Bosna i Hercegovina, slike sa putovanja i studije Johanna von Azbota – Od Mostara do mora

Bosna i Hercegovina, Johann von Asboth, Wien 1888

Johann von Azbot (Janos Asboth), mađarski je političar i pisac (1845-1911), član mađarskog parlamenta. Kao savjetnik u mađarskom ministrastvu vanjskih poslova poslat je u Bosnu u pratnji ministra finansija Benjamina Kalaja, za koga je radio četiri godine. 1887. godine objavio je knjigu o Bosni na mađarskom, koja je bila prevedena na njemački 1888. i na engleski 1890. godine, pod naslovom “Zvanično putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu”. Knjiga nikad nije objavljena ili prevedena na bosanskom jeziku. Knjiga sadržai mnogo ilustracija uzetih iz raznih izvora, a vedute bosanskih gradova je posebno za ovu knjigu nacrtao umjetnik Varrone.


Bosna i Hercegovina, Johann von Asboth, Wien 1888


„Ovdje je riječ o putovanju g. Johana von Azbota u svojstvu ministra Nj.V. iz Ministarstva za Vanjske poslove, člana Mađarske vlade, koji je četiri godine bio u neposrednoj pratnji mistra Nj.V. iz Ministarstva financija g. Benjamina Kalaja, u obilasku svih dijelova zemlje Nj. V., sa jakom željom g. Asbotha da lično proširi znanje o našoj zemlji i odgovori na neka «mračna pitanja» koja su ostala nerazjašnjena. Putovanje g. Johana von Azbota kroz dijelove zemlje, na koji je stavljen akcenat prevoda. Zamisao je da ovaj projekt prevoda teksta – iz razumljivih razloga – ugleda svjetlost dana što prije, a u dogledno vrijeme možda doradi i ponudi, što zahtijeva određene zahvate u pisanom dijelu, vezanom prije svega za raščlanjivanje i objašnjenja, doradu i izradu grafičkih rješenja područja obuhvaćena obradom prevoda. Na kraju bih naglasio, tekst je slobodno, ali vjerno preveden, što ne znači da ne zahtijeva poboljšanja. U svakom slučaju autor ovih redova uglavnom je zadovoljan, iz prostog razloga, jer se radi o prevodu staronjemačkog gotičkog pisma koje nije toliko jednostavno za prevod, dijelom zbog oporog mirisa starih knjiga, a sa druge strane i glavnog problema sadržanog u kontekstu, načinu razmišljana, načinu postavki riječi – šta je autor knjige tog vremena htio i mislio da kaže, mislio da objasni i prikaže. Stari tekstovi uveliko se razlikuje od književnih i gramatičkih postavki u današnjem njemačkom jeziku te se uveliko nadam, da se dobrim dijelom uspijelo prikazati ono što je autoru knjige bila i namjera.

 

Hamdo Čamo

 

OD MOSTARA DO MORA
Sa njemačkog preveo: Prof. Hamdo Čamo

 

Stara Bona i današnja Buna. – Ali paša Rizvanbegović. – “Zaton” i “Mostarsko Blato”. –  Žitomišalj i grofovi Miloradović. – Dubravska pustinja i Domanović oaza. – Počitelj. – Delta Neretve. – Konkurentica Venecije. – Neum i luka Klek.

