Atentat u Sarajevu na prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda!

U susret godišnjice sjećanja na dan atentata u Sarajevu..

Piše: Hamdo Čamo

Kako je počeo Prvi svjetski rat

28. juna 1914. godine u Sarajevu, ubijen je austougarski prestolonasljenik Franjo Ferdinand.

Istina, nadvojvoda Ferdinand je bio upozoravan od strane visokih obavještajnih krugova, da bi najbolje bilo da odgodi posjetu Sarajevu, ali je on tu mogućnost kategorično odbio. Iako upoznat sa cijelom situacijom na Balkanu, srpski nacionalisti, austrougarskog državljanstva, izvršili su dugo pripremani atentat. Srbijanski premijer Nikola Pašić je i prije početka juna 1914. znao za atentat, bio je obaviješten za ‘vježbe iz gađanja’ grupe mladića po parkovima Beograda , nije ga zagovarao, ali ga nije ni spriječio. Sva krvava dešavanja na Balkanu, (u seriji završenih Balkanskih ratova, u kojima su se mijenjali i odnosi i strane), ostavili su uveliko traga na sudbinske događaje koji će uslijediti i nakon kojih svijet nikada neće izgledati kao prije. Za samo jedan mjesec zaratiće većina evropskih zemalja, a u rat će biti involvirano oko 60 miliona vojnika. 40 miliona žrtava rata, 20 miliona ubijenih, dovoljan je razlog da se sukobi nazovu svjetskim, u kojima će privrede mnogih zemalja biti uništene, istovremeno – nestaće nekoliko carstava. Politička karta svijeta u kratkom vremenu biće uveliko izmijenjena.

Politička strujanja i previranja ostaviće uskoro traga, koji će se ogledati u napetim političkim odnosima Austro-Ugarske monarhije sa Srbijom, državom, tek izmaklom iz petstogodišnjeg vazalstva spram Otomanske imperije. Razlog bijaše, više nego jednostavan. Zvanična politika Srbije, slijepo je slijedila Velikosrpsku politiku koja je pored tadašnje politike ujedinjenja, na koje tada niko nije gledao kao na ‘ideju koja oduševljava', potom, tražeći još i izlaz na more. Prvobitni planovi Austro-Ugarske monarhije bili su, da sebi ‘Sandžakom osigura bok’ i s još većim uticajem prodre do Albanije. Kao što će se vidjeti, Srbijanska vlada će imati drugačije planove. Ona će užurbano vršiti pripreme obuke i naoružavanja atentatora. U većini izvještaja tog vremena stoji, da postoji tek sumnja i da može biti riječi, ali ne bi potvrđeno, da Srpska vlada ima umiješane ruke. Sumnje će se tek kasnije obistiniti. Pokret ekstremnih srpskih nacionalista, tajna organizacija “Crna ruka”, direktno je bila uključena u obuku, naoružavanje grupe “Mlada Bosna”, kao i njihovo prebacivanje iz Srbije u Bosnu, čiji članovi će na Vidovdan, 28.06.1914. izvršiti atentat, u kojem će biti ubijen prestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova trudna žena Sofija. Vijesti o ubistvu prestolonasljednika u Sarajevu, neće ostaviti prostora za sumnje, već će postati realnost – istrčavši na političku scenu u sudbonosnim momentima – koji se s pravom mogu nazvati eksplozivnim. Evropa je doslovno bila “bure baruta”. Atentat na prestolonasljednika bio je samo inicijalna kapisla koja je izazvala lančanu reakciju. To dokazuju i događaji uoči atentata: Užurbana prepiska vodila se između carstava: Njemačkog, Ruskog i Austro-Ugarskog, ali i Turskog – koja će doslovce umoriti i najizdržljivije kurire tog vremena. Njemački car Viljem II upozoravao je cara Franju Josipa II. Jednom će u svom stilu napisati:”Sa Srbijom se mora raščistiti i to uskoro – sad ili nikad!” Onda bi prekinutu prepisku nastavio sa Nikolajem II Romanovim, carem Rusije, sa kojim je toliko puta išao u lov, ali će zbog političkih konstalacija uskoro biti prisiljeni da vode rat jedan protiv drugoga. Da se približava skori nestanak carstava koji vode, doduše, nešto napetiju državnu prepisku nego obično – niko nije mogao niti pretpostaviti. Njihov put slijepo će slijediti i samo Osmansko carstvo. Povlačenje obarača u Sarajevu nije bilo ništa drugo, do političko samoubistvo, do kojeg se svijet neće oporaviti dugo vremena. Srbija je samo dobila testeru kojom će odrezati granu na kojoj je sama sjedila. Njen upliv i krivica ostaju za svu vječnost.

