Bosnom i Hercegovinom: Komadinovo vrelo

Malo je takvih mjesta na kojima će vas dočekati poznate slike davno nestalih konaka i hanova, miris pečene mlade jagnjetine, očaravajuća hladovina izvorske planinske vode i toplina izvorne sevdalinke. Ako čeznete za takvim mjestima, ona postoje i danas. Uživajte, upravo smo na putu jednog od njih.

Foto: Restoran "Komadinovo vrelo", Donja Jablanica, hč

Piše: Hamdo Čamo

Dolazeći iz Sarajevskog Polja preko Hadžića, Pazarića i Tarčina, »Mostarska džada« ili »Veliki mostarski put« penje se na Ivan-Planinu koja, ustvari, pretstavlja planinsko sedlo između Lisina i Preslice planine; to je ujedno i razvodno gorje između crnomorskog i jadranskog sliva. Dalje prema jugu put silazi u Bradinsko Polje i selo Gornju Bradinu, zatim preko obronka Preslice- Bratosova, dolazi u Brčane i Podorošac, te dolinom Trešanice stiže u Konjic,” opisivaće “Turski put preko Ivan-planine” Pavao Anđelić, pominjući upravo dionicu puta kojom prolazimo zaustavljajući se na neuralgičnim turističkim tačkama, posjećujući poznate destinacije masovnog turizma i one manje poznate koje će zasjeniti sasvim slučajna otkrića u nekoliko dana, nadmašujući mnoge poznate  gurmanske restauracije kvalitetom, ugođajem, ljepotom i cijenom u ponudi.

Na Ivan Sedlu kojeg je nekad krasila karaula, a potom i željeznička stanica, kao i uvijek dok prolazimo ovom dionicom puta, zaustavljamo se na hair česmi na kojoj piše: “Spomen voda, Krndžija Fejzo, podižu supruga, sinovi i kćeri, Goražde 1988“. Iako je ugaoni dio česme dobro oštećen, a okolina vapi za uređenjem, klupom i pokojim cvijetnim uzorkom, zagarantovan je kratki predah i uživanje u svježini vode sa ove hair česme smještene na lijevoj strani puta, prije samog ulaska u tunel. Ova strana tunela zadnje je geografsko mjesto općine Hadžići, na koju uredno upozorava četvrtasta bijela tabla sa crnim slovima, nagovještavajući kraj kontinentalne i početak zone umjerene mediteranske klime koja nas dočekuje obiljem poznatog, a ipak po mnogo čemu drugačijeg krajolika. Uskoro, ovom dionicom se neće često prolaziti jer je već u izgradnji tunel kroz Prenj na trasi koridora 5c, koji vodi preko Konjica dalje za Mostar.

Dolazimo u Jablanicu, idilično mjesto i od Sarajeva udaljeno tek 75 km, smješteno na platou između obronaka planina Prenja i Čvrsnice kojeg krasi jedan od najpoznatijih kanjona rijeke Neretve. Jablanica je ujedno i ne baš svojom voljom poznato historijsko mjesto u kojem se odigrala jedna od najdramatičnijih epopeja Drugog svjetskog rata. Četvrta neprijateljska ofanziva poznatija kao ‘Bitka za ranjenike’ ili ‘Bitka na Neretvi', bitka je za spas preko 4.000 teških ranjenika i bolesnika koju su vodile i konačno spasile partizanske jedinice protiv velikog broja udruženih i dobro soficiranih njemačkih, italijanskih, ustaških i četničkih snaga februara i marta 1943. godine. Proboj preko Neretve po mnogo čemu je jedinstvena bitka, posebna po strategiji u historiji ratovanja, po čijim osobenostima će ova bitka ući u strateška proučavanja većine vojnih udžbenika svijeta, tako i West Pointa, najpoznatije američke vojne akademije. Na ovu bitku i teške trenutke iz krvave historije Drugog svjetskog rata još uvijek podsjeća dobro sačuvani srušeni most preko Neretve sa nedaleko smještenim muzejom u čijim odajama se nalaze mnogi originalni historijski dokumenti i ratni detalji iz poznate bitke.

