Danak u krvi

Otomansko carstvo

Autor: Prof. Hamdo Čamo

Antičko doba pamti ratna i običajna prava, kao i državne institucije ubiranja poreza. U antičko vrijeme, još na bojnom polju letimični pogled i trenutak sudbine odlučivao je o životu i smrti. Taj trenutak odlučivao je da li će muškarac, žena, dijete, ovisno o trenutnoj ulozi, mjestu i postupcima, biti ubijen, postati robljem ili ratnim plijenom. Čak i sva kasnija društva ubiraće plodove svoje vojne i političke moći – ubiranjem godišnjeg danka, koji bi zemljama od kojih se naplaćivao osiguravao jedno vrijeme mir i varljivu sigurnost. Pojedine države su poduzimale sve moguće u granicama državnog, ratnog i običajnog prava, kako bi održale status države i borbenu gotovost svoje vojske. Tako će i danak u krvi ili devširma (divširma), postati jedna vrsta poreza, nastala iz institucije ropstva.

Džizja je bila jedan od glavnih državnih prihoda, koji je trošen uglavnom u vojne svrhe. I svaka promjena u visini džizje proisticala je iz potreba tadašnjeg finansijskog stanja u državi. Zato je proučavanje džizje od velike važnosti za utvrđivanje ekonomskih prilika u Osmanlijskoj carevini. Ova vrsta poreza postojala je kod starih Egipćana, Grka i Rimljana.[1]

Džizija, kao ekvivalent zaštite koju su plaćali samo nemuslimani, imala važnu ulogu, pa i u određivanju i neposrednom izboru adžami-oglana. Kao što vidimo ona nije proizvod novog vremena, već je kao porez glavarine upotrebljavan još i od strane Perzijanaca „koji su kupili džiziju od svojih podanika“.

Osmansko Carstvo je imalo za svoje vrijeme savršen stroj za ispunjavanje i oblikovanje političkih ciljeva sultana. Osmanlije se u Evropi prvi puta pojavljuju u XIV stoljeću, ne kao osvajači ili kao trgovci, već kao plaćenici.[2]

U osnovi turska vojska se sastoji se od tjelesnih straža poglavara i njihovih porodica, centralne vojske,  redovnih – azapa (30.000) i neredovnih plaćenih jedinica, stacioniranih i jurišnih, visoke porte i pokrajinskih vojski, sa (osim sultana) veoma zamršenim zapovjednim linijama. Janjičari (12.000) su kao prvotno zamišljene udarne jedinice (osnovne jedinice centralne vojske koje su prema mišljenjima stručnjaka bile najbolja elitna vojska svoga vremena) prerasle su tokom vremena u tjelesnu gardu sultana, interventne jedinice koje su u slučaju pobuna i nereda djelovali isključivo po naredbi sultana. Kao i druge vojske svijeta i tu su bile elitne trupe, pješadije i trupe posebne namjene, pozadinske, te posade utvrda i izvidnike. Sve ostalo su vrste i podvrste centralne vojske (sipahi, silahdari, konjica, mornarica, artiljerija i t.d.) koje su imale služiti sultana u postizanju njegovih političkih i vojnih ciljeva.

Akindžija, „pljačkaš“, dobrovoljac u neregularnim konjičkim trupama, turskog ili drugog porijekla, koji je ratovao na neprijateljskoj teritoriji zbog plijena. Akindžije su bile veoma važne u širenju osmanske teritorije u periodu od XIV do XVI stoljeća. U jugoistočnoj Evropi postojale su četiri glavne grupe akindžija, i njih su uvijek vodili nasljednici osnivača: Mihailoglu, Malkočoglu,Turahanoglu i Evrenosoglu.[3]

Spahija, „konjanik“, vojnik u konjici koji se borio za osmansku vojsku, i zauzvrat dobio timar ili zeamet, zemljišni posjed od kog je imao da plaća danak. Spahije su se uglavnom regrutovale iz vojničkih porodica, ali je sultan mogao da dodijeli zemlju i drugim ljudima koji su se istakli u službi. Spahije su služile u onim provincijama u kojima im je bio dodijeljen timar, u jedinicama koje su vodili sultanovi namjesnici, i to uglavnom od aprila do oktobra, a potom bi se vraćali na timar kako bi prikupili danak koji im je razrezan.[4]

Jeničar, janjičar, „vojnik nove vojske“, elitne jedinice stajaće pješadije osnovane u XIV. stoljeću. Jeničari su sve do XVII. stoljeća bili regrutovani iz redova ratnih zarobljenika ili djece nemuslimanskog porijekla pokupljene devširmom. Pošto bi primili islam, oni bi postali sultanove sluge, ali su dobivali redovnu plaću. Služili su ili u glavnom gradu ili u pohodima koje je sultan vodio. Od XVI. do XIX. stoljeća, kako im je broj rastao, jeničari su smještani ne samo u Carigrad nego i u manje gradove u unutrašnjosti. S vremenom bi počeli