Balkanske galamdžije

Caruje tzv. papirnata politika, koja svoju energiju iscrpljuje u svađalačkim saopštenjima, izjavama, ustavnim sporovima i sličnim populističkim manipulacijama

Gojko Berić

Žele li Zapad i Rusija Balkan na kojem će za njih uvijek biti posla? Imajući u vidu istoriju ovih prostora, a pogotovo događaje iz devedesetih godina prošlog vijeka, na prethodno pitanje postoji samo jedan, potvrdan odgovor. Prije gotovo dvije i po decenije Zapad je izbjegao obračun sa velikosrpskim nacionalizmom, uprkos svim užasima koje je Miloševićeva politika proizvela. Za sve to vrijeme, Rusija je tu bila da muti vodu, podržavajući Srbe i onda kad je bilo evidentno da njihov politički projekat nije ništa drugo do balkanska varijanta nacizma. Zbog toga ni prosječnog čitaoca dnevnih novina ne iznenađuje stav Upravnog odbora za implementaciju mira (PIC) o namjeri Milorada Dodika da 25. septembra provede referendum o Danu Republike Srpske. Rusija je i ovog utorka izdvojila svoje mišljenje, dok se ostalo društvo zadovoljilo pozivom vlastima RS-a da odgode referendum, smatrajući da on može destabilizovati državu. Svim političkim akterima u BiH poručeno je da prekrajanja njenih granica neće biti, da trećeg entiteta neće biti i da je ideja o otcjepljenju unaprijed osuđena na propast. Neki u toj poruci vide žuti karton Miloradu Dodiku, što bi značilo da mu na narednom zasjedanju PIC-a, na kojem bi se o referendumu moglo odlučivati prostom većinom, slijedi crveni. Međutim, ne postoje nikakvi realni izgledi za takvu političku eliminaciju glavnog rušitelja države, nekadašnjeg ljevičara i Karadžićevog protivnika, koji se dolaskom na vlast preobratio u radikalnog nacionalistu i zakletog čuvara Karadžićevih zlikovačkih tekovina. Sve u svemu: Na zapadu ništa novo, na istoku sve po starom! Haos postoji, ali mi ga kontrolišemo! To je jedino važeće geslo kojim se moćni međunarodni faktori rukovode u svojoj vatrogasnoj postdejtonskoj politici prema Bosni i Hercegovini. Iako je tzv. referendumsko pitanje izazvalo najveće političke tenzije nakon Daytona, u čijem su korijenu srpsko-bošnjački odnosi, bivši a možda i budući hrvatski premijer Zoran Milanović postao je neizostavni akter u ovoj priči. On je svojim nedavnim izjavama o Srbima kao “šaci jada” i o Bosni i Hercegovini kao “nepostojećoj državi” skrenuo vodu na nacionalističke mlinove u regionu. Milanović je podigao separatistički elan Milorada Dodika i učvrstio bošnjački politički vrh u pogrešnom uvjerenju da je srpski referendum crvena linija u odbrani države, pitanje biti ili ne biti Bosne i Hercegovine. Zakoračivši u desničarsku močvaru, Milanović je ultimativno poručio Sarajevu: “Ili ćete izvršiti reformu Izbornog zakona ili će se Hrvati odvojiti od Bošnjaka.”


Ima istine u tome da je važnije šta političari rade nego šta govore, ali su najkorisniji kad pametno govore i pametno rade. Zoran Milanović je dugo zagovarao dobrosusjedske odnose sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, da bi nedavno obje države nazvao pogrdnim imenima. To bi isto bilo kao da je rekao: Ja poštujem svoje susjede, ali to su pijani i propali ljudi! U kakav politički soj smjestiti lidera hrvatskih socijaldemokrata, prosudite sami. Za razliku od njega, srbijanski premijer Aleksandar Vučić je rafiniraniji lažov. Prerušen u glavnog mirotvorca na Balkanu, on je uspio posvađati Srbiju ne samo sa Hrvatskom i Bosnom već i sa Crnom Gorom. Vučić neumorno ponavlja da se Srbija neće miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, ali mu srce kuca za nešto drugo.

Miloševićeva politika je doživjela debakl, ratovi za državu u kojoj bi živjeli svi Srbi su izgubljeni, ali nostalgija za tom imaginarnom tvorevinom Vučića nikada nije napustila. Ta i sam se, negdje oko Sarajeva, borio za njeno ostvarenje. To “nešto drugo”, nešto za što kuca Vučićevo srce zove se Republika Srpska, etnički očišćena, omeđena bošnjačkim i hrvatskim grobnicama i kao takva proglašena “srpskom zemljom“ i, kako je pisao Dobrica Ćosić, “jedinim srpskim ratnim plijenom iz devedesetih godina“. Atmosfera koju su Vučić i Dodik stvorili nakon sarajevskog zasjedanja PIC-a izazvala je novi talas nacionalizma s obje strane Drine. U nacionalističko kolo odmah se uhvatila i Srpska pravoslavna crkva, čiji se patrijarh smatra pozvanim da osporava odluke Ustavnog suda susjedne države.
Vratimo se Zoranu Milanoviću. U nizu teških političkih gafova koji su ga proteklih dana doveli u centar medijske pažnje, on je rekao i jednu notornu istinu: “Bosnu i Hercegovinu će raskomadati oni koji danas njome upravljaju.“ Neka niko od tih upravljača ne misli da se pomenuta konstatacija ne odnosi na njega. Nema sumnje da je Dodik glavni rušitelj državnih institucija, za sada samo u pokušaju. Ali, država se može rušiti na mnogo načina, a najefikasniji način je politička korupcija. Kad pod njenim teretom poklekne i pravosuđe, onda je to kraj pravne države. Korupcija je zahvatila sve oblasti života u ovoj zemlji. Nijedna od nacionalističkih stranaka na vlasti ne želi otvaranje tog fronta, jer korupcija caruje u svakoj od njih. Kritički nastrojeni intelektualci tvrde da se našim političkim poglavarima nimalo ne žuri u Evropu, jer bi se jednog dana mnogi od njih mogli naći iza rešetaka. U tom politički i ekonomski propalom ambijentu, kojeg se strani investitori klone, sve što nacionalistički vladari znaju raditi jeste stalno potezanje nacionalnih interesa, čak i kad je riječ o suštinski nevažnim pitanjima. Caruje tzv. papirnata politika, koja svoju energiju iscrpljuje u svađalačkim saopštenjima, izjavama, ustavnim sporovima i sličnim populističkim manipulacijama.


Pa, kakva nam je onda budućnost? Odgovarajući na to pitanje, srpski istoričar Momčilo Pavlović ističe da istorija pokazuje kako na Balkanu uvijek može biti gore nego što jeste. “Ali, istorijsko iskustvo govori i da smo velike galamdžije, kaže Pavlović. Stil naših političara na ovim prostorima, koji nemaju diplomatsko iskustvo, nemaju uglađen rječnik, nemaju odgovornost za javnu riječ, stvara jednu klimu u kojoj se čini da će do sukoba doći već sutra. Ali, nikako ne možete predvidjeti šta će se desiti do kraja. Ne vjerujem da je menadžerima krize, velikim igračima, potrebno još jedno žarište, ali ako oni procijene, naravno da mogu destabilizovati čitav region.“


Oslobođenje,
01.09.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.