BOŠNJANI, BOSANSKI HERETICI

Važno je biti pametan, tolerantan i mudar. Važno je znati prošlost..i okrenuti se budućnosti.

Foto: Ilustracija, Stari Bošnjani

“Povelja Dubrovčanima”

Za vrijeme srednjovjekovne Banovine i Kraljevine Bosne, upotrebljavan je jedan naziv za sve stanovnika Bosne. To potvrđuju i stariji dokumenti, listine i povelje bosanskih banova i kraljeva, ali i drugih. Vrijednost ponavljanja, pa i radi toga, da se otrgne zubu zaborava onih, kojima se to često događa.

U povelji Dubrovčanima, bana Stjepana II Kotromanića iz 1332. jasno se pominje narod i pripadanici tog naroda, “Bošnjani”: “..ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina Bana..”

Ova “Povelja Dubrovčanima” toliko je vrijedan dokument, da ga i ovom prilikom u cjelosti treba predstaviti, jer čitanjem iste, mnoge stoljećima mrakom skrivane tajne, ugledaju svjetlost dana.

“Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki človjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti.

Ako Bošnjanin zapsi da nije dužan – da mu na-reče priseći samoseštu, koje ljubo postavi banj rod.

A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčanina – ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih.

Ako bude svadja Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici – da sudi knez dubrovački i sudje a globa općini.

Ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne z dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bošnjanin izme dobitak dubrovački na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovčaninu i bez prestavstine!

Ako rat bude, časa Bog usliši, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovčaninom šest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno – na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovčane da živu u Humskom zemljom u njih zakonu – u prvom..

A ovomuj pisanju svjedok: župan Krkša…. A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem’ i Donjem’ krajem’ gospodin.”

Stjepan Kotromanošć
15. Avgusta 1332. godine

 

 

(“Povelja Dubrovčanima Stjepana II Kotromanića 1332. godine.”)

“Kto god da je Bošnjanin ali kraljevstva bosanskog…”
(Tvrtko II)

Da je dobar dio bh. intelektualne elita i obrazovanja u cjelosti prespavao svoje vrijeme, zorno pokazuje današnja konfuzija među mladima, posebno kada je riječ o onim ‘osnovnim pojmovima', kao što su: narod, nacija i državljanstvo. Mnogi vide ‘podvalu’ i tamo gdje je nema, čak i kod dobronamjernih, koji upozoravaju na vrijednosti spoznaje napose, prepoznavanja ‘zrna i kukolja', prepoznavanje ‘istine i laži’. Neukima se može manipulirarti, neuki ljudi su nesigurni i podoban su materijal za manipulacije, dok su učeni ljudi ipak nešto imuniji. Poređenja radi, u nekim sredinama susjednih zemalja, još uvijek se ne koristi nacionalna (npr. srbijanska), već isključivo vjerska (npr. srpska) terminologija u nazivu. Toliko o teoriji ‘nedovršenih nacija', koje pozivaju i prozivaju na važnost vjerskog, na račun nacionalnog.

Ljudsko sjećanje je vremenom podložno zaboravu, pa se zaboravilo na vremena države SHS, dvadesetih godina XX stoljeća, kada je jedan cijeli narod silom prilika i zakona bio sveden na ‘vjersku skupinu i ostale'?! Tada su se mnogi iz navedenih redova, zbog zakonskih smicalica i s namjerom osmišljenih ograničenja, morali ‘prepoznavati’ kao tuđi, a ne svoji. Pa, i mnogo kasnije, kada se mislilo da je došlo do prosvećenja, mnogi su se izjašnjavali Jugoslovenima, dok su se prve komšije prepoznavale „nacionalno dobrosusjedski”, koji se i danas većinom prepoznaju kao ‘izgrađen i svjestan’ narod, svih susjednih zemalja, osim naroda i nacije vlastite zemlje?! Ako je tako, ovim se otvaraju sasvim druga pitanja, optužbe i konotacije.