Borba za kolonije

Evropa, odnosi snaga 1914

Evropa, odnosi snaga 1914

Situacija u svijetu, prije atentata samo je jedan od okvira koje treba posmatrati u kontekstu nemilih događaja koje slijede. Mnoge zemlje u svojim historijama s pravom pišu o nezadovoljstvu i novoj podjeli svijeta, “zbog nedostatka kolonija”, mada 1910. godina obiluje novinskim člancima “o kolonijama, koje donose samo gubitke!” Habzburška monarhija ima još samo jedan razlog, ponovno ujedinjenje nacije oko carske krune!

Uprkos gubicima u februaru 1910. g. Belgija, Engleska i Njemačka postavljaju granice između kolonija u Kongu, Njemačke i Istočne Afrike, te Britanske Ugande. Njemačka jača na moru i njena mornarica postaje sve popularnija zbog čega Viljem II poručuje svijetu:”Naša budućnost leži na vodi.” Iz straha ‘da omladini ne postane dosadno', uvode se mjere pojačane vojne obuke. Uprkos smrti sina kraljice Viktorije, kralja Edvarda VII, dolazi do proklamacije Južnoafričke Unije. U oktobru 1910. g., nakon kraćih nemira proglašava se Republika Portugal. Dva mjeseca kasnije, slijedi arapski ustanak u Palestini, kojeg će ugušiti armija Turske. Dok traje proslava 40. godišnjice Njemačkog Rajha, u Engleskoj sedmica dana traje slavlje krunisanja Džordža V. U avgustu 1911. svijetom odjekuje vijest o izbijanju rata između Francuske i Njemačke!? Lažna uzbuna. Krivica leži u napetosti odnosa, jer Njemačka od Francuske traži Ekvatorijalnu Afriku kao zamjenu za njeno povlačenje iz Maroka. Kad nije udovoljeno zahtjevu Italije za slobodnom trgovinom u Tripoliju, Italija ulazi u Libiju koju drži Turska. Pad Monarhije u Kini i proglašenje Republike, samo su dvije u nizu vijesti koje slijede. Počinje natjecanje u osvajanju Južnog pola. U aprilu 1912. tone Titanik, u Baltičkoj luci susret cara Viljema II i cara Nikolaja II. Dva dana prije susreta, Rusija, Bugarska, Srbija i Grčka potpisuju vojnu konvenciju koja je usmjerena protiv Turske. Turska se treba protjerati sa evropskog prostora, a njeno vlasništvo treba podijeliti između zemalja, koje su redom zainteresovane – bacile oko na Makedoniju.

Počinje borba za Balkan. U tom će Prvi, odmah za njim i Drugi Balkanski rat. 1913. godine izvršen je atentat na grčkog kralja Džordža I u kojem će kralj biti ubijen od strane, navodno bolesnog atentatora. Ipak, ovaj atentat će proteći skoro nezapažen i bez bilo kakvih težih posljedica po svijet u okruženju. Osim novinskih članaka o „socijalisti Musoliniju“, slijedi serija čudnih zakona: u Švedskoj građani smiju u četiri mjeseca kupiti još samo dvanaest litara akohola, uključujući vino, a njemački car Viljem II proglašava zabranu oficirima, da tango plešu u uniformi! Ono što slijedi, teško da se moglo predvidjeti.

