BOSNA JE KRASNA ZEMLJA

Bosna i Hercegovina je krasna zemlja. Kažu, ista Švicarska.

BOSNA JE KRASNA ZEMLJA

Bosna i Hercegovina je krasna zemlja. Kažu, ista Švicarska.

Vjerovatno je to i bio razlog, što živim u njoj, još od pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako to zvuči, davno. A, zapravo, još jučer. Najviše nekako fale one naše domaće budale i hajvani, a i ona raja sa puno više pameti, pa da se po vazdan ‚razvaljuje' uz kakvu kahvurinu sumnjive kakvoće il' kakvu opaku, mokru lozu.

Eto, čak iz daleke dijaspore se vidi, domaći svijet nekako odjednom ‚opametnio', pa to ‚ni minska polja više ne poštuje'. Sve se rješava ‚u sekundi'.

Čovjeku nekako žao, kada shvati, da Bosnu i Hercegovinu, gledajući ozbiljnim očima, bolji resursi, a gluplji ljudi (čast izuzecima), nisu mogli potrefit'! Mnogi krive sistem! Sa tim smo odrasli. Mislim se, šta bi sa ovakvom zemljom samo uradili danas kakvi otočani što im more odnosi državu? Kod nas, ne zna se šta je gore? To je kao da majmunu daš da upravlja visoko osjetljivom tehnikom, kakvim skupim avionom i sve se k'o nadaš, da će konačno sletiti na pistu, a znaš prilično dobro, da neće. I, dok se avion ‚ljulja' lijevo-desno, Musalom odzvanja pjesma kakva kretena kojem je odavno ‚mirna Bosna'. U tome i jeste ‚ono' , što to niko na svijetu nema. I, upravo 'taj belaj' kojem je domaćima na vrh glave, a strani svijet se svemu tome, načuditi ne može. U tom čudu, sam napravi čuda. Kod nas, sve ide. I, ne moglo?Nastala je čudna simbioza 'domaćih I stranih'. Svi znaju sve, svak drži u šaci drugog. Ruka ruku mije.

Samo se 'omi zabavljaju', za raju nema « nit' kruha, nit' igara ». Ceh sami plaćaju.

Svima, je jasno, da samo Bosna i Hercegovina 'gubi'. Gubimo 3:0! Za sada.

Kao da nije dovoljno, što je dobar dio zuluma priredila međunarodna zajednica, već im i domaći političari 'idu na ruku', pa im poput tetke sa gadnom grdoboljom, 'svaku jedu iz ruku', kao da čovjek vlastitu državu već nema 'u džepu', a ne neki tamo komad teritorije, čiji je opstanak još uvijek upitan. Na stranu sav novac koji su strpali u svoje džepove, na stranu što su generalima, vojsci i patriotima pokazali gdje im je mjesto. Kotejner za smeće, mnogima je postala 'visokouslužna banka', a siromašluk surova stvarnost. Drugima, nikada nije 'išlo bolje', pa zašto da to mijenjaju. Ostali, kako ćute - tako im je! Sami pali, sami birali.

Izjave pojedinih političara (navodno Bošnjačkih stranaka), više su nego zabrinjavajuće.

Kao da se država ne nalazi u 'najosjetljivijoj dekadi' od vremena svog postanka, gdje je zajedništvo previše važno, da bi se 'dijelile' riječi kojih bi se postidjele i časne kurve u svom kupleraju.  Priča o demokratičnosti u doba vlastitog opstanka, o jedankosti 'iz usta onih' koji su nas doveli u ovaj nečastan, nejednak i ponižavajući položaj, više je nego očajavajuće. (Dijaspora, kako 'domaći' misle - nema duše, pa i ne pati!). 'Domaćima' je toliko stalo, da se javno prizna, kako jedino njima nije fino. Vani treba smjeti doći, da se vidi šta je finoća!

Bosna je divna zemlja. Čovjek se u njoj rađao uvijek sa nekakvom nafakom ?!

I, u njoj je vazda bila mudrost - ništa ne reći. Ali, ne lezi vraže!

U njoj živi, biće valjda, jedini svijet (čast izuzecima), koji je u stanju, kakvom jeste (sj...m!), sa opakom genetskom manom, ne poštivati nikoga. Pa, ni sebe. Bosna je to. Nisu veziri uzalud bježali! Glavna moda, tipa 'polupismenog Bošnjaka', pik i obrušavanje na kakvog profesora ili doktora nauka. Jedna vrsta nacionalnog sporta, čitanje redova dnevne štampe o ponašanju kakva bahata i kočoperna koji, uz ulični sleng, po pravilu na nišan uzima kakvog, ni manje ni više, akademika. Bilo kojeg, sa paletom. Što obrazovaniji, to bolji. Takav vakat. Gadan!

