BITKA NA MARICI 1371

27.10.2012.

Vrijeme i vijek o kojem se slovi, svijet pamti i naziva ‘strašnim i mračnim', mada i nebo bijaše obasjano vatrom bezbrojnih lomača utvrđenih evropskih gradova. Prodaja žena i djece biješe normalno i tako ostade zabilježeno crnim perom i još crnjim mastilom, kao najpoznatiji slučaj tog vremena, kada Fridrih I od Brandenburga prodade ženu i djecu i grad Nirnberg, poslije čega ode u vode samačkog života do svoje smrti. Evropa bijaše tako zaostala da nije imala kanalizaciju za koju će saznati tek u novije vrijeme, dok je prvo otkriće iste zabilježeno 4000. godine p.n.e. u današnjem Pakistanu. Što se tiče običaja, mnogi se nisu razlikovali od starijeg vremena, posebno ona međudržavna i međuplemenska, koja i dalje bijahu jačana međusobnim ženidbama i bogatim darivanjima.

U tadašnjoj Bosni bijaše to vrijeme kad je život trajao neobično kratko. Niko nije mogao tačno odgonetnuti bijaše li to zbog jakih bosanskih zima, vode, prejaka zraka, jal’ onoga što dolazi. Životi onih koji dolaziše iz Male Azije kažu, trajao je u dahu i do sto godina. Još šest ledom okovanih zima će proteći dok ban Tvrtko I iz dinastije Kotromanića ne stavi krunu na svoju glavu (1377), čime će konačno biti uspostavljena nezavisna Kraljevina Bosna. Iza galopa mnogih nepotkovanih kopita vještih konjanika turskih osmanlija već se podizala velika prašina. Podizaše je ponajbolje Muratove vojskovođe, hrabri Timurtaš i rumelijski begler-beg Lala-Šahin. Turci imadoše veliki broj osvajanja i bijahu prisutni poput kakve noćne more za sve narode od Crnog mora naovamo. Galipolje izgubiše od grofa Amadea Savojskog koji im ne dade, da na brzu ruku dođu do kakve morske luke. Venecija (Mletačka Republika) bijaše na dolasku vrhunca moći i lijeno uzimaše danak zaštite i prijevoza od mnogih evropskih država.

1371. godina, godina je lutanja i manjih osvajanja Muratove armade po Maloj Aziji kada tu priliku htjedoše da iskoriste srpski despot Jovan Uglješa Mrnjavčević i brat mu kralj Vukašin Mrnjavčević. Plan je bio i da se nadiranja Turaka odbiju od granica koje su upadima u Makedoniju samim tim bila ugrožena i prva na udaru. Planove svojih zamisli oni neće ostvariti, a ni bitku na Marici preživjeti, već svo Srblje narednih pet stoljeća postaće turskim vazalom. Najstariji srpski „Zapis monaha Isaije“, uvršten je kao objašnjenje povoda za početak sukoba između Srba i Turaka. U pomoć bijaše pozvana Bosna, velikaši i sve njene velmože, što potvrđuju najstariji turski zapisi. “Turski izvori navode da su pored despota, kralja i “kraljevih nevjernika” u bici sudjelovali vojvode i vlastela Bosne, Ugarske i Vlaške. Grčki pisac iz 15. stoljeća, Laonik Halkokondil spominje samo Uglješu i Vukašina, dok je u zapisima monaha Isaije zapisano da je Uglješa digao „sve srpske i grčke vojnike i brata svojega Vukašina kralja“ kao i „mnoge druge velmože,…negdje do šestideset tisušt izabrani vojski“.

“Balšići, koji su bili u dobrim odnosima s Vukašinom, najvjerojatnije nisu sudjelovali u bitci jer su ubrzo nakon poraza srpskih snaga oteli Prizren od Vukašinovog sina; Nikola Altomanović također nije mogao sudjelovati u bitci jer je bio u ratu s Vukašinom; Lazar i Brankovići nisu imali interesa sudjelovati u bitki na taj način ičvrstiti Vukašinov položaj kao kralja i nasljednika caru Urošu čiju su vlast, makar i formalno, još uvijek poštovali.”


