BOSNA NIJE ŠAPATOM PALA

Nije Istina, da je Bosna šapatom pala! 

"Bosna će da padne", tek onda, kad nestane i zadnjeg njenog potomka!

Kako njeni potomci danas žive širom svijeta, "od padanja Bosne", nema ništa.

"Bosna samo posrće!"

S vremena na vrijeme i "od navale, do navale!"

 

Još, kao onda, od "navale Turaka", kao i sada "navalom inih Srba, i inih Hrvata" koji hoće, "što njihovo nije!" Ova "huma i bosanskih sinova i kćeri, ćilimom zastrta Zemlja" generacijski se i vjekovno, odupire svakojakoj sili, pa i onoj, koja pored Jedinog Svevišnjeg, sebe naziva, Bože me oprosti - nebeskom!

 

Kraljevska Bosna je rodila mnoge 'Šćeri i Sinove', princeze i prinčeve koji i danas, kao njeni pravi i jedini nasljednici hodaju ponosno zemljom, poljima ljiljana natopljenim krvlju svojih predaka. Samo oni, istinski su i pravi njeni nasljednici! Kuš, tuđinu!

 

Nikad niko u povijesti čuo nije, da Bosna nekoga moli, osim u kamenu uklesanom narodnom sjećanju plejade gubavih izdaja Gubavaca, od još gubavijeg roda, kojih je bilo i kojih će biti, dok je svijeta i vijeka! Mi tu ništa, promijeniti ne možemo. Zato, radimo ono, šta možemo.

 

Ne zaboravljajmo!

 

Kako gospo'n Krleža dobro primijeti:

 

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.

 

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

 

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj." Toga nema, niti može biti!

 

Ne, nije Istina, da je Bosna šapatom pala!

Jeste li zaboravili:"I, pad je let!"

 

Bosna i danas leti!

 

Na orlovskim visinama, na krilima mladih orlova čija krila istina, još nisu ojačala, ali svakim danom, sve su jača i jača. Krila mladih bosanskih orlova, mirnog pogleda sa Orlovih stijena, čuvaju svoj dom, čekaju svoj čas i trenutak, da polete bosanskim nebom.

 

Bosna leti pod napadima evropske i bjelosvjetske političke bulumente, koja cijelom jednom narodu, tisućljetne historije, koji upravo proživi i preživi genocid, to najstrašnije ljudsko stradanje od vremena Hitlera, bulumenta koja tom narodu oduzima pravo, kako hoće, kako i gdje želi da živi, oduzima pravo na njenu priznatost i krvlju stečenu državu i državnost, oduzimajući laganim koracima granice, zastavu, himnu - slobodu - pravo na život!

 

Apatija, muk.

 

Šta je još ostalo?!

 

Krivnja je i naroda koji ćuti. I, to golema!

 

Zar nije krivnja, da mu u granicama vlastitih avlija djeca pohađaju škole sa nazivima imena koja pripadaju tuđoj, a ne vlastitoj historiji i povijesti...u Srebrenici škola "Petar Petrović Njegoš", u Rogatici škola "Sveti Sava!?" Škola punih male djece, koja će jednom porasti. Niču spomenici inima, čudna znakovlja, spomenici tužim, a ne svojim kraljevima, junacima četničkog, ustaškog pokreta, dok neki i sami stanuju u ulicama, koje nose imena ratnih zločinaca, što im Zemlju pradjedovu svojom rukom okaljaše?!

 

Od smrti i težih stvari ima! Jedna od njih, ne mora biti, "kad Bog nekom srce, uši i oči zatvori!"

 

"Moje pleme, snom mrtvijem spava!", šuteći odobrava sve što mu se dešava, jer nije sposobno da nađe pravog puta.

 

Nit' je lijepo "bez povodca konju da hoda, ko narodu bez svog gospodara!"

Ne poklekni i ne živi životom Žrtve, već životom Čovjeka dostojna Zemlje svojih predaka!

 

Ja još nisam umro, poput mnogih, što hodajuć' čine, da su već mrtvi.

Ja još nisam posustao, da prije smrti kažem, šta za reći imam.

Zanijemio jesam, ali nijem nisam!

 

Neki bi da nas vraćaju u život, a mi živi..po zemlji hodimo!

 

Kad pogledam Trebević, Igman, jal' Bjelašnicu, sjetim se one stare:" Snijeg ne pada, da pokrije brijega, već da zvijeri tragove otkrije!" Kol'ko zvjeri još međ' nami hoda?!

