegovini je u dva navrata pokretana inicijativa za osnivanje Zemaljskog arhiva, 1909. i 1914. godine.

Prva stranica dokumenta o problematici “škartiranja” spisa 1909.

1909. godine, inicijativa za osnivanje Zemaljskog arhiva javila se iz praktičnih administrativnih potreba, jer je u proteklih trideset godina austro-ugarske uprave po uredima bilo sakupljeno gotovo 30 miliona spisa, tako da pismohrane ne samo što nisu mogle preuzimati nove, nego nisu bili u stanju adekvatno smjestiti niti postojeće spise.

Iako je ideja za osnivanje arhiva odbijena, temeljem ove inicijative u Sarajevu je izrađena Instrukcija za izlučivanje bezvrijednih spisa. Instrukcijom je predviđeno izlučivanje spisa svake pete godine, čuvanje u Zemaljskoj vladi dvadeset godina, a nakon trideset godina odlaganje u Zemaljski arhiv, dakle tek nakon 50 godina. Drugim riječima, osim “raščišćavanja” uredâ od bezvrijednih spisa, primjenom Instrukcije ujedno se određuje i građa trajne vrijednosti, koja se odlaže u arhiv. Instrukcijom su kao trajni određeni svi spisi o privatno-pravnim pitanjima, spisi o pravnom stanju, te principijelne odluke. Pogotovo je značajno još u pripremi Instrukcije odbacivanje prijedloga jedinstvenoga pristupa u izlučivanju, što govori da postoji i svijest i znanje o raznovrsnosti arhivske građe. Redovita izlučivanja na kraju bi rezultirala podjelom sveukupne građe na dva dijela: na stariju i noviju, koja tek čeka na izlučivanje. Pri donošenju Instrukcije, određeno je tek da se dokumenti iz starije bosanskohercegovačke historije pohrane u Zemaljski muzej.

Iako arhiv u modernom smislu riječi u austrougarskome periodu nije osnovan, postojao je organiziran rad na čuvanju arhivske građe. Štoviše, u ovom se periodu arhivska građa znanstveno obrađuje i objavljuje. Zasluga je to isključivo Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, koji je kroz četrdesetogodišnji period čuvao i sačuvao najvrijedniju i po očuvanosti najcjelovitiju arhivsku građu iz prošlosti Bosne i Hercegovine, i to ne samo u ovom, nego i u periodu nakon 1918. godine.

1888. godine osnovani Landesmuseum, pokrenuo je već sljedeće godine svoj Glasnik, u kojemu će biti objavljena značajna arhivska građa, kao i veliki broj studija koje su i do današnjega dana korisne za proučavanje arhivske problematike.

U periodu između dva svjetska rata, na teritoriji Bosne i Hercegovine nije osnovan niti jedan arhiv. Niti Projekt Zakona o državnim arhivima i reistraturama Kraljevine Jugoslavije, nastao između 1931. i 1934. godine, a koji je predviđao osnivanje arhiva u Sarajevu, nije realiziran. Doneseno je tek nekoliko propisa iz uredskoga poslovanja.

Djelatnost

Arhiv Bosne i Hercegovine je institucija Bosne i Hercegovine koja čuva, zaštićuje, stručno obrađuje i daje na korištenje arhivsku i registraturnu građu državnih tijela, državnih i javnih ustanova i poduzeća te pravnih osoba, obitelji i pojedinaca čija se djelatnost prostirala ili se prostire na čitavom ili većem dijelu Bosne i Hercegovine.

Arhiv Bosne i Hercegovine preuzima i provodi mjere zaštite, obrade, prezentiranja i korištenja javne građe Bosne i Hercegovine nastale do 1992. godine, zatim građe institucija RBiH i građe institucija Bosne i Hercegovine.

Arhiv BiH:

  • provodi mjere zaštite arhivske građe u arhivu
  • sređuje, popisuje i objavljuje arhivsku građu, te ju daje na korištenje
  • stručno nadzire čuvanje i odabir arhivske građe izvan arhiva i vodi propisane evidencije o imateljima arhivske građe
  • neposredno nadzire rad arhiva i drugih imatelja izvan sustava državnih arhiva
  • preuzima javnu te prikuplja privatnu arhivsku građu otkupom, poklonom ili pohranom
  • daje podatke i izdaje ovjerene prijepise na zahtjev korisnika; izdaje uvjerenja i druge isprave u dokazne svrhe
  • izrađuje i objavljuje obavijesna pomagala za pojedine arhivske fondove i zbirke
  • obavlja sigurnosno i zaštitno snimanje arhivske građe
  • radi na edukaciji arhivskog osoblja
  • objavljuje arhivsku građu i izdaje stručne i druge publikacije, naučne studije,
  • organizira izložbe, znanstvene i druge skupove,
  • sarađuje s drugim ustanovama kulture, znanstvenim i srodnim ustanovama dokumentacijske i informacijske službe.

Arhiv Bosne i Hercegovine:

  • vodi registar arhivskih fondova i zbirki BiH i brine o arhivskoj građi BiH nastaloj do 1992. godine i građi nastaloj radom institucija RBiH i institucija Bosne i Hercegovine;
  • vodi evidencije o arhivskoj građi u inozemnim arhivima koja je od značaja za Bosnu i Hercegovinu;
  • daje mišljenje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine o pitanjima arhivske službe u BiH;
  • zastupa interese arhivske službe Bosne i Hercegovine u međunarodnim stručnim asocijacijama i međudržavnim odnosima;
  • sarađuje u svim stručnim poslovima s entitetskim, kantonalnim-županijskim i drugim arhivima, posebno na planu obrazovanja i stručnog usavršavanja arhivskih radnika;
  • rukovodi zajednički utvrđenim projektima i zajedno s entitetskim i kantonalnim-županijskim arhivima realizira poslove na obnavljanju i modernizaciji arhivske službe Bosne i Hercegovine;

U Arhivu Bosne i Hercegovine u toku su radovi na sanaciji štete i spašavanju arhivske građe nastradale u požaru koji je izbio za vrijeme demonstracija 07.02.2014.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.