Od ljeta 1885 Mostar je već povezan željeznicom sa Metkovićima kuda deltom Neretve mogu zaći i manji morski brodovi. Gdje se trenutno kotrljaju parne mašine, na desnoj obali rijeke, tamo je za vrijeme našeg prvog putovanja 1882. vodio iznad stjenovitog nagiba tek opasni put za jahanje. Također, cesta za putovanje na lijevoj strani obale kojom smo napustili zemlju, bila je tek tek prije nekoliko godina završena. Ovaj put vodi neposredno pored obale rijeke do mjesta Buna, koje leži na suženju istoimene rijeke nedaleko od raskršća puta koji vodi za Blagaj, na krajnjoj tački visoravni smještene južno od Mostara. Već je car Konstantin spominjao tvrđavu Bona koja se po njegovim naznakama nalazila u neposrednoj blizini tvrđave Klum, obje na istoj planini. Ta Bona međutim, ne može biti današnje mjesto istog naziva koje tradicionalno ne upućuje i nema naznaka da se pronađu tragovi ruševine, nego je očigledno onaj ugao trokutaste visoravni na kojoj se nalazi vrelo Bune iznad koje se istom nadvija ruševina Stjepangrada. „Blag“ po staroslavenskom znači bonus. Po Konstantinu navedena tvrđava „Klum“, koja je cijeloj zemlji dala naziv, vjerovatno leži iznad današnjeg Mostara, isto kao što „Vrhbosna“ leži iznad Sarajeva. Na planini Hum su i danas ruševine u znatnoj mjeri vidljive. U pisanom dokumentu iz 1452. godine stoji: „do castelli al ponte de Neretva“. Mislili se time na Klum i Bunu ili se misli na neku drugu tvrđavu Klum koja stoji još negdje nasuprot Podveleža? – kako se može zaključiti iz manjih ruševina i očuvanih stubova koje je moguće još i danas naći. Jedno je sigurno, da je Mostar kao i bezbrojni drugi gradovi nastao tek za vrijeme vladavine Turaka iz stare utvrde planinskog klanaca kojeg je apsorbirao srednjovjekovni grad na visoravni.

Današnja Buna, koja nastavlja tradiciju rijeke zaboravljenog imena, novijeg je porijekla. Njen stariji spomenik, most je koji potiče iz kasnijeg turskog vremena, koji sa devet lukova vodi preko ušća Bune. Do većeg značenja dospio je tek preko Ali paše Rizvanbegovića koji je u zlatno doba svoje moći s ljubavlju obitovao u svojoj lokalnoj ljetnoj palači, koja je sada vidljiva s onu stranu mosta, u sredini njegove jednom pažljivo njegovanog, danas devastiroanog vrta, oronula slika prolaznosti svega zemaljskog, pa i vlasti. U samoj ovoj kući Serdar-Ekrem Omer-paša dao je također uhapsiti moćne buntovnike, o kojima priča i danas sa ponosom svaki hercegovački beg putnicima, o bivšim dvorčevima i vilama okruženim svuda uokolo, pokazujući njegov najljepši spomenik, njegovom uredbom uvezene kulture maslina i riže.

Visoki, prkosni kameni dvorac u Stocu, bio je njegovo porodično gnijezdo, a on sam – nasljedni kapetan Stoca. On i Smail aga Čengić iz Gacka bili su jedini veliki vazali koji su ostali vjerni, kada je Husein aga Berbeli 1831. poveo i pozvao pobunjene Bosance na borbu protiv reformi, protiv Konstantinopolja i „Kaur-sultana“. Oni su pomagali pri rušenju pobunjenika i ponovnoj uspostavi autoriteta Porte. Nagrada Ali begu bijaše titula bosanskog vezira nezavisnog namjesništva u Hercegovini.Pod apsolutnom vladavinom novog paše izgledalo je da se vraćaju dani osnivača Hercegovine, herzega Stjepana, za čije krvave ali energične i pametne vladavine se provincija razvijala i podizala u nezavisnu državu. Kada su  pobunjeni kršćani gatačkog distrikta, potpomognuti Crnogorcima, 29. avgusta 1840. ubili Smail agu Čengića u njegovom logoru, Ali-paša se borio dvije godine protiv vladike Petra Petrovića. Godine 1842. će se ova dva protivnika lično sresti u Raguzi (Dubrovnik, op.a.H.Č.), gdje su zaključili ne samo primirje, već navodno čak i tajni savez protiv Porte, koje se sam crnogorski poglavar, te cetinjski biskup kao i hercegovački paša, želješe otresti.

Sve do 1848. ne bi povoda za međusobne sukobe jer njihova vlast bijaše ionako nominalna. U tim turbulentnim godinama u Bosni izbiše u jednu ruku bune kršćana, u drugu neposlušnost begova protiv reformi koje su dolazile iz Porte, koje riješi energično da provede vezir Tahir-paša. Ali-paša nastupi sa svom silom svoje moći protiv tih pisanija. Na kolju posađene lubanje krasile su njegove dvorce i kaštele. Begovski pokret je podržavao i na njemu je opravdavao odvažne planove težnje za nezavisnost.