 

Mnogi znaju, Bog im je svjedok, da ih nije strah dušmana, kol'ko zaziru od svoga - dosta i gosta - a, dušmana i hajvana!

 

I, spomenici antifašizmu, na kojeg se generacije zaklinjaše, kao u seriji filma "Amnezija pur", pusti stoje, zapušteni i neposjećeni, možda tek od malog broja preživjelih iz onih davnih vremena, koja danas zvukom zvuče, poput "Pakla" Danteova romana,

 

Čuju se glasovi udruženi i putuju širom Balkana.

 

"Mnogi su se iza vjere zakitili.

Nije vjera, što je nekoć bila.

Već je vjera pos'o naveliko!"

 

Čovjek može glasove Svemira čuti, kako prijekorom poručuje, "u stijene duboko uklešite kakve, il' hajr-česme, jal' dovišta kakva! Bože, sačuvaj i sakloni!"

 

Vjernik nikad ne govori, da je vjernik. On to jednostavno čini. Sebe, mira, zdravlja i spokoja radi. Nema truni glasa, ni hvale, već samo pokore vjernika. Taj svijet, kao i onaj bolji, njegov je i samo njegov! Meni ostaje, da gledam i da slušam.

 

Uvijek se divim toj dami, već staroj majki, dok tisućama puta ponovljenim pokretima "sveti Savez i svoj Mir s Bogom", čini. "Djeco, Boga molim, samo za zdravlje, Vas i Vaše djece!"

Majka, Behija-hanuma sedždu čini, svih pet vakata namaza, i tako, zadnjih osamdeset godina.

 

Čitam redove svog velikog 'ahbaba po slovu i kamenu', Ibrahima Kajana: "Tragom bosanskih kraljeva" ili u novijem izdanju pod naslovom "Pogled u Bosnu". Zaronjen u misli, čitam, kako je i nekoć Bosna stoljećima "šapatom padala", nigdje krivca, sve "gola hrabrost". Zao čas! Zao je uvijek kada glave padaju, to pomislih, kad slučaj će, pade i glava posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaša, istog onog što sa očevim bratom mijenim, skinuše, al' zaoprave "kralja prije." Jedan oca, a drugi brata svoga.

 

Sultanu ih pred noge lično dovede sam vezir, Mahmud-paša*.

 

Glave padoše obojici, jer posljednja bijaše sultanova i jer bijaše adet, "da sluga radi šta mu gazda kaže", jer veliki sultan Mehmed II el-Fatih, poslije vijećanja javno mig dobi, da "Vjernik ne smije dopustiti, da ga iz iste rupe, ista zmija, dva puta ujede.."

 

Ja, kol'ko puta, redom još ujede, ne misleći, da vjere nekom manjka, naprotiv! Već smisao ovog malo-tamo, malo-vamo, "povuci-potegni guranja?!" Šta to nekom, sad miriše na lovinu?!

 

Zašto i odakle ta želja krčmarenju i raspodjeli? Nečega, što ne pripada nikome drugom, do srednjovjekovnom tipu stanovnika ove Zemlje - Bošnjacima.

 

Ako je prevodu vjerovati, kako stoji u listini obraćanja Stjepana Tomaševića Svetom ocu Piu II, na jednom mjestu, posljednji srednjovjekovni bosanski kralj i vladar, kao i oni prije njega, svoje podanike naziva "Bošnjacima!" Oni bijahu narod "od Kulina bana", redom "Bogumuli". Bošnjaci! Tako ih nazivaše kasnije i sami Turci-osvajači. Bošnjaci! Pripadnici Crkve Bosanske, niti muslimani, niti pravoslavci, niti katolici. Već, nekako posebno, svoji! A, to se ne uklapa u ničije sheme!

 

Bošnjaci još bijahu svi "i ovi i oni", samo se danas "oni", nekako drugačije glasaju. Neko ih uvjeri, da oni, nisu više oni, nego neki drugi! Preko noći, kakav im je i adet, promijeniše munduru, vladara, pa čak i glas koji sav posta, ne kao prije već, sve nekako manje bosanski, a sve više anamo-onaj, "prekosavsko-prekodrinski!"

 

Još i danas, po zvuku imena Bošnjaka, ima onih koji "tuknu" na sve, samo ne na Bosnu ali, toga je uvijek bilo i biće. Dosta je svakojaka svijeta protutnjalo kroz Zemlju Neshvaćenu, zemlju heretika, bogumila. Zemlju Bošnjaka! Zemlju koju se kontinuirano svojata, čas kao pravoslavnu, a čas kao katoličku. A, Bošnjaci ne vole i ne daju nikom, da ih se "u vjeru ugoni!"

