Ćiro Truhelka: Muzej čuda

Zemaljski muzej

Piše: Miljenko Jergović

U bosanskoj povijesti ime Ćire Truhelke se u vrijeme komunizma izgovaralo vrlo oprezno, utišano i bez slavljenja njegova neprocjenjivo velikog djela. Nije to, očito, bilo bez razloga: Truhelka je bio pravaš, nezgodna kova, habsburški nostalgičar, koji je, kao i mnogi koji su dijelili taj sentiment, s prevelikim entuzijazmom dočekao Nezavisnu Državu Hrvatsku pa je u posljednje dane svoga života, a umro je 18. rujna 1942, stigao napisati i neke vrlo nezgodne, otvoreno rasističke invektive na račun Srba.

I to u knjizi Uspomene jednog pionira, koja je mimo tih nekoliko bespotrebnih, užasavajućih redaka (“Srbi etnički tuđi rasni elemenat, koji po geopolitičkom svom položaju pripadaju različitim kulturnim područjima, te nikada nisu imali zajedničke kulturne povijesti, vjere i kulturnog života, a ta borba koja se vodi pred našim očima jest borba vlaških došljaka protiv autohtonog žiteljstva Bosne, koje je oduvijek samo hrvatsko.”), jedna od najmoćnijih, literarno superiornih, dokumentarno dragocjenih, hrvatskih knjiga o Bosni i o Sarajevu u vrijeme kada se taj grad iz rubne turske čaršije pretvarao u jednu od metropola habsburške imperije.

Još jednu stvar su komunisti, vrlo ozbiljno, mogli prigovoriti genijalnome Ćiri Truhelki: bio je pouzdanik Benjamina Kallaya i predano je radio na razotkrivanju i samoostvarenju bosanskoga kulturnog i svakog drugog subjektiviteta, što je, naravno, krajnje zazorno i sa stanovišta današnjih hrvatskih nacionalista i ustaških nostalgičara, ali je u Truhelkinoj glavi na neki čudan način bilo sasvim pomireno s njegovim pravaštvom.

Zemaljski muzej u Sarajevu

Knjigu Uspomene jednog pionira naručio je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, kojemu je na čelu bio Mate Ujević. To je ona državna institucija koja je izdavala Hrvatsku enciklopediju, a na čijim će ruševinama Krleža podignuti Leksikografski zavod. Truhelka je bio na svom izmaku, bilo mu je sedamdeset i sedam, ali je kreativno još bio svjež, pisao je sjajno, sjećao se svega, a knjigu je izveo kao spoj autobiografije i kulturnopovijesnog pregleda okolnosti u kojima je osnivao i dvadeset i koju godinu vodio, najprije kao kustos, a zatim i kao direktor, Zemaljski muzej u Sarajevu.

Nakon toga prvog izdanja, koje je bilo nemoguće naći i u zagrebačkim antikvarijatima u kojima se, inače, pronađe svakog vraga tiskanog u vrijeme NDH, na dijelove ove knjige nailazili smo samo u fragmentima po časopisima i u citatima unutar fusnota nekih drugih knjiga. Sedamdeset godina za njom nije bilo interesa, najprije iz notornih političkih razloga, a zatim iz još notornijih razloga novoga doba: Zagreb je za Truhelku bio i ostao taman onoliko nezainteresiran kao za Bosnu i za Sarajevo, dok su se u Sarajevu s novim vremenima smanjivali i Truhelka i njegovo životno djelo, sve dok prije nekog vremena za posjetitelje nije zatvoren Zemaljski muzej.

Krivi su im, kažu, Srbi i Hrvati jer nisu spremni da muzej financiraju u sklopu zajedničkih institucija. Onda se dogodilo čudo, pa je knjigu objavio mali, vrlo živahni nakladnik iz Zenice, Vrijeme, urednika i vlasnika Muamera Spahića. Do knjige se, vjerojatno, može doći internetskom narudžbom, ima je i po sarajevskim knjižarama, ali je u nekom smislu pravedno da ovo veličajno djelce Truhelkino bude teže dostupno.

Ćiro Truhelka tipičan je kuferaš. Kao i mnogi kremen Hrvat, tako ni on, zapravo, nije Hrvat, niti je u sebi imao kapi hrvatske krvi. Otac Ladislav, podrijetlom Čeh, mati madžarska Njemica, imenom Marija, rodili su ga 1865. u Osijeku. Otac rano umire, pa majka Ćiru i sestru mu Jagodu seli u Zagreb. Tu žive u oskudici, tako da dječak nije u prilici ispuniti svoju životnu želju i upisati studij slikarstva. Bira između prava i filozofije, ali i tu presuđuje sirotinja: studij filozofije trajao je samo tri godine, pa ga zato i upisuje. Bira kao glavne predmete povijest umjetnosti i arheologiju, što ga sudbinski opredjeljuje. Profesor Iso Kršnjavi odmah primjećuje darovitoga mladića, pomaže mu, nalazi mu posao te ga, pred kraj studija, preporučuje za namještenje u Sarajevu, gdje je trebalo osnovati muzej. Bilo je to u jesen 1885.

