Bosanski jezik

Kojim jezikom govorimo? Takvo pitanje svuda u svijetu zvuči besmisleno, samo je u Bosni to politički problem. Koliko puta smo čuli zamjerke, posebno od strane srpskih političara, stručnjaka, seljaka, rodoljuba raznih fela, kojima silno smeta što mi, Bošnjaci, svoj jezik nazivamo kako mi hoćemo. Kao da smo mi njima određivali kako će oni zvati svoj jezik! Kažu : to je jedan isti jezik, srpski, pa tako treba da ga zovu svi. Da, ali ako je to jedan isti jezik, s kakvim pravom ga Srbi imenuju po sebi? Što ga nisu nazvali južnoslovenskim ili jugoslovenskim, pa onda tražili, kao najbrojniji narod istog jezičkog područja, da ga i drugi tako zovu? Onog trenutka kad su ga nazvali po sebi, dali su  pravo i Bošnjacima i Crnogorcima da učine isto to. Hrvate njihovi stavovi  ionako ne intzeresuju.

Ili, logičnije pitanje : ako je to jedan isti jezik, zašto i Srbi svoj jezik ne nazivaju bosanskim, jer je bosanski jezik profilisan još od X vijeka, znatno prije srpskog jezika, a prvi rječnik bosanskog jezika –  „Bosansko-turski rječnik“ Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine – stariji je ravno 187 godina od Srpskog rječnika Vuka Karadžića? Bosanski jezik je pod tim imenom  poznat već hiljadu godina, tako su ga nazivali svi, od čuvenog Konstantina Porfirogeneta, vizantijskog cara i istoričara, ili Konstantina Filozofa, pa do hrvatskih pisaca iz 17. vijeka i Evlije Čelebije. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica, autohtono pismo bosanskog jezika, upotrebljavala se na dvoru sandžakbega i u međunarodnim kontaktima,  taj se jezik i pismo mogu naći u spisima Crkve bosanske, njime su pisani tekstovi na dvoru kraljevske kuće Kotromanića, kao i čuvena Povelja Kulina bana iz 1189. godine, koju smatraju stubom bosasnkog jezika i samobitnosti. To pismo nalazimo i na stećcima, nadgrobnim spomenicima iz predturskog i s početka turskog doba, a bosanski jezik je zvanično bio jedan od službenih  jezika na dvoru u Stambolu i, kasnije, na austrougarskom dvoru. Bosanski jezik je prvi dobio i udžbenik gramatike – bila je to „ Gramatika bosanskog jezika za srednje škole“ Frane Vuletića iz 1880. godine. Zanimljivo je da na svjedočanstvu Ive Andrića iz Prve sarajevske gimnazije piše : bosanski jezik, ali je to kasnije prekriženo, pa je rukom dopisano : srpsko-hrvatski jezik, jer je, naredbom Zemaljske vlade 4. 10. 1907. godine, zabranjena upotreba termina bosanski jezik.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca imala je jasan plan uništenja Bošnjaka, tačnije muslimanskog elementa, a pošto je jezik temelj nacionalne samosvijesti, krenuli su od njega. Srpski i hrvatski nacionalizam su bili u usponu, pa se, od polovine XIX vijeka, umjesto Bošnjaka tri vjere ( kako piše i u „Načertaniju“ Ilije Garašananina), sve više pojavljuju Srbi i Hrvati, uz neprekidno nastojanje da se Bošnjacima ukinu i njihovo ime i jezik, i da se „ prevedu“ na jednu ili drugu stranu i tako eliminišu s ovih prostora. Srbijansko i hrvatsko zakonodavstvo i dalje, mimo cijelog svijeta, tvrde da su Srbi i Hrvati nacije, a ne etničke skupine ( narodi), ignorišući potpuno sopstvene građane koji ne pripadaju tim narodima, slijedeći, matricu nacije-države, po kojoj nacija ima pravo na državu. Pošto su Srbi većina u Srbiji, a Hrvati u Hrvatskoj – oni to mogu činiti. Zbog toga nacionalisti s obje strane proglašavaju bosanske Srbe i Hrvate nacijama ( a njima se, na žalost, pridružuju i neki Bošnjaci, čak i poznati i školovani, koji se izjašnjavaju kao Bosanci), zbog toga  i jedni i drugi traže zasebnu teritoriju za Hrvate ( treći entitet) i zaseban kanal na hrvatskom jeziku, tvrdeći, istovremeno, da Bošnjaci svoj jezik treba da zovu bošnjačkim, a ne bosanskim. Treba li reći : to je otvoreni poziv na cijepanje BiH i stvaranje tri države, po principu : jedna nacija – jedan jezik – jedna teritorija. Jer, ako imamo tri naroda koja proglašavamo nacijama, tri teritorije i tri odvojena jezika, rezultat može biti samo jedan –podjela.

Dakle, za Bošnjake je od životne važnosti da sačuvaju svoje staro ime i svoj jezik, da ne dozvole srpskim i hrvatskim nacionalistima da ih vodaju žedne preko vode, a još više – da to ne dozvole onim Bošnjacima koji, zbog neznanja ili lične koristi, rade u korist bošnjačke i bosanske štete.

Jusuf Trbić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.