Ali, 1850. približavala se oluja: Omer-paša sa 150.000 vojnika i 30 topova. U vrijeme dok je Omer-paša umirivao Bosnu, poljski Jelinski muslimanskog imena nazvanog po Iskender-begu, prebacivao se sa dijelom otomanske vojske protiv sumnjivog Ali-paše. Taj bijaše dobro svjestan da su njegovi snovi o nezavisnosti pri kraju ako Omer-paša preuzme vlast. On je podržavao otpor begova svom snagom. Ali, kao mudri vuk htio je sebi u pozadini držati otvorena vrata. Nije sebe postavio na čelo otpora, već vodstvo prepusti svom vrhovnom dželatu, sam čekujući ishod borbe u svom dvoru u Stocu. Dželat, na vrhu sa  ojačanim dijelom Ali-pašinih trupa pobunjenih begova, postavio se napadačima nasuprot cijele linije koja je bila postavljena linijom preko Porim planine, Zimje-polja (Zijemlje-polje op.a. H.Č.), Lipeto planine(?), Boračke-visoravni, Vranac-planine od Konjica do Mostara jednako u jednoj ravnoj liniji koju presijeca Džep(?), (Džepi, op.a.), koji oblikuje krivinu Neretve. To je zapravo bio stari put za Mostar, naravno, samo jedan konjski put preko planine, prije nego je duž Neretve završena cesta. Jelinski brzo odbaci predstraže Vrapčića, nakon jednosatne kanonade zaposje Boračku visoravan i protjera pobunjenike preko Porima, sa čijih visina hajduke združenom vatrom preko Bjelopolja (Polje Bijela, op.a.H.Č.) potjera prema Mostaru tako, da samo mali dio njih sa vođom pobježe na austrijsko područje. Nekoliko dana poslije, u Mostar se doseli Omer-paša. Ali-paša napusti konačnicu bitke, ostavi dvorac u Stocu pod jakom stražom i požuri sa dijelom svojih trupa prema Buni, da u svom tamošnjem dvoru pričeka i vidi, šta od Omer-paše može očekivati, dali će ga ovaj smatrati buntovnikom ili će biti spreman za prijateljske rasprave. Omer-paša međutim ne bi ništa manje mudriji od njega. Sa velikom čašću i pozdravom potraži on guvernera Hercegovine u njegovom dvoru na Buni i pozva ga lično kao gosta na ručak u Mostar, gdje ga sa najvećim počastima doprati. Za vrijeme svečanog ručka, carske trupe su zaposjele Bunu i Stolac sa proglašenjem da je guverner smijenjen, te da je postao zatvorenik Serdar-Ekrema. Domaći historičari su biografiju (*devetnaestgodišnjeg vezirovanja) Ali-paše objavili, koja bijaše jedna u Beču, a izgledaše druga u St. Petersburgu. Posljednja opisuje njegov kraj kako slijedi:

„Starog Ali-pašu, koji od staračke senilsnosti teško još mogaše ići, dovukoše na neretvanski most i tu ga postaviše na jedno magare. Tako ga je Omer-paša vodio sa sobom u Krajinu, gdje se povukao u borbu protiv ustanika. Ali-paša ispunjen gorčinom takvim ponižavanjem, slomljen upita Serdar-Ekrema:“Zašto me mučiš? I, ti si također jedan Vlah, sin jednog Vlaha.** Odakle ti ta moć i smjelost da se tako ponašaš sa mnom? Jah, uzeh ja oružje protiv sultana, ti ne bi bio dostojan te časti, ali tako sa mnom postupati – kao da si me zarobio u nekoj bitki – nemaš pravo, bio ti tri puta Serdar-Ekrem. Oh, ti nečisti Vlaše, pošalji me radije pred Padišaha, da mi on sudi, ne ponižavaj me u moje stare dane.“

(** Slavni Omer-paša bijaše granični podoficir bjegunac, po imenu Mihailo Latas).