Niko ne zna kako, ali taj dvojac dođe na ideju da zauzmu Jedrene, smatrajući da će na taj način cijela ta okolina biti još i u njihovu vlasništvu. O veličini okupljanja i pokretanja te srpske vojske, u vrijeme kada se pretjerivalo u svemu i svačemu, neki Pasije Janjevac zapisa sljedeće: “I, kad se vojska sakupi, bi trčanje i vapaj, da se zemlja tresla od konjanika i pješaka, ” pa nastavlja, “i popisaše koliko će ih se boriti sa Agarenima i nađoše da će biti oružanih konjanika oko 70.000 vojnika i više”.

Za malo zlata nasljednici Sultanata slavnih Rum-Seldžuka dobiše svačije uho, te tako i saznaše da se okuplja neka čudna velika srpska vojska i da kreće u pravcu Jedrena. “Nevjernički kraljevi u dogovoru sa srpskim vladaocem Despotom ustali da Drenopolje razore, da muslimane unište i Lala Šahina iz Rumelije istjeraju, misleći da će svojom velikom vojskom moći očistiti iz Rumelije ono što su vjerni podigli i da će moći protjerati u Anadoliju (Malu Aziju) vojsku sultansku”, zapis iz tog vremena je Idrisa Bildisa.

Plan o dolasku silne srpske vojske, napadu i zauzimanju Jedrena Muratu bijaše već poznat, pa u povratku vrati preko prelaza na Dardanelima (Helespont). Usput svrati i u sveti grad Big (stara Pega) koje prije bijaše zauzeo njegov otac Orhan i gdje boraviše njegov brat mu Aladin. Mjesto bijaše sveto, no sada su ga držali Almogabari, pa naredi da se napadne. Naredi da se sakupe svi brodovi i da se brani more. Mnogim evropskim zemljama su se pripremali događaji od kojih “ništa više neće biti kao prije“.

Velika srpska vojska dođe do Čemerna, gdje započeše sa posljednjim pripremama za napad na Jedrene, udaljene od njih nekih četrdesetak kilometara. Međutim, te noći se bez njihova pristanka poče pisati historija. Turci izvrše u ranim jutarnjim satima na dan 26. septembra 1371. godine (bio je petak) napad na srpski logor. Izgleda da je u srpskom logoru nastala strahovita panika i nered. Podigoše se jednodušno svi Agareni i dođoše do mjesta gdje vojska biješe bez uprave i iznenada napadoše na njih. A oni nisu znali za ovo, pošto je bilo rano jutro, i razbiše srpsku vojsku i moglo se vidjeti čudo, gnjev Gospodnji napade na njih i strahovanje i bježanje, jedan drugoga obilažahu, jedan drugog ne stizahu, dadoše se u bijeg i ustrijemiše se u bježanje božijim dopuštenjem zbog nepravednoga ubistva”, zapisaće Pasija Janjevac.

Za tu bitku turski historičar Seadedin kratko navodi: “neprijatelji probuđeni iz sna, dali su se u bijeg kao divlje zvjeri, pohrlili prema Marici, kako vjetar pred požarom, i u valovima potonuli“.

Halkokondil navodi da su snage s kojima su Turci napali brojnu srpsku vojsku brojale jedva 800 ljudi. Mnogi izvori navode d ačak ni sam rumelijski begler-beg Lala Šahin nije izvršio napad, već je to učinio neki Hadži Ilbekija: “ovog prvog trkača na stazi hrabrosti lava u ratu i borca vjere” kako ga naziva u svojoj historiji Seadedin. Biće, da je Lala Šahin poslao ovoh Hadži Ilbekiju samo da izvidi srpski logor i dojavi šta je vidio i u kakvom je logor stanju. Međutim, ka dje vidio loše stanje u logoru Hadži Ilbekija nije htio gubiti časa ni vremena, pa je odlučio sam napsati sa svojih 800 konjanika, procijenivši da mu je to dovoljno da sam izvrši napad. Na kraju je tako i postupio ostvarivši veliku pobjedu. Pobjeda će ga skupo stajati, jer ga je kasnije Lala Šahin dao otrovati, ‘od čiste zavisti i teške ljubomore‘.

Nakon ove velike pobjede Turaka nad mnogobrojnom srpskom vojskom u historiji osta zapisano, Makedonija se potpuno otvorila Osmanlijama. I, ne samo Makedonija.

Vladar Kraljevine Bosne, Tvrtko I, hrabro će dočekati, bez ičije pomoći 27. 8.1388. u Bileći sa Vlatkom Vukovićem i Sankom Radićem prašnjavu armadu Osmanlija, sa Lala Šahin-pašom na čelu.



Piše: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.