Pukovnik Redl

Vrhovni oficir generalštaba Austro-Ugarske monarhije Alfred Redl, izvršio je samoubistvo. Na prvi pogled, ništa neobično. Ipak, na površinu izlazi ššpijunska afera u kojoj je pukovnik Redl zbog novčanih poteškoća, a ne homoseksualne sklonosti, planove Austro-Ugarske Monarhije prodavao Rusiji. Vlada Rusije njegove usluge je uredno plaćala, između 50.000 – 100.000 kruna godišnje. Prodajom vojne dokumentacije Redl je kasirao ukupno oko milion kruna. Ono što je malo ko znao, isti dokument je prodavao Rusiji, Francuskoj i Italiji – istovremeno. Novac je koristio za lagodanžživot i izdržavanje ljubavnika, mladog poručnika. Da pukovnik Redl nije otkriven dugo vremena, može zahvaliti između ostalog dugogodišnjem mjestu glavnog šefa Obavještajne službe Austo-Ugarske Monarhije. Tako je Rusija, kao najveća vojna sila, unaprijed bila upoznata i znala tajne o pokretima vojnih jedinica – ne samo Austro-Ugarske monarhije – već i Njemačke, ukoliko je pukovnik Redl bio upoznat sa njima.

Do pogoršanja odnosa između dvije carevine, Ruske i Austro-Ugarske, doći će aneksijom Bosne i Hercegovine, koja ulazi u sastav Dunavske monarhije 1908. kada i dolazi do ‘ratnog kursa', a situacija će se pogoršati sa aferom pukovnika Redla koji je otkriven zahvaljujući njemačkim obavještajcima. Ipak, planovi koje je prodavao, biće novo prerađeni od strane vojnih analitičara Habsburške monarhije, tako da dokumentacija pukovnika Redla nije bila više aktuelna, niti je mogla biti presudna za tok Prvog svjetskog rata. Afera “Redl” djelomično ukazuje na stanje u predvečerje izbijanja Prvog svjetskog rata.

Militarizacija

U jesen 1913. firma Krup počinje aktivno da se informiše u vojnim krugovima, šta koji rod vojske treba. Američki predsjednik Vilson planira vojni pohod protiv Meksika i naređuje da se zauzme Vera Kruz. Počinje ubrzana proizvodnja naoružanja, što je posebno vidljivo i u gradnji brodova. Vojne statistike zemalja ukazuju na velike troškove i izdatke, posebno za brodove i podmornice. Dok izdaci za brodove i podmornice Velike Britanije prednjače, izdaci Austro-Ugarske su na zadnjem mjestu. Mnoge zemlje počinju da drmaju posljedice recesije. Porast cijena i racioniranja raste i postaje svakodnevnica.

U septembru 1913. godine uz carski manevar, dolazi do učvrščavanja Saveza triju država: Italije, Austro-Ugarske i Njemačke. Mada niko nije ubijeđen da će se u slučaju rata Italija držati dogovora, Savez je strahovao od vojnog širenja Srbije po Balkanu i tražeći hitno od Srbije da se povuče iz Albanije koja u martu 1914. godine proglašava samostalnost. Istog mjeseca u Albaniji princ Viljem postaje kralj, u Velikoj Britaniji – Vinston Čerčil – Prvi lord admiraliteta. Aprila 1914. Albanija naređuje mobilizaciju, prijeti rat sa Grčkom.

Atentat

26. juni 1914. Očekivani carski par neometano stiže u Sarajevo. U kontekstu posjete koja je smatrana velikim događajem u Monarhiji, te nedelje širom susjedne Srbije svenarodno je slavlje, slavi se sjećanje bitke na Kosovu, slavlje sjećanja na vojnički poraz, kada je u koaliciji (Srba, Albanaca, Bošnjaka, Bugara, Mađara i Grka..) protiv Osmanlija jedino Srpskoj vojsci ratna sreća okrenula leđa i kada su Osmanlije na Vidov 28. Juna 1389. u otvorenom boju porazili Srpsku vojsku u kojem je došlo do gotovo cijelog istrebljenja svekolikog srpskog plemstva.

Dan u Sarajevu je sunčan. Austrougarski prestolonasljednik i generalni inspektor svih vojnih snaga habsburške monarhije u pratnji svoje žene, vojvotkinje od Hohenberga, dolazi u glavni grad. Pri dolasku para, nedaleko od željezničke stanice eksplodira bomba, međutim kasno, par je u pratnji osiguranja svojim kolima već napustio mjesto događanja. Od posljedica eksplozije povrijeđeno je jedanaest nedužnih ljudi. Nadvojvoda Franjo Ferdinand i vojvotkinja Sofija Chotek (Sofija Hotek), zahtijevaju posjetu povrijeđenima u bolnici.