Zbog zaborava, a ne zbog dokazivanja ili kakva preimenovanja, uz tvrdu valutu historijskih činjenica, navode se vjerodostojni i nepokolebljivi historijski zapisi, koji nisu obojeni ni jednom drugom bojom, do onom, historijskom. Ona potvrđuje da onda na tlu Bosne nije postojalo naroda za koji se danas izdaju da jesu, dok druga historijska građa koju ne navodimo zbog obimnosti, potvršuje proces ‘pretvaranja’ vjerskog u nacionalno susjednih zemalja, posebno sredinom XX stoljeća.

Rasprostranjenost korišćenja naziva Bošnjak moguće je sresti na svakom koraku u našoj, ali i obilnoj stranoj historijskoj građi. Ono što je vrijedno posebna pomena jeste, da u historiji naših prostora, od Osmanskog i Austrougarskog doba, do vremena raspada Jugoslavije 90-tih godina XX stoljeća, nisu korišteni bosanski, već manipulativno i isključivo oni nazivi, koji su odgovarali nacionalnim potrebama sredina iz okruženja, u koja pored Srbije, Crne Gore, Hrvatske spada visoka uloga politike Austrougarske Monarhije, posebno u stvaranju jezičke osnove naših krajeva, iz koje će i nakon raspada AU Monarhije (1918) nastati mnogi zločini, problemi i nesporazumi. Razloge takve politike, nije teško odgonetnuti.

“Znam da ništa ne znam”
(Sokrat)

Na sva današnja nadmudrivanja oko popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini planiranog u drugoj polovini 2013-te godine, da li je u ovoj zemlji važnije biti ‘Srbin, Hrvat ili Bošnjak', u potpunosti se zaboravilo na ‘Čovjeka i Građanina’ koji je sveden na izumirući primjerak kojem je, zahvaljujući modernoj političkoj tehnici održavanja na životu, omogućeno tek da vegetira.

Na kraju, ostaju jedini mogući parametri ‘važnosti’ koji će redom mnoge ‘vratiti na zemlju', da žive u boljim uslovima od ovih, koje više od dvije decenije neodgovorno stvaraju: sebi, drugima, a posebno mlađim naraštajima. Važno je biti pametan, tolerantan i mudar. Važno je znati prošlost radi okretanja budućnosti.

Papa Eugen IV

Papa Eugen IV (Eugenius IV, 1383 – 1447, op.a.) rezimirao je u svome, već spomenutom, pismu mahinejsko učenje u nekoliko kratkih članaka, a i kardinal Ivan de Torquemada (Juan de Torquemada 1388-1468, op.a.) napisao je svoj “Symbolum veritatum fidei” g. 1461. “Pro informatione Mancheorum“. (1)

Postoji izričito svjedočanstvo da je Torquemada upotrijebio kao podlogu za svoj spis “quorundam religiosorum prefati regni Bosnae relata“, a čini se da ni pisac gore spomenutog dijaloga nije imao na umu neke apstraktne heretike. U ponekim savremenim izvorima, štaviše, nazivaju se bosanski heretici izričito “Bosnenses” (Bošnjani), a i koncilski su legati u svojim disputacijama s husitima upotrebljavali isključivo taj naziv. Ovi podaci pridonose utvrđivanju konkretnog sadržaja bosanske hereze samo utoliko što se u svakom od tih slučajeva “Bosnenses” razlikuju od vjernika Istočne crkve (Graeci, Rasciani). (2)

________________________

1. Bogumilstvo i heretička “Crkva bosanska”, str. 95.
2. O upotrebu naziva “Bosnenses” za patarene u Srijemu usp. J. Šidak, Heretički pokret i odjek husitizma na slavenskom jugu, Zbornik Matice srspke za društvene nauke 31, 1962, 5-25. M. Brandta, Susret viklifizma s bogomilstvom u Srijemu, Starohrvatska Prosvjeta, Ser. III/5, Zagreb 1956, da pojavu husitizma u Srijemu svede u osnovi na bogumilstvo, ne smatram dokazanim. J. Šidak.

Autor: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.