Omer-paša poče strahovati , jer Ali-paša imade bezbrojne moćne prijatelje kod Padišaha, koje je održavao slanjem ogromnih suma novca iz Hercegovine. Tako, Omer-paša okrenu stvari u svojoj glavi, dok ne nađe – da je bolje da Ali-paša na svijetu ne ostane među živima. Tako se u noći u dva sata začu pucanj i dođe vijest Omer-paši da je slučajno opalila puška i da je metak prošao kroz glavu Ali-paše. Tako umrije Ali-paša Rizvanbegović na dan 20.marta 1851.“

Preko Bune, od Mostara dovde, Neretvu koja se još jednom provlači između visokih stijena, s obje je strane prati takozvana Bišče visoravan (Mostarsko i Bišče polje, op.a. H.Č.). Sa istoka Dubovica, sa zapada Trtreberg(?!) vode kroz dvočasovni tjesnac mjestu po imenu „Zaton“. Legenda također kaže, kako naznačava samo ime, za jedan stjenoviti blok koji je bio probijen ljudskom rukom, da bi osigurao odvod vode, koja je na visoravni Bjelog i Bišče polja stalno stvarala jezero. U okolnim brdima moguće je vidjeti stare tragove stanja i nivoa vode, priča se čak o željeznim halkama za koje su stanovnici uz obalu jezera vezivali svoje brodice. Činjenica je, da se od Mostara i sjeverozapadno od Humačkih planina do Širokog Brijega više sati putovanja rasprostire visoravan koju napajaju udruženim rijekama Ugrovica (Ugrovača, op.a.H.Č.), i Lištica, dok većim dijelom godine stoji pod vodom i nikada potpuno ne isuši, mada leži na većem nivou od Mostara i u njemu zatvorenim visoravnima. Ona se također zove „Mostarsko blato“, mostarsko jezero ili močvara. Njene vode kao ponornice otječu ispod zemlje. Vlada se trenutno bavi njenim isušivanjem. Strme, četvrtaste zidove tog „Zatona“, željeznica je morala minirati.

Lijeva obala je također strma i samo na jednom mjestu se rijeka provlači dolje do uske doline, u čijem naručju – između raskošne vegetacije i stogodišnjeg drveća – leži manastir Žitomislići, navodno osnovan od porodice Miloradović. Od te hercegovačke familije potječu oba ruska generala grofovi Miloradovići, odakle je jedan poznat iz Napoleonskih ratova, a drugi iz zadnjih ratova protiv Orijenta. Ovaj posljednji je manastir posjetio prije nekoliko godina.

Cesta zaobilazi manastir, kojem čovjek može prići pješice, na konju ili brodicama sa druge strane obale, penjući se s druge strane Bune opustošjeloj visoravni planine Dubrave, gdje se za četiri sada hoda kroz stjenovite tjesnace provlači odvojeno od rijeke, dok se na kraju istoga, ne obavije oko romantičnog Počitelja. Zaleđe kojem se dolje penjemo, sastoji se od laporca i rječnoga šljunka koji svjedoče o nekadašnjem jezeru. Pristizanjem gore, nalazimo se na jednoj visoravni podijeljenoj dubokom stjenovitom pukotinom, gdje još pojedine grupe hrastovog drveća govore o nekadašnjoj šumi kojoj duguje svoje ime. Samo rijetko, u velikoj daljini ukažu se pojedinačne kuće u ovoj bezvodnoj stjenovitoj pustari. Tek dva sata od Bune dolazimo jednom siromašnom hanu sa cisternom, gdje dobijamo vodu tako i kafu. Inače, našim očima se pokazuju samo litice i šljunkovito kamenje, između stijenja otrovne zmije i škorpije, dugi gušteri, kosturi uginulih životinja, panjeva i korijenja oborenog drveća. Nebo je prozirno, blijedoplavo, stijene pepeljasto sive, tu i tamo se pretvaraju u pjeskovitožutu ili crvenu boju, mršava vegetacija je uvehla sivozelena. Sve u svemu, jedna južna pustara, skoro pustinja, negostoljubiva i ogoljena. A, ipak lijepa. Jer, priroda je takva, da tamo gdje boja tla nestaje, prekrasni efekti svjetla atmosfere tim još više osvoje šetače, koja pod tim efektima posebno u jutarnjim satima – kojim smo gore mi upravo došli – udaljene litice u živopisnoj šafran i nježnoj boji breskve; i, u oštrom svjetlu, koju sam slično jedino u Africi vidio, oslikavajući se avantursitičkim obrisima, čak u najvećim udaljenostima u opipljivoj oštrini.