 

Polazak ispred gradske vijećnice

Polazak ispred gradske vijećnice

28. Juna 1914., na dan inspekcije manevarskih snaga nedaleko od Sarajeva, zakazana je posjeta bolnici. Pred zgradom gradske vijećnice, par se uz jako osiguranje u povorci automobila, ugovorenom maršrutom kreće obalom prema sudbini. Na više mjesta postavljene su klopke u kojima učestvuje više od deset članova pan-slavenske i pro-srpske organizacije „Mlada Bosna“ (Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Čiganovič..), tajne organizacije koja će se ubrzo nazvati terorističkom. Grupa je bila pod jakim uticajem ekstremne Srbijanske tajne organizacije „Crna ruka“, koja će uz parolu „Ujedinjenje ili smrt!“, primati instrukcije u oskudno opremljenoj sobi beogradskog Topčidera. Pojedini pisci, koji će nešto kasnije postati poznati klasici svjetskoga glasa, nosioci nobelove nagrade, poput Ive Andrića, ali i pojedini političari, nacionalisti, radikali, poput srbijanskog premijera Nikole Pašića, imali su bliske i direktne kontakte sa glavnim atentatorima.

 

Pucnjevi iz belgijskog pištolja Browning ‘FN Model 1910, kal. 7.65', najava su katasrofe koja slijedi! Prestolonasljednik Franjo Ferdinand pogođen u sljepočnicu na mjestu je mrtav, vojvotkinja Sofija pogođena u donji predio stomaka, podliježe ranama na putu do bolnice. Gavrilo Princip je na mjestu atentata odmah uhapšen.

Trenutak hapšenja Gavrila Principa

Trenutak hapšenja Gavrila Principa

Na prvom saslušanju izjavljuje da je atentat posljedica odnosa Monarhije prema Srbiji i njenom ugnjetavanju! Priznao je da su pripreme vršene u Srbiji. Sve ono što će kasnije pisati ćirilicoma na ploči obješenoj od snaga i simpatizera atentata.

Na suđenju, u kojem je cijeli slučaj atentata u Sarajevu dosljedno dokumentovan, pripadnici „Mlade Bosne“ su osuđeni. Četiri smrtne kazne, jedna doživotna i devet kazni između sedam i dvadeset godina zatvora! Nedeljko Čabrinović, koji je postavio bombu, dobio je kaznu doživotnog zatvora. Gavrilo Princip „zbog maloljetnosti“ (imao je devetnaest godina), nije osuđen na smrt, već je upućen na izdržavanje zatvorske kazne u kazamat Habsburške monarhije u u Terezínu, današnja Češka, gdje će od posljedica tuberkoloze, nakon amputacije ruke i dosta jadnog zdravstvenog stanja, tri godine i 10 mjeseci nakon terorističkog čina u Sarajevu i umrijeti.

„Kuća u kojoj je živio Gavrilo Princip u Sarajevu srušena je za vrijeme Prvog svjetskog rata. Po nastanku Kraljevine Jugoslavije kuća je pretvorena u muzej Gavrila Principa. Kada je izbio Drugi svjetski rat Njemačka zauzima BiH (postaje dio NDH). Ustaše ruše muzej posvećen Gavrilu. Nakon pobjede nad fašizmom Gavrilov muzej je ponovno obnovljen za vrijeme Titove Jugoslavije samo da bi bio još jednom srušen od strane nove vlade koja dolazi nakon raspada SFRJ. Od onda više nije nikada obnavljan.“ Mostu je također vraćen stari naziv – Latinska ćuprija.

Dokazano je da je atentat pomno pripreman pod vodstvom ultranacinalističke srbijanske tajne organizacije „Crna ruka“, a glava te organizacije bio je aktivni pukovnik Srbijanske vojske, vođa Srbijanske obavještajne službe – Dragutin Dimitrijević Apis. „Crna ruka“ se borila za Velikosrpski projekat Velike Srpske države, kojoj bi prvobitno pored Hrvatske, trebala pripasti Bosna i Hercegovina, što je značilo samo jedno – potiskivanje Austro-Ugarske monarhije sa Balkana.