Minimalci, probisvjeti, sitne duše, ćoravi jad i bijeda, raja čaršije, ima svoju 'dnevnu dozu insulina' kojom liječi vlastiti neuspjeh. Vatreni navijači, ali i oštri protivnici svega što miriše na novinu, inovaciju, promjenu i uspjeh sažet u onoj poznatoj: « Sve ti mogu oprostiti, ali uspjeh ne!» Zato u pravilu, po dresiranim vjernim posrednicima 'bockaju' iz kakva buđaka, uživajući u trenutnim nevoljama drugih, pa bili oni i naši najviši predstavnici vlasti ili vjere.

Pročitah kolumnu Harisa Pašovića, gdje ne mogodoh da se otrgnem dojmu napisanog o cioranovskom osjećanju koje se ovdje izvrsno uklapa: «Emil Cioran (1911-1995) bio je filozof koji je iz rodne Rumunije emigrirao u Francusku. U svojim djelima on ispituje poziciju da su ljudi jedni drugima neprijatelji, da su kao vrsta bolesno zavidni, zlobni, cinični, surovi. On govori kako su (ljudi jedni drugima) suštinski šovinisti, sebični, beznadežno prosti, opsjednuti sobom, netolerantni.» Kad se fino uklapa u našu sliku, čovjek eto rahat može popiti slatku.

Tačka. I, ne bila.

Izuzmu li se bolesni, šta tek reći o našem „lezihljeboviću"? Uharać mu.

Trudi se svim silama, da u 'ovakvom stanju' srećno poživi do gole penzije.

Svijet ćoškova nema, a fukara, ako li se sila zakona ostavi po strani, nema nikakva respekta ni prema čemu! Prema svojima najbližima, posebno! Loš neki običaj.

U kontaktu bilo koje vrste, 'sa poznatim ili sa nepoznatim', odmah su na Ti.

Svejedno o kome da je riječ. Respekt, poštovanje, pardon - nikome! Školovan ili ne. Bogat ili siromašan. Uspješan, vladar ili svoj. Nema to poštovanja, ni prema vlasti. Pa, ni prema 'onom minskom polju', napomenutom na početku priče. A, ljubav, povjerenje, ponos, tačnost, brak, društvo i društvenost, zajednica i zajedništvo, izrastaju na poštovanju, na tom respektu.

Kako čovjek čini, tako će mu i biti. Kako posije, tako će i požnjati. Ko voli drugog da blati i da pljuje po drugima, sam zaboravlja: "Ko iznad sebe pljuje, na obraz mu pada!" Niko nema pravo drugoga da ugrožava. Sloboda misli, da. Sloboda izražavanja, da. To nikako ne znači slobodu vrijeđanja, neuvažavanja, koje prilično sigurno vodi instiktivnom nagonu gađenja.

Život je kao biciklo. Ili se vozi naprijed ili padne. Svako je odgovoran za sebe i svoju sudbinu i nema pravo zbog svojih propusta (pa i dešavanja!) i vlastitih neuspjeha (kome je do njih stalo?), da okrivljuje druge.

Bosanski gradovi ili ono što je ostalo od njih, (nedavno pročitah: "BiH je postala rahmetli multietničko društvo!"), pretvaraju se u ono što su bili mnogi prije 'ovog rata', mjesta visoke (begovsko + oligarhijsko) porodično-familijarne i prilično iskrivljene slike prijateljske uvezanosti, gdje svako svakoga zna, ako ne zna, svejedno. Tako, svi se viđaju ono, od đenaze do đenaze. Pa, i to je za neke previše, te su počeli 'paliti' i dolaziti na 'svaku drugu'.

Voda u bezenu, ako se ne obnavlja novom, postaje plodno tlo za razvoj raznih bolesti, sredina žabokrečine, ameba, paramecija, imbecilnosti i svake druge vrste bolesti, te i sama postaje bljutava, neukusna, pa na kraju i neupotrebljiva. Mnogi su postali dovoljni sami sebi. Mnogi su, ne i sa pravom, više - silom prilika, odvojeni od svake vrste društvenog života, a kultura je samo za one 'luđe ili bogatije'. Treba li se onda uopće pitati, zašto su nam društvene vrijednosti i norme zamijenile mjesta. Otvaraju se boredeli, cvjetaju igre na sreću, a kulturne ustanove se zatvaraju. Tome nisu krivi političari. Oni 'dišu' onoliko, koliko im se dozvoli.

Čaršija počinje, gdje prestaje razum. Kultura je konačno zauzela svoje sigurno zadnje mjesto.

Očaravajući fenomen 'Feniks ptice', koja svijetu davno odasla poruku, samo što taj 'svijet pun sebe', nije u stanju da je svojim zakržljalim osjećajem primi, sažvaće i provede u djelo.

Neka nam je Bog na pomoći.

Prof. Hamdo Čamo

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.