Zemaljski muzej

“U praskozorje 28. veljače 1886. godine ušao sam u mali vagon uskotračne željeznice, kojom sam se imao iz Bosanskog Broda odvesti u Sarajevo. Ta je željeznica bila onda u prvom stadiju svog razvoja, a glavne su joj karakteristike bile maleni, ali udobni vagoni i male lokomotive, koje su kraj onih normalne veličine izgledale kao dječije igračke, i nisu bez razloga te minijaturne lokomotive prozvane kavskim mlinovima… U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Europejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi općerašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka.”

Bilo je to vrijeme neusporedivo s današnjim. Od Broda do Sarajeva putovalo se dvadesetak sati, a Ćiro Truhelka, prije nego što će doći u Sarajevo, ne samo da je o tom gradu malo znao, nije vidio nijedne njegove slike ili snimke, pošto filma još nije ni bilo, nego u životu nije sreo živoga Sarajlije, pa još i Turčina. Za njega bio je to strani svijet, u koji je, uza sav svoj obzir i delikatnosti mladoga znanstvenika, dolazio s nezamislivim, gotovo mitološkim predrasudama. Taj će ga svijet životno odrediti i obilježiti, u njemu će Truhelka stvoriti sebe, ali će stvoriti i bosansku materijalnu memoriju. Izvajat će kulturno-povijesnu fizionomiju Bosne, kakvu znamo i danas.

U Sarajevu, Truhelka će uz arheologa postati koješta drugo: etnolog, antropolog, organizator kulturnoga života, veliki direktor, istraživač i avanturist. U Zemaljskom muzeju bavio se apsolutno svime što nije pripadalo području prirodnih znanosti. Pod njim je izgrađen muzej, onakav kakav je i danas. On je izvršio prvu znanstvenu obradu bosanskih stećaka, jašući od zore do večeri po bosanskim besputima da bi ih obilazio. Ćiro Truhelka je dokumentirao još uvijek živu bosansku povijest, ne obazirući se na teškoće. Recimo, u Uspomenama jednog pionira on piše o tome kako je shvatio da bi morao naučiti albanski jezik, e da bi se ozbiljno bavio i Balkanom i balkanskim starosjedilačkim stanovništvom, što se opet značajno reflektiralo na kulturnu povijest i identitet Bosne (do Truhelke nije bila stigla vijest da ga se Balkan kao Hrvata ne bi smio ticati, jer na Balkanu, što bi rekli svi ti igori zidići i antuni vujići, Hrvata zapravo i nema).

Rastjerivanje predrasuda

Raspitao se za rječnik i pravopis toga jezika, i odmah shvatio da takve knjige ne postoje. Ubrzo, otkrio je da u Sarajevu nema čovjeka koji istovremeno poznaje i albanski i hrvatski jezik. Oni koji poznaju albanski, neki baščaršijski trgovci i zanatlije, govore još samo turski. A tek o turskom jeziku Ćiro Truhelka nije imao pojma. Međutim, to ga nije omelo: našao je čaršijskoga zanatliju, halvadžiju i salebdžiju, Arnauta muslimanske vjere Rašida Behćeda Đoku, koji je sezonski dolazio u Sarajevo iz rodnoga Tetova, koji će ga preko muzejskog podvornika, inače derviškoga šejha Mustafu Salihagića, koji govori turski i hrvatski, učiti albanskome jeziku. I zaista, Truhelka je tako, uz pomoć prevoditelja, učio i naučio albanski. Jednom je, usred tečaja, u kancelariju direktora muzeja banuo sam Kallay:

“Dan prije stigao je na Ilidžu te se svratio da vidi muzej. Na pitanje čime se bavim, rekao sam da učim arnautski razloživši mu metodu koju sam prisiljen upotrebljavati. On se začudi, pa kad sam se požurio da otpratim svoje pomagače, on se tomu usprotivi i zaželi da pred njim nastavim svoj arnautski sat. Nastavismo jedno četvrt sata: Rešid diktiranjem, ja pisanjem, a Mustafa prema potrebi kao tumač. Onda ministar dopusti da ove pošaljem i ostane sa mnom u razgovoru. Nije se mogao dosta načuditi mojoj kompliciranoj, ali silom prilika diktiranoj metodi.”

Truhelka je, da bi mogao čitati i tumačiti dokumente iz osmanskoga razdoblja, učio i turski, ali ga nije mogao govorno naučiti zbog njegove težine: “Kako sam se isključivo zanimao za turske dokumente, bilo mi je stečeno znanje naravski jednostrano, ali za mene dovoljno, jer sam razumijevao erazikanumname i druge zakonike, znao sam prevoditi bujuruldije i fermane, te čitati zapise u sidžilima… Na temelju tih nauka i sabranog materijala napisao sam veću studiju o ‘historičkoj podlozi agrarnog pitanja u Bosni’, izdao nekoliko starih agrarnih zakonika, izvatke iz različitih sidžila i medžmua, revidirao Sulejmanov rudarski zakonik i obradio povijest srpskog ustanka na osnovi službenih spisa bosanskih valija… Ti su rezultati, držim, bili vrijedni truda i muke što sam ih uložio u učenje turskog jezika.”

Ovu čudovitu knjigu vrijedi čitati s ciljem rastjerivanja predrasuda, kao dobru književnost i kao razglednicu jednoga iščezlog svijeta.

Radiosarajevo.ba


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.