Asklepije, zmijonosac

Foto: Ilustracija

Piše: Hamdo Čamo

Bijaše vrijeme putovanja, a mjesec s rozetom paklenog doba – prošlog stoljeća, dobi epitet nesnošljivog.
Sa promjenama vremena počelo je čini se, već odavno.

Kao i danas, uslijediše kratke najave nestašice vode, opasnosti od požara, vrijeme velikih vrućina, zbog kojih je bome svuda i gorilo i zbog čega se, čini se, smiono iz svih rupa antičke Grčke odjednom pojaviše sve zmije svijeta. Turisti se zamoljavaju, da se ne udaljuju sa dogovorenih maršruta! Poslije objave propraćene kakofonijom razglasnog lijevka, hrabro krenusmo u obilazak Mikene, sve se obazirući, gledajući ušima i slušajući očima, tražeći strah utjeran u kosti, hodajući kao po jajima putevima kojim prije nas hodiše daleko hrabriji sa svojim još smjelijim kraljevima na čelu. Na pročelju naše kolone stajaše usamljeni vodić, koji je pričom dočaravo slike povratka umorne armade sa krvavih pohoda, dok je dio grupe turista uznevjereno razgledavao uokolo vrtove razrovanih pokušaja uspjeha, nezatrpanih ostataka još iz pionirskog vremena njemačkog arheologa Šlimana. Po putevima bijaše prosuto golo kamenje dokle oči dopiru, dok nakon uspješnog obilaska shrvani od previše krvave historije na jednom mjestu i paklenog sunca, konačno ne umakosmo u hladovinu predimenzioniranih plehnatih tijela poredanih autobusa, u kojima je za divno čudo, besprijekorno radila klima. Dok smo se zureći kroz rashlađena stakla prozora troosovinskog Rent a car autobusa visoke turističke klase lijeno vukli užarenom masom asfalta sprženog prostranstva, sa desne strane smo zagledavali u izvaljeno debelo brdo, za koje nas je – onako, redom i bez hile – u laž ugonio turistički vodić, kako tu leži uspavani Agamemnon. Sijesta kralja, koji će jednom povesti rat protiv Troje, činila ga je tako, kao da opušteno leži sakriven od ubitačnih zraka sunca, sa leđima na zemlji izvaljen u debelom hladu krošnje drveta, a na mjestu pupka, na jari užarenog dana – pred izbuljenim očima umornih znatiželjnika od tuluma nepropsavanih noći – u daljini, pružala se žalosna slika titrajućeg brda nepravilnog oblika, još jadnijih obrisa tužno spaljenog drveta usamljene pinije. Uz preglasno naštiman razglas vodić ponovlja, pupak Agamnenona pun je zmija! Ne pada nam na pamet da se penjemo na debelo brdo i remetimo san usnulog kralja Mikene. U tom pomislih, kako od te goleme najezde gmazova – koji se poput iskrivljenih strijela uvijajući s boka na bok, lijeno vuku u neodoljivu hladovinu kakve rupe, jal’ kakva kamena – čak i varljivi počinak kralja – bio to lično i sam Agamemnon – ne bi posve rahat!

S prvim ljetnim pljuskom, sveukupna slika okoline u trenu se promijeni i čovjek tek tada shvati, koliko insan i priroda ovise jedno od drugog. Ima tu nečega nevidljivog, povezanog i u uskoj vezi – ovisnog – što pliva kao u kakvoj posudi. Cijeli svijet je jedna posuda.

Zmije, posebno one iz porodice ljutica, uvijek su nekako hladnog i suhog tijela, prekrivenog ljuskama, koje s vremena na vrijeme, poput preraslih brojeva pidžame spokojno mijenjaju, odbacuju i nastavljaju svoj učmali zmijski život kao da se ništa nije dogodilo. U grčkoj mitologiji priča o užasnoj Meduzi i vrlom Asklepiju s pompom ulazi na mitsku scenu, zauzimajući svoje posebno mjesto.

Ružna Meduza je, kaže legenda, isprva bila lijepa nimfa plave kose, koja je bila Atinina svećenica, zbog koje Posejdon postane bik. Posejdon zastrani, u tom naiđe Atina i pretvori Meduzu u vješticu, čija se kosa tad pretvori u klupčasto gnijezdo zmija. Ko god bi je pogledao, pretvarao bi se mahom u kakav hladan kamen, ali ne i poletni Perzej, koji će joj doći glave.

Aeskul„U grčkoj mitologiji bog ljekarstva je, sin Apolona i nimfe Koronide. Asklepijev pandan u rimskoj mitologiji je Eskulap, a bio je znan i u Egipatu pod imenom Imhotep. Asklepijevo najpoznatije svetište bijaše Epidaur u Argolidi, te na otoku Kiosu gdje će Hipokrat, poznati liječnik, započeti karijeru.“ Da su Grci jako dobro poznavali tajne zakona akustike, kazalište u Epidauru je svijetli primjer, što i naučno bijaše dokazano tek 2007. godine. Sam Epidaur bijaše poznat po istoimenom polisu u čijoj blizini se nalazilo Asklepijevo svetište, koje je UNESCO proglasio još 1988. godine svjetskom baštinom. Samo lječilište bijaše najveće liječilište staroga svijeta u čijoj blizini se nalazio izvor mineralne vode koja se upotreblavala za liječenje, ali taj izvor uz najveće želje, tog sunčanog dana ne vidjesmo. Moguće, i nikoga ne bi ni čudilo, da je bio presušio.