Nakon atentata

Svijet je u stanju šoka. Nazire se nevolja, težak miris ratnih priprema visi u zraku, znakovi upućuju na vrijeme u predvečerje rata. U Italiji papa Pio X – i sam na samrti – drži misu ubijenom nadvojvodi, u toku koje iznenada pada u nesvjest. Pozadina evropske pozornice zasuta je stvaranjem i potpisivanjem saveza u kojoj proročanski svako gleda na svoj „komad kolača“ – nakon rata.

Sa suđenja učesnicima atentata

Sa suđenja učesnicima atentata

Uvijek podcijenjivana opasnost od fronte desničarskih radikala, završava jedno poglavlje, još jednim atentatom u Francuskoj. Francuski političar Žan Žores (Jean Jaurés), prvo radikal, pa socijalist reformator koji će u čuvenoj aferi „Drajfus“, braniti istoga, „a žestoko napadati klerikalne i monarhističke krugove“, član nacionalnog vijeća, ubijen je od strane radikala Renea Vivianija. Atentat će zauvijek ostati u sjeni izbijanja Prvog svjetskog rata. Prvi svjetski rat počinje. Slika vojnika pozvanih mobilizacijom, svuda radost, posebno okupljenih civila, koji najavu rata slave likujući gradskim predgrađima evropskih metropola. Za samo koju godinu, slike smaka svijeta, kolone tijela bez duša – pogleda uprta u daljinu, žrtave bojnih otrova i hemijskog oružja, zavezanih očiju, bez dijelova tijela u haotičnom stanju psihotične nevjerice, pripadaju li dijelu rijetko srećnih ili nesrećnih – koji su preživjeli haos rata – ili su živi, a mrtvi. Prvi svjetski rat na glavnim uporištima borbe, nije bio rat, već najveća klanica povijesti, precizno i hemingvejski opisana, u kojoj su ljudi bili tek broj na matrikuli, ciljani ekvivalent, dnevni koeficijent efikasnosti toliko traženog topovskog mesa.

Prvi svjetski rat

Tačno mjesec dana nakon atentata, poslije 24-časovnog ultimatuma 23. juna, kojeg Srbija nije htjela ispuniti, (među ostalim i izručivanje Dragutina Dimitrijevića Apisa), poslije svestranih proglašenja mobilizacije, Austro-Ugarska monarhija proglašava Srbiji rat. Nastaje slika u kojoj zemlje Saveza u sukobu objavljuju rat jedne drugima. Turska bez objave rata world-war-one-001 napada rusku flotu i luke u Crnom moru. Na obronke Cera, u sastavu Austro-Ugarske vojske, dolazi vojnik sa utisnutim brojem, poput mnogih, po imenu Josip Broz. Koncentrisanje snage na granici prema Srbiji najavljuju danak krvavih obračuna. Njemačke i Austorugarske trupe zauzimaju Beograd, Bugarska objavljuje rat Srbiji. Srbijanska armija nije dorasla udruženim snagama pod komandom feldmaršala Mackensena, u rasulu povlači se i bježi u Albaniju. Povredom teritorije i Grčke neutralnosti, u Salonikima bez dozvole se iskrcavaju savezničke snage engleskih i francuskih trupa. Grčka naglašava svoj put neutralnosti, mada je savezničkoj Srbiji u slučaju rata morala pomoći. Slijedi totalni rat na moru, glad, presude, strijeljanja, Verden, Soma. U sastavu Austrougarske vojske protiv Italijanskih vojnih snaga na alpskom frontu u neljudskim uslovima padaju prve žrtve iz redova Bošnjaka. Prolijeva se krv nevinih, vrhnje slave ionako pripada drugima. Ostalo je historija.

21. novembra 1916. Franjo Josip, car Austrije i Mađarske, umire u osamdeset i šestoj godini u dvorcu Šenbrun, vladar Dunavske monarhije od 1848. Mjesec poslije, nasilnom smrću u carskoj Rusiji završava jadni život sitnog prevaranta Raspućina, a potom, nasilno će se završiti život porodice, ali i posljednjeg Romanova, cara Nikole II, cara Rusije, kralja Poljske i Finskog vojvode. Krvavi Nikola, kako je bio nazvan, krvavo je završio. Ciklus života se nastavlja. Par godina prije, umire filozof Emanuel Kant, iduće godine rodi se filmska zvijezda Ingrid Bergman. U Rusiji uveliko počinju pripreme za Oktobarsku revoluciju.

