BOSANSKIM JEZIKOM REČENO I NAPISANO

Maternji jezik je sažet u prvoj riječi i rečenici kojom se majka obraća svome djetetu. To je isti onaj jezik uspavanke koja svakom biću još od najranijih dana ostaje utisnuta duboko u genu podsvijesti, svakoj njegovoj ćeliji i svakom njegovom neuronu.

Autor: Hamdo Čamo

U srpskohrvatski jezik i njegovo postojanje malo je ko ozbiljan vjerovao, jer sam naziv jezika je rezultat političke odluke koja je predstavljala nasilni čin i prisilni blud u svijetu lingvistike. Zapravo, to je bila svojevrsna teoretska sinteza već postojećih jezika koji se u svom biću nisu mijenjali iz prostog razloga, što je svaki narod bivše jugoslovenske zajednice u praksi nastavio i dalje govoriti svojim jezikom. U Hrvatskoj se “vlak i dalje navlačio”, u BiH i Srbiji je voz vozio, književno i klaparao. Srpskohrvatski jezik je postojao, to se sa izvjesnom sigurnošću može reći, u istoj onoj mjeri u kojoj je postojao i austorugarski jezik.

Bez daljeg, ljudi su se uz pomoć srpskohrvatskoj jezika integralno sporazumijevali načinom kao što su to na istim prostorima više stoljeća prije njih radila Ilirska plemena, sistemom znakova pomoću kojih se ljudi na određenom prostoru u određenoj društvenoj zajednici međusobno sporazumevaju, iskazujući jedni drugima vlastite misli i osjećanja obilježavajući se pripadnicima upravo te zajednice. Naprotiv, raspadom jugoslovenske zajednice – istim putem, ali različitim pravcem – još većim žarom će na svim nivoima, pojedinačnih instanci, medija i institucija iskazivati misli i osjećanja NE-obilježavajući se pripadnicima bivše zajednice, već nove-stare državne zajednice sa prostora – prije stvaranja jugoslavenske zajednice s kraja Drugog svjetskog rata.

Bosanski jezik je autohtoni jezik bosanskog (bošnjačkog) naroda kojem su do sredine XIX stoljeća nesumnjivo pripadali (svi) narodi islamske, katoličke i kršćanske konfesije prepoznatljivog bosanskog mentaliteta; uz akceptiranje i dužno poštovanje prema jezicima manjinskih naroda i narodnosti koji odvajkada žive u Bosni i Hercegovini. Književni jezik je jezik knjige ili jezik pismenosti koji se javlja kada se neki narod opismeni, tj. kada dobije svoje pismo, gramatiku, rječnik. A, bosanski jezik ima sva ta obilježja. Bosanski jezik je uz integralnu originalnost vlastite leksike naučnom pravilnošću priznat i prihvaćen sa svim neophodnim elementima prepoznatljivosti dijalekta, narječja u sistemu i sistematizaciji jezika, sa u svijetu jedinstvenim rječnikom i izrazito bogatom gramatikom, za neke narode u okruženju, nastalom puna dva stoljeća prije objave njihovih gramatika. Na žalost, u okruženju u kojem se primjenjuje i govori, još uvijek nailazi na nedovoljno rauzimijevanje kao i u široj porodici jezika kojima pripada, te je kao takav – obzirom na broj populacije koja se njime služi – ugrožen, što je izvjesni poziv na zaštitu i njegovo očuvanje.

Neiscrpan je broj izvora i književnih djela koji ukazuju na ljepotu bosanskog jezika, među njima  je izvorna i tradicionalna bosanska pjesma, bilo balada ili sevdalinka čiji izbor i splet riječi govore više nego bilo kakva slika. Najzorniji primjer su očaravajuće riječi bosanske balade “Omer i Merjema” (Omer i Merima): “Đul miriše, mila moja majko, čini mi se Omerova duša”.

Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh”, spominje bosanski jezik pored bugarskog, srpskog, slovenskog, češkog i hrvatskog.

Bošnjaci su uz svoj jezik u Bosni ostali vezani tokom cijelog perioda okupacije Osmanskog Carstva, kao corpus separatum, od kraja 15. do početka 20. vijeka stvarajući književna djela na orijentalnim jezicima. “Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku.” U tom periodu pisalo se na  bosančici, te na narodnom i araspkom jeziku odakle je nastala poznata alhamijado-književnost. Muhamed Hevai Uskufi, autor je prvog bosanskog rječnika dovršenog 1631. godine. Evlija Ćelebija, osmanski putopisac je u 17. st., u poglavlju “jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake (stanovništvo Bosne islamske, katoličke i kršćanske vjere) za koje kaže: “kako im je  jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”. Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

Nakon turskog perioda i ono malo preostalih državnih dokumenata i pisanih djela koja upućuju na autohtonost bosanske državnosti i bosanskog jezika sukcesivnom upornošću se uništava, uklanja i pokušava uz pomoć plagijata prikazati jezikom onih naroda koji u vrijeme postojanja gramatike bosanskog jezika još uvijek nisu imali gramatike na vlastitom jeziku. Vrhunac uništenja autohtonosti bosanskog jezika predstavlja period Austrougarske okupacije za vrijeme koje je po bosanski jezik najbogubnija poznata Kalajeva politika pod čijom nazočnošću dolazi čak do brutalnog ukidanja naziva istog. Ukidanjem naziva bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, ali i šire, otvoren je put političkom eksperimentu, poznatom pod nazivom srpskohrvatski jezik.

“Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmjenile njegov javni status…”, napisaće Alija Isaković.

Da se jezik ne može uništiti nikakvim oportunim političkim uredbama dokazuje još uvijek bogata praksa neumornih naučnih neimara i čuvara jezika koji u svijetu leksikografskog stvaralaštva izdaju tomove knjiga o maternjem jeziku, tomove rječnika bosanskog jezika. Jedna od najznačajnijih događaja u historiji bosanskog jezika, od nastanka bosansko-turskog rječnika Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine, koji se smatra prvim južnoslavenskim rječnikom napisanim na štokavskom dijalektu uopće, (uz rječnik „Bosanskog jezika“ Alije Isakovića) predstavlja kapitalno djelo “Rječnik bosanskog jezika”, autora prof. dr. Dževada Jahića. Uopšte ne treba da čudi što je ovo kapitalno djelo, izrazito važno za bosanski narod, izuzev pojedinačnih vijesti u sjeni medija prošlo skoro nezapaženo, nakon čega je uskoro uslijedilo predstavljanje ništa manje značajnog djela “Sandžačkog rječnika” autorskog dvojca Džavida Begovića i Šefke Begović-Ličine. Uz ova epohalna djela treba svakako pomenuti i „Pravopis bosanskog jezika“, autora Senahida Halilovića. Bošnjački Institut je pored velikog broja, objavo rijetko viđeni rad autora Seada Trhulja, “Rječnik moje majke”, prilog leksičkom blagu bosanskog jezika, „originalni istraživački rad u kojem su obrađene i reafirmisane mnoge zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi koje predstavljaju korijene bosanskog jezika“.

Tvrdnje da se jedan jezik treba ili mora nazivati prema naciji nema opravdanja iz razloga običnih primjera današnjice u kojima postoje Austrijanci, koji se koriste njemačkim jezikom, ali se ne nazivaju Nijemcima; poput Amerikanaca, ali i drugih naroda, koji se koriste engleskim jezikom, ali se ne nazivaju Englezima. Potom slijede zemlje poput Belgije, Švicarske. Prepoznatljivosti i autohtonosti bosanskog jezika se plaše oni koji nemaju čiste namjere. Bosanski jezik je tako prepoznatljiv i u bosanskoj naciji koju još uvijek negiraju neki iz samo njima poznatih razloga, koju zbog manipulacija obrazovnih programa negiraju čak i dijelovi vlastotog naroda ne prepoznavajući vlastitu samobitnost i nacionalnu zrelost, nasjedajući propagandi, iako ih širom svijeta svi redom prepoznaju kao Bosance, osobe i stanovnike sa bosanskim pasošem, državljanke i državljane Bosne i Hercegovine, sa bosanskog govornog područja, koji – ako trenutno ne koriste strani jezik – govore maternjim, bosanskim jezikom. Na kraju, ne samo na Balkanu, a to nije nikakva mudrost, dovoljno je da čovjek progovori par riječi, pa da se prepozna kojim se jezikom koristi, iz koje matične države i sa kojeg govornog područja dolazi.

Svakako, još uvijek ima onih koji pokušavaju da se ozbiljno našale na račun nepostojanja jedne od najstarijih zemalja Balkanskog poluotoka, Bosne i Hercegovine i bosanskog jezika. Egzotični primjer se dogodio u emisiji koju je uređivala i vodila popularna voditeljica Željka Ogresta, čiji gost je bio poznati bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović, koji je često bio prisiljen da ponavlja da je eminentnu nagradu namjenio voljenoj Bosni i Bosancima.

Popularna novinarka ga je pitala čiji je taj Oskar, sa jasnom konotacijom da države Bosne nema i da je racjepljena na dva entiteta, između bosanskih katolika i bosanskih ortodoksa, da bi se potom obrušila i na bosanski jezik, koji po njoj ne postojii, postavljajući pitanje režiseru Tanoviću da joj konačno nešto kaže na bosanskom jeziku, ako on postoji.

Danis Tanović je nakon nekoliko sekundi razmišljanja izgovorio sljedeće riječi:

– Da li vama, po đahkad, na sabahu ćuna padne na pamet?

U emisiji je nastao tajac, zaprepašćena i šokirana novinarka je ustala i napustila sopstveni program. Sljedećih dana, mjeseci, godina, socijalne mreže i mediji bruje prenoseći taj jedinstveni događaj. Javni servis je izvještaj završio rečenicom:

– Bravo Danise Tanoviću! Zaslužio si još jednog „Oskara”!

Na žalost, veliki broj je upornih “pođahkad-pojedinaca”, kao i onih najupornijih iz manjeg entiteta BiH koji učevnim papagajskim jezikom ponavljaju satelitske rečenice. Zbog takvih i njima sličnih, ne samo pojedinaca već i uvaženih državnih institucija, čak i Akademija nauka, treba napisati i reći na književnom bosanskom jeziku, prepoznatljive i univerzalne poruke koje bi, obzirom uz stupanj obrazovanja trebali moći razumjeti. Bosanski jezik, kao i država u kojoj se isti više od tisuću godina upražnjava, postoji i još će postojati dovoljno dugo da preživi i nadživi svoje negatore.

Zato što neko ne koristi strani jezik (bosanski, engleski ili neki drugi) ne znači da taj jezik ne postoji. Zapravo, neko to može govoriti, pa i tvrditi, te su takve individue obični medijski diletanti, dušmani, glupi nacionalisti ili neobrazovani idioti. Da im se Svevišnji smiluje!


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.