Napuštajući Jablanicu, put vodi serpentinama uređenim za kraći predah turista koji su se našli na putu prema moru ili koji dolaze vijugavom cestom užarenog asfalta sa Jadranske obale. Otvorene lokacije poznata su mjesta masovnog turizma koje s namjerom prolazimo, vozeći pažljivo laganim tempom obližnjem cilju naše današnje destinacije koja nadilazi očekivanja dražima čudesne posebnosti, ibretići se velikom Goranu Miliću da nije uspio otkriti ovaj dragocjeni dragulj smješten na otvorenom putu prije Gornje Grabovice, sa adresom Donja Jablanica, u sigurnim njedrima ovog dijela Neretvanske klisure.

Sa neba neumoljivo prže sunčani zraci od kojih svako živo stvorenje traži sjenu i spas. U bijegu od paklene vrućine, nekako na vrijeme, sa desne strane dočekuje nas visoko podignuta tabla na kojoj velikim utisnutim slovima piše “Komadinovo vrelo”, „Ljetna bašta“. Na jednom od panoa natpis “zajedno je ukusnije“ izmamljuje smiješak. Dobrodošlicu iskazuju prekrasni primjerci paunova čije se boje perja blještavo prelivaju na suncu, dok se isti dokono i slobodno šepure kamenom kaldrmom lijepo uređenog dvorišta. Istovremeno, veliki panoi ukrašeni sjajnim aluminijskim okvirima nude prve informacije sa slikama domaće flore i faune.

Mjesta za parkiranje bicikla, motora i auta svih veličina, za oba pravca i za obje strane puta ima dovoljno. Naša destinacija za ‘okrepljenje i osvježenje', ljetna je bašta smještena doslovno ispod samog puta u podnožju luka velikog betosnkog vijadukta kojeg krase stjenoviti visovi Neretvanske klisure, do koje vode strme kamene stepenice presvučene zelenilom ljetnog tepiha, osigurane željeznom lajsnom, ogradom i rukohvatom. Cijeli prostor je s namjerom uređen u stilu kamene kaldrme koja se i lijepo uklapa u prirodni ambijent. Nepodnošljivu vrućinu dana osjetno zamjenjuje zapuhujuća svježina vrela koja podzemnim hukom dolazi iz duboke unutrašnjosti planine. Uz živahno brbljanje tekućine života, ista doslovno kuljajući izbija iz žive stijene krijepeći nas hladnom vodom Komadinovog vrela odlazeći u izobilju niskim kaskadama ispod mosta sa improvizovana četiri luka, nehajno miješajući nevinu bistrinu u dubine tirkiznih boja hladne Neretve. Smještaj završava u obilju udobnih klupa zastrtih izdašnom debljinom jastuka iza propisno uređenih restoranskih stolova na otvorenom, nudeći osjećaj da ste smješteni u nekoj od luksuzno uređenih marina na moru, a ne na obali rijeke ove usputne destinacije. Ugođaju doprinosi i raznolikost jezika očigledno zadovoljnih i razdraganih turista, koje čujemo za okolnim stolovima, među kojima jasno prepoznajemo mađarski i njemački, dok se za jedan jezik nikako nismo mogli dogovoriti, ali definitivno pripada nekoj od zemalja daleke Skandinavije. Nedaleko od stolova u odsjaju nebeskog plavetnila i kulise planinskog zelenila, na talasima Neretve plutalo je par moćnih glisera koji su svoje vlasnike dovezli do ovog mistično krijeposnog mjesta smještenog podno planinskog vrela, iz kojeg se jakim crpkama umješno izgrađenom vodovodnom mrežom napaja žedno stanovništvo okolnih mjesta šireg područja zelene oaze Jablanice.

U hladovini vrela, na zidnom panou u visini očiju, na slici Starog mosta, većim slovima stoje vidljivo uklesane Hamzine riječi:

“Dvore gradi Komadina Mujo
Sred Mostara, najljepšega grada.
Ob'lazi ga c'jeli Mostar redom,
samo nema Zaimove Zibe.