Asklepije je imao pet kćeri, a po imenu jedne od njih, nastala je riječ ‘higijena’. Asklepije je navodno u iscjeliteljske svrhe upotrebljavao zmije, a i sama Hipokritova zakletva ga spominje: “Kunem se Apolonom liječnikom, i Asklepijem, i Higejom, i Panacejom i svim ostalim bogovima…“ Tako, Asklepije posta zaštitni znak apotekara i liječnika uz simbol, koji sadrži dvije zmije, uvijene oko štapa.

epid-0

„Kazalište u Epidauru, djelo arhitekta Polikleta mlađeg, promjera 114 m, najveće je grčko kazalište koje je moglo primiti 12.000 gledalaca. Izvorna 34 reda klupa, Rimljani su proširili sa još 21.“ Kazalište, opkoljeno miomirisnim ljekovitog bilja, besprijekornom tišinom – prekidanom povremeno očajnim zovom usamljenih cvrčaka – priča o sebi. Svuda okolo blagostanje, u hladu sjena smolnatih borova, pored stadiona i u njemu – mir božiji. Lijepo je za obilazak, sjedenje u prvom, pa u zadnjem redu, stajanje u centru i provjeravanje akustičnosti umjetno izazavanim napadima kašlja, uz uvježbano pucketanje prstima u ritmu udaraca ženskih potpetica koje prate usitnjeni korak po geometriji postvaljenih redova, dobro odmjerenih kamenih ploča. Ali, najljepše bijaše stajati na vrhu u zagrljaju povjetarca Bogova sa Olimpa, i u četiri oka gledati zalazak sunca. Prekrasan prizor uz mješavinu boja i mirisa upijanih svim čulima: ušima, nosem, očima, kožom – i kosom.

Lomljene čačkalice u centru orkestre, polifonijom odjeka čuje se u stereo kvaliteti na kraju 55. reda, kao da se sjedi tik u prvom redu, do samih izvođača koji uvježbavaju čin grčke drame. Svaka izgovorena riječ brončano je odzvanjala prostorom, sredinom podijeljenog širokog prolaza, što se spušta kaskadnim nizom kamenih stepenica. Ispijanje sadržaja čaše, možda otrovanog vina – ukazuje, da je riječ o zadnjem činu. Da li se koristio zmijski otrov ili neki drugi, nije mi poznato. U svakom slučaju, znano je – da bez tog istog opasnog zmijskog otrova nije moguće dobiti lijek – protivotrov, koji iz dana u dan spasi toliko života od nedužnih ugriza, čiji zubi posljednjim ugrizom pokušavaju da zaštite kožu vlasnika i njegovu ograničenu kamenu teritoriju.

Ali, u beskrajnoj igri začaranog životnog kruga, zmija i čovjek pronašli su modus u kojem je najbolje da svako gleda svoja posla i ide svojim putem. Sve ostalo tužne su iznimke koje se smatraju – matematički i sudbinski – tek dijelićem uračunatih propratnih pojava slučajno izabranih sa spiska vječnog ciklusa života i smrti.

Osim kazališta, poznat se još dobro očuvan olimpijski stadion iz antičkih vremena. Tu su se održavala daleko poznata grčka natjecanja “u 9 sportova i 43 sportske discipline.” Antička natjecanja u početku bijahu religijske svečanosti (u čast vrhovnom bogu Zeusu!), da bi kasnije neprimjetno postajala sportska natjecanja koja danas poznajemo: boks, hrvanje, u/trke kola, jahanje, bacanje diska, bascanje koplja, skok u dalj, trčanje i Pankration – jedna veoma gruba kombinacija boksa i hrvanja.

Naravno, pisanje o zmijama pisca nekada zna odvesti i u slavno doba stare antike, ali ne treba ići u dubine gdje, za razliku od naših, tamnom stranom Hadovog vilajeta „duše lutaju bez radosti, tuge i osjećaja“.

zmijonosac

Ovdje nije kraj, već početak. Početak priče o tajanstvenoj pojavi trinaestog znaka horoskopa – Zmijonoše. Prema mitu, Asklepije – Apolonov sin, nauči sve o liječenju od oca. Svoje iscjeliteljske moći je usavršio kod kentaura Hirona, ovaj ga još uputi u tajne trava i nauči vještinama korišćenja otrova. Sve ovo učini, da Asklepije još za života postane najpoznatiji ljekar, koji je mogao da oživi čak i mrtve. Had se zbog toga požali Zevsu da podzemni svijet ima sve manje stanovnika.

Kako Asklepije nije bio bog, čak ni polu-bog, već običan smrtnik, Zevs kao vrhovni bog, bijaše jako gnjevan na Asklepijevo igranje boga, pa ga u izljevu bijesa ubi munjom. Ipak, nakon nekog vremena, pokaja se i Asklepija postavi na nebo kao sazvjezđe Ophiuchusa (Zmijonoše), gdje i danas čeka da ga ljudi pogledom otkriju.

22.05.2013.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.