Kod Domanovića, na kraju planine, dostigli smo iznenada u raskošnu oazu ove pustare; jedan mali potočić koji brzo nestaje u ponoru, stvara živopisnu zelenu vegetaciju u sjeni grupe moćnih stabala. Ovdje se istočno put razdvaja za Stolac. Važnu tačku čuva jedna utvrđena kasarna, u kojoj smo za vrijeme promijene konja napravili mali odmor. Oficiri posade trebaju tek malo prošetati da pucaju na šljuke, (vrsta vodene ptice duga kljuna, op.a. H.Č.), divokoze i medvjede. Put se poput zmije spušta sada brzo Neretvi, koju dostižemo kod mjesta Tazovčić, (Tasovčići kod Čapljine, op.a. H.Č.). Kad se okrenemo, teško vidimo nekoliko starih tornjeva dvoraca romantičnog Počitelja, kojeg zaobilazimo.

Skoro uspravno nad Neretvom, na uzvisini stjenovitog zida, visi jedno cijelo mjesto, jedno od najčudnijih prozora s onu stranu obale, koje ćemo nekoliko godina kasnije vidjeti iz voza. Između zidova tvrđave koji se dižu i spuštaju i okruglih tornjeva, stoje male kamene kuće. Sve je u pepeljastosivoj prirodnoj boji stijena, nigdje traga biljnom raslinju, ali dolje je sve u svjetleće smaragdnozelenoj boji rijeke. Tvrđava je izgrađena od strane kralja Tvrtka 1383.

Kod Tasovčića, na čijim slikovitim grobljima u mirnoj tišini stubova muslimanskih turbana u obliku glava, koji pored izrezbarenih katoličkih križeva stoje zajedno sa prastarim bogumilskim kamenjem, počinje jedna močvarna visoravan koja se istočno od Neretve provlači između planina. Oko obale s druge strane širi se od Ljubuškog nadolje raskošna dolina Trebižata. Iznad se u tri pravca dijeli ušće rijeke Trebižat, u čijoj okolini jednog usamljeno stojećeg tornja leži mjesto Čapljina, od tada već željeznička stanica, odakle godinu poslije voz već saobraća s ovu stranu obale. Također i mi koristimo istu, kada smo kasnije – 1885 – putovali preko Dalmacije i Ljubuškog za Stolac. U delti rijeke Trebižat ukazuju se raskošne kulture. Preko Tasovčića dalje, moradosmo iz Stoca nadolazeću Bregavu preći i preko uske visoravni dalje na drugu stranu, istim južnim rubom preći vode Krupe pred mjestašcem Dračevo, gdje smo se još jednom susreli sa grobljima bogumila. Sa drugu stranu ovdje već raširene i razgranate Neretve, u sredini močvare – okružena raspadnutim zidovima i tornjevima – uzdiže se Gabela, koja je jednom bila venecijanska, kasnije turska granična utvrda. Dalje izvan mjesta na Norni potoku (Norinom potoku, op.a. H.Č.), već na dalmatinskom području, leže ruševine rimske Narone. Na našoj obali mi smo još uvijek na planinskom naslonu. Ali sa druge strane šire se nepregledne močvare u kojima se se teškim korakom kreću krda bizona(!?) Kratko nakon toga prelazimo dalmatinsku granicu spuštajući se graduMetkovići, iz pravca kojeg smo već na delti Neretve primijetili dovde dolazeće manje morske brodove. Sparni, vlažni zrak muči ljude i leži im taman kao željezna traka na čelu. Nebo se naoblačava brzo i prije nego smo stigli dolje u grad, počinje u potocima da kiši. Voda svukuda.