 

Ko su pravi Bošnjaci, ko su zapravo pravi Dobri Bošnjani, najbolje se vidi u pručavanju njihove historije, od Kraljevske srednjovjekovne Bosne, do današnjih dana. U kontinuitetu - svoji na svom! Dr. Ibrahim Pašić u svojim multidisciplinarnim istraživanjima (vidi knj. "Mile i Moštre" - Ilirsko gotski korjeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske) otkriva, "da se radi o autohtonoj bosankoj narodnoj crkvi, čiji su korjeni arijantsko-gotski." Današnji Bošnjaci, nasljednici su povijesnih Bošnjaka!

 

Ko su ti ljudi, najbolje se vidi danas. To su isti oni, koji za razliku od svih drugih, centzrifugalnom silom čuvaju krajeve svoje Mrtvaje. Drugi to nisu, ne mogu biti i neće. Sami to kažu, stalno nešto van nje traže, i na to stalno ukazuju, da su sušta suprotnost, a nikud neće ni da idu?!

 

Bošnjaci, da. O njihovoj Dobroti, čuje se više i dalje, nego što mnogi misle.

Dobro ne može izgubiti od Zla, sve i da hoće!

 

Do konačne raspodjele!

__________________

 

* Adni Mahmud-paša Anđelović rođen je 1420. godine dok godina njegove smrti nije poznata (1473.?). U ranom djetinjstvu odveden je na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno sa princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cjenio, radi čega je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Nakon Mehmedove naprasne smrti, radi dvorskih spletki, bio je zatočen i pogubljen.

 

Adnija (edenski, dženetski, rajski) bio je istaknuti državnik, vojskovođa i mislilac. Uživao je veliki ugled pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao hronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu „Kibla". I danas u Istanbulu traju neke od vakufa (zadužbina), koje je za života uvakufio ovaj pjesnik.

 

Na jednom mjestu piše:

 

Po zakonu: rob s imetkom gospodaru svom pripada.

Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi,

Što smo barem turskoj knjizi velikije dali ljudi.

 

(Wikipedia)

 

U ušima mi odzvanja Krleža:

 

Šta radi Bosanac na stećku?

 

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak

na kome Bosanac kleči ili moli.

Na kome je prikazan kao sužanj."

 

Adni bijaše isti onaj paša, koji u bošnjačkoj alhamijado književnosti nosi tajno ime Adni (dženetski i rajski), koji upornošću sluge naganjaše kroz Kraljevstvo bosansko njegova vladara i strica mu, sve od Bobovca, preko Jajca, do nebeskih zidina slavnog grada Ključa, gdje mu se Stjepan na vjeru predade. Na vjeru njemu, al' ne i sultanu Mehmedu II el- Fatihu Osvajaču, koji naredi, šta naredi.

 

I, kako na jednom mjestu piše: "Od svega se može pobjeći, al' od sudbine svoje, nikad!"

Ima tu i velikih nejasnoća. Velikih poput sudbine Balkana i Bosne i teških riječi:"...da je konačno došao dan, da se Turcima osvetimo na ovom prostoru!"

 

Kome glasi poruka sotoninog đenerala Mladića, poslije zvjerskih zločina nad nedužnim narodom Bosne, i genocidom okrvavljene Srebrenice, kada poručuje svekolikom Srblju, s ove i sa one strane Drine. Valja samo nabrojat', a kamo li strijeljat' osam, jal devet hiljada nevinih!?

 

Nikad, nikom ne bi jasno, kojim Turcima se svetiše?!

Turcima-pašama, Turcima-vezirima, jal' Turcima-sultanima?

 

Dal' svojim Turcima-pašama i Turcima-vezirima, kao što bijaše Omer-paša Latas, vezir Adni Mahmud-paša Anđelović, vezir Mehmed-paša Sokolović, jal' Turcima-sultanima, poput sultana Mehmeda II el-Fatih-Osvajača, jal' sultana Sulejmana I Veličanstvenog?!

 

Nikad ne bi jasno, kojim Turcima?!

 

Jer, Turaka, kakvih gore narod pobroja, a historija zapamti, na dan Žalosti za sve Bošnjake, tog 11. jula 1995 u Srebrenici nigdje, osim u dalekoj Turskoj, ne bijaše!

 

Gorom huči šuma zelenilom zagrljena, dok krvlju lišće natopljeno šapće..šapće riječi iz starijeh dana:"Drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka nigdje biti neće!"

Prof. Hamdo Čamo

 

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.