Umjesto zaključka

26. juna 1917. potvrđena je smrtna presuda general-pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, zbog pripadanja i vođenja tajne organizacije, pripreme i urote, svrgavanja i atentata na srbijanskog princa-regenta Aleksandra. Proces koji je trajao tri mjeseca, završava 18. juna 1917., kada se smrtnom presudom završava dugogodišnja svađa između vođe radikala Nikole Pašića i Dragutina Dimitrijevića, kao vođe tajne organizacije „Crna ruka“. Dragutin Dimitrijević nikada nije prezao od nasilja, tako je i 10. juna 1903. godine pripadao zavjereničkoj grupi, koja je u beogradskoj kraljevskoj palači, u krvavom činu atentata mučki ubila kralja Srbije – Aleksandra Obrenovića i njegovu familiju. U junu 1914. godine Dimitrijević je spremao atentat na Austrougarskog nasljednika Franju Ferdinanda. Tri godine kasnije, skoro tačno na isti dan od dana atentata u Sarajevu, Dragutin Dimitrijević umire pod kišom metaka vojnih izvršilaca smrtne kazne. Atentat za koji je Dimitrijević osuđen i strijeljan, navodno se nikada nije dogodio, za što je 1953. godine u Beogradu posthumno oslobođen krivice. Za atentate 1903. i 1914. šef Srbijanske obavještajne službe je međutim neosporno kriv. Svijet zavjere i poglavlje izdaje, za mnoge prije nego i počne – završi. To potvrđuje 13. oktobra 1917. izvršenje smrtne kazne za veleizdaju visokog stila, strijeljanje plesačice po imenu Mata Hari.

Uvijek su krivi drugi

 

Natpis sa uklonjene spomen ploče

Natpis sa uklonjene spomen ploče

Prvi svjetski rat neće riješiti toliko, koliko će postati dobrom podlogom kratkotrajnog mira, na kojoj će brojne svađe i modifikovani razlozi i nesuglasice iznjedriti još veći i krvaviji – Drugi svjetski rat. Francuski maršal Foch će nakon potpisanog sporazuma izjaviti: “Ovo nije mir, ovo je primirje koje će trajati 20 godina”. Bio je u pravu! Mada zna, svijet neumorno i iznova pokušava dokazati, da ratom može riješiti nagomilane probleme. Spoznaja, da je Bog čovjeku dao moć govora iz razumljivog razloga, ostaje interesantna tema tek za one, koji će na kraju zbog svoje naivnosti i neiskustva cijenu rata plaćati svojim životima. Svaki rat ima svoju valutu. Prije su to bili vojnici, danas je valuta ratova nedužno civilno stanovništvo. Razlog toga može biti račun ili ukupni broj stanovnika planete, na kojoj uskoro neće biti dovoljno hrane. Zaštita i održavanje ugroženih primjeraka, interesantni su sa aspekta naučnog aglomerata. Ljudski rod, definitivno ne spada u tu kategoriju. Svijet u kojem živimo, nije sposoban da govori istinu, još manje da na bazi istine priprema nove naraštaje za okrutnosti rijeke života niz koju ih vlastitim rukama nemislosrdno otiskuje. Svoju vlastitu djecu! Ako nije laž, onda je prevara. Okriviti drugoga, iz bilo kojeg razloga, stara je mudrost zavaravanja, kojom se uspješno otklanja i skida veo vlastite odgovornosti.


Uostalom, ko zna, kako bi i da li bi naš svijet drugačije izgledao, da srpski atentator Gavrilo Princip tog kobnog junskog dana nije dokono stajao na ćošku zgrade, preko puta Latinske ćuprije, ispod koje se lijeno vukla, od vrućina gotovo presahla rijeka Miljacka. Otisaka cipela na mjestu atentata nema, nema niti ploče na kojoj je ćirilicom zapisana vjekovna težnja srpskog naroda za slobodom – ali, ostala su i tužna sjećanja na taj nemili događaj, zapisan slovima u historijskim knjigama – za srpsko sjećanje utisnut kao herojski, za druge, krvavi čin zločina.


U susret godišnjice sjećanja na dan atentata u Sarajevu,
28. maj 2013.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.