Od Metkovića dalje, Neretva se širi sve više i više, već na objema obalama Neretve su močvare, djelomično sa raskošnim kulturama, djelomično pokrivene narastajućom vodom. U mali dalmatinski grad ne ulazimo, premda vođa okruga, ne obazirući se i usred obilne kiše, hodajući zajedno sa radoznalim stanovništvom, sa cijelom paradom – dočekuje ministra. Mršava, žuta lica svjedoče da se ovdje nije preporučljivo zadržavati. Opasna močvarna groznica, koja dospije li zdravom (čovjeku) u roku od šest sati može donijeti smrt, ovdje nikada ne nestaje. Delta Neretve bi bila jedna od najplodnijih mjesta na svijetu. U pojedinim dijelovima kopna kukuruz narasta u prave šume; raskošno cvjetajući bez bilo kakve njege vina i stabla duda su tako moćni, da ih teško mogu obuhvatiti četiri čovjeka. Ali groznica, koja ljeti svakog pojedinog stanovnika uvijek ponovno dohvati, močvare Neretve unište ljudima tlo. Već dugo se radi na regulaciji, ali kolosalni su izdaci i to da sve treba uraditi. Ipak, nije sve uvijek bilo tako. Ovdje je u procvatu stajao grad Narona. I, nakon što su je Avari i Slaveni 639. uništili, ovdje je nikao grad gusara koji je kroz stoljeća bio strah i trepet na čitavom Jadranu. Na mjestu Narone uzdigao se, po imenu paganskog božanstva – Vid, danas beznačajno selo. Godine 873. prisili Niketas, admiral vizantijskog cara Vasilija, narod da primi kršćanstvo. Ali, još i car Konstantin spominje „Neretljane“ kao „pagane“. Godine 827. Odbijali su Vizantiji davati tribut i u godinama koje slijede nedostajalo je malo, da ih Venecije u svom cvijetu razvoja ne uguši. Tek 997. duždu Pietru II Orseolu uspije da slomi moć Neretljana i da ih savije pod venecijansku suverenost. Takva je bila uspostava Venecije kao svjetske sile. Ali kroz cijelo stoljeće bijaše upitno, niće li preci tih jadnih ljudi močvare ponosnu Veneciju zadaviti.

Iako samo konje mijenjajući, bez i jednog zadržavanja dalje žurismo, morali smo bez obzira na sve, oko sat i po udisati otrovni zrak ovih močvara. Između močvara i laguna put vodi na južni kraj delte Neretve, sve do jezera Kuti, gdje se ponovno gore uspinje na strme i turobne stijene, koje su nas kontinuirano pratile sa lijeve strane. Dugim serpentinama teškom mukom dolazimo gore, iznova gledajući natrag na – od kiše koja lije – zamračeno močvarno područje, iz kojeg se maglovito između obje grane Neretve uzdiže utvrda Opus.

Još jednom smo u zaleđini starohercegovačkeog područja, na tom uskom jezičku, sa kojim Hercegovina – prodirući kroz Dalmaciju – dolazi do mora, kojem su nekada turska prsa doprijela od Kleka.

Cesta kojom se vozimo, već je faza austrijske ceste u izgradnji. Kako pristižemo, od guste kiše nastala je strašna oluja.

Grmljavina i munje su se smjenjivale neprestano. Tako smo dospjeli do, od Stoca dolazeće vojne ceste – koja križajući austrijsku cestu – nizbrdo vodi do Neuma: jedna vijećnica na strmom dijelu ogoljenog kosog naslona stijene, jedna carinarnica i tri do četiri kolibe na morskoj plaži. To je granica. Oko uzalud traži ratni brod koji nas je ovdje trebao čekati. Uzalud smo telegrafisali u Zadar, Trst i Beč. Svuda čovjek znade tek reći, da je brod prije nekoliko dana otplovio i da bi trebao biti već odavno u Neumu. Očito da je nevrijeme odgodilo njegov dolazak. Već smo razmišljali, ne bismo li se trebali odlučiti da se vratimo nazad. Konačno, već u tami noći na obzorju se iz daljine od pravca Kleka pojavi trepereće svjetlo. Malo poslije toga, u zrak su se penjale rakete: ratni brod. Stvarno, bijaše „Andreas Hofer“ koji se za pozdrav dalmatinskog guvernera stavilo na raspolaganje, ratna korveta, koja nas je još oko ponoći odvezla za Trst.

Copyright © 2015, Hamdo Čamo, Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.