Što te nema, Zaimova Zibo,
Za tebe su sagrađeni dvori.
Za tebe sam dvore sagradio,
I žeženim zlatom pozlatio.

Ruke traže topla milovanja,
lice traži nježna njegovanja,
Srce traži čista dugovanja,
Usne traže pusta sevdisanja.”

Hamza Humo, 1937

Za one koji ne znaju ko je bio Komadina Mujo, evo i par riječi zapisanih u živom sjećanju historije grada Mostara. Komadina Mujo bijaše poseban Mostarac. Dok su mnoge evropske gradove krasili dimnjaci fabrika, Mostar je u njegovo vrijeme krasilo trideset i šest mostarskih munara. Komadina Mujo bijaše jedan od velikih otaca i gradonačelnika ovog grada za koje su vezane bezbrojne zgode. Srkao je on kahvu sa sultanom, pio bir sa ćesarom, a vino sa kraljem. Bio je kažu, uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa je zato baš i imao nekako najviše, “tek da mu se to jednom i prizna“, šaptalo se na dženazi na koju mu, mada i ne bijaše takav običaj, dođoše mnogi drugovjernici, u ono doba – redom ljudi od čvrste riječi, vjere i karaktera.

Dok držimo kartu jelovnika restorana „Komadinovo vrelo“, ljetnom se baštom indiskretno u pozadini razliježu zvuci sevdalinke u interpretaciji poznatog bosanskohercegovačkog vokala, rahmetli Himze Polovine. Iznenađuju nas nesvakidašnje cijene, čak i za najširi sloj ‘putnika namjernika’ i to baš na ovoj tako frenkventnoj lokaciji. Čajevi razni 1,00 KM, kafa 1,5 KM, sokovi svih vrsta 2,5 KM. Sočna i saftali, ali stvarno mlada jagnjetina 1 kg košta samo 23,00 KM, a porcija jagnjetine kao i porcija ćevapa i drugih jela sa roštilja cijelih je 6,00 KM. Specijalitet kuće „Komadinovo vrelo“ uveliko predstavljaju pristupačne cijene, kvalitetna i svježe pripremljena hrana koja se po svemu uklapa u ambijent, noseći vjeran pečat identiteta ove zemlje, ugođaja prirode, ugodne i čiste usluge i posluge, opuštene atmosfere, kao i nezaboravne note svježine vrela i mjesta. Za razliku od pojedinih usputnih restauracija, koje su k tome još kao i na glasu, čija jagnjetina je isprobano mlada samo na njihovim oglasnim panoima, ovo mjesto je dokazano i provjereno pravi jablanički turistički dragulj koji prednjači nad ostalima. Stoga je prava šteta da je za turiste u turističkim vodićima neopravdano izostavljena, neoznačena, nepomenuta i neistaknuta ova destinacija ugođaja, kvalitete, ponude i cijena, kako za odrasle tako i za djecu svih uzrasta sa pratnjom.

Zadovoljni sa ovog mjesta udaljavamo se puni utisaka, noseći porodicama uzorke kao puter pečene mlade jagnjetine. Sočne i saftali umotane dijelove plećki i rebara mlade jagnjetine, na vrhu ukrašava pokoji nemarno ubačen uzorak predivno pečenog sponca, inače omiljenog detalja ne samo mlađih naraštaja.

Svratiti, okrijepiti i osvježiti se ovdje stvarno je divota, ne ručati je grehota, a ne zamotati i ne ponijeti prava je sramota, na polasku zadnje su zapisane riječi u privatnoj bilježnici o posjeti ovom divnom mjestu.

Pogledajte galeriju slika:

cP1450769
dP1450771
eP1450620
fP1450625
gP1450780
P1450782
P1450611
P1450792
P1450799
P1450815
P1450822

P1450823
P1450829

U sljedećoj reportaži, skoro na istoj dionici puta, mnoge očekuje novo mistično turističko otkriće još mističnijeg naziva, bogate ponude specijalitetima u neobičnom domaćem ambijentu.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.