Čukni vo drvo

Pisao sam, u decembru 2011. godine, na ovom istom mjestu tekst ("Rekvijem za Plave vode") o projektu "regionalnog vodovoda Plava voda". Cilj projekta je vodosnabdijevanje opština Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača i Zenica vodom iz "hladovitog i hučnog izvora" Šumeće. Poenta moje "lirske varijacije" bila je sumnja u smislenost uništavanja jednog od najljepših mikrolokaliteta (ne samo) u Bosni i Hercegovini zarad vodosnabdijevanja opština koje su ionako vodosnabdjevene već decenijama. Pa sam u tom tekstu onomad napisao i ovo: "Neće više biti putnika koji će baš u Travniku da naprave pauzu za ručak, da pojedu ćevape na 'Plavim vodama'. Neće više biti one silne vode, one pjene na slapovima i kad voda udari o zidove korita, onih vrba, one prijatne hladnoće i za najvrelijih augustovskih dana. Biće cijevi."

Znalo mi se u međuvremenu pokatkad učiniti da sam u ovom fragmentu bio možda i malo neumjeren, naročito nakon što sam pročitao informaciju kako postoji plan da se cjelokupan kapacitet izvorišta ipak ne usmjerava u vodovod, odnosno da bi trebalo biti dovoljno vode da korito ne presuši pa, eto, ako voda i ne bude silna, nešto od ljepote će ipak da se sačuva. Ispostavilo se, međutim, da sam zapravo bio preoptimističan. Jer, eto, cijevi još uvijek nema, a "one vrbe" su već posječene, a prijatna hladnoća i hladovina su dugoročno uništene mjesecima prije "najvrelijih avgustovskih dana".

Pročitali ste to već: četrnaest vrba na travničkoj Plavoj vodi posječeno je jer su navodno bile bolesne. Dan-dva poslije, putem digitalnih kanala komunikacije proširila se priča o ogorčenosti Travničana. Ogorčenje se prošle subote iz privatnosti direktno izlilo u javni prostor u formi velike protestne šetnje. U vrijeme dok sve to traje, ja sam stotinama kilometara daleko od Travnika, ali pratim situaciju, što preko interneta, što kroz telefonske razgovore. Milo mi je da se to dešava, da su ljudi digli svoj glas, da su odlučili da se umiješaju u vlastite živote, da brane svoju ljepotu i svoje uspomene. U tom kontekstu je potpuno nebitna mogućnost da stranački angažovani pojedinci pokušavaju tu vrstu kolektivnog bunta dnevnopolitički zloupotrijebiti. Ova priča je i značajnija i "starija" od stranačkih lokalno-oligarhijskih nadgornjavanja. Indikativna je ovdje, međutim, izvjesna "škola mišljenja" prisutna u nekim internetskim (što anonimnim, što neanonimnim) tzv. komentarima.

Ti bi se komentari mogli sublimirati u otprilike ovakvu poruku: "Eeeeeeee, Travničani, jebale vas vrbe da vas jebale. Djeca vam idu u dvije škole pod jednim krovom, penzioneri kopaju po kontejnerima, a vi se bunite zbog nekakvog drveća. Šta ako je i posječeno? Nećete moć više u hladu po čitav danu kafu pit. Bolje se brinite zbog nezaposlenosti. itd. itd." Ne bih se ovdje bavio ovim "protokolima internetskih mudraca" kad se iz njih ne bi moglo tako savršeno iščitati političko sljepilo demagoških kvazimoralista, kaste u posljednje vrijeme izuzetno rasprostranjene.

Ne može biti slučajno da se najartikulisaniji građanski glas protesta širom jugoslovenskog istorijskog prostora već nekoliko godina kreira oko – drveća. Od platana u beogradskom Bulevaru revolucije, preko gledičija u Varšavskoj ulici u Zagrebu do banjalučkog Picinog parka i, evo, vrba na Plavoj vodi u Travniku. I dobro je i utješno je što je tako. Ako je civilizacija kakvu znamo počela sa zemljoradnjom, počela je sa krčenjem šuma i drveća. Stolica na kojoj sjedite dok ovo čitate vjerovatno je napravljena od drveta, ako ovo čitate na kompjuteru, još je vjerovatnije da kompjuter stoji na drvenom stolu, ako pak čitate s novinskog papira – papir je definitivno načinjen od drveta. Drvo je, kako se to kaže, čovjeku korisno. Ali život se ne može svesti na korist i najljepše stvari u životu su one koje prevazilaze logiku koristi. Gradsko drveće nije tu zbog koristi, nego zbog ljepote. U epohi u kojoj se politička klasa potpuno otuđila od naroda, u vremenu u kojem se nominalna demokratija suštinski pretvara u oligarhiju, većini ljudi od poštenja i integriteta preostaje samo povlačenje u privatnost, u uski krug bližnjih i prijatelja, istomišljenika i sličnomišljenika. To nije toliko različito od one situacije o kojoj piše Czeslaw Milosz u "Zabranjenom umu" kad kaže da i ako živi u političkom sistemu koji prezire, čovjek može uživati u beharu, pjevu ptica i zalascima sunca.

Nikad se čovjek ne bori tako strastveno i tako očajnički kao kad mu se pokušava oduzeti jedino što mu je preostalo. To je borba za sebe same, za suštinu ljudskosti. Otud strast i ogorčenost koje cinici, oni što se lože na apstraktne proteste iz apstraktnih razloga, oni što su svoju ljudskost, ako su je nekad i imali, negdje usput zaboravili, ne mogu i neće da razumiju. Pa makar gnjev i ne mogao vratiti posječeno drveće, taj gnjev stvara energiju koja je politička u izvornom značenju te riječi, energiju koja reintegriše polis, grad, zajednicu. Kao u varijaciji na staru poslovicu, kad više nema drveća, lakše se vidi šuma problema. Nije te probleme lako riješiti, ali odustajanje od rezignacije već je prvi korak. Što bi rekao Vlatko Stefanovski, a ako makedonsku ćirilicu, makar približno, transkribujemo u latinicu: Nadvor e prolet, živi sme. U prevodu: Napolju je proljeće, živi smo. Čudo je to, a sa sviješću o tom čudu svašta može da započne.

Za Oslobođenje,
PIŠE: Muharem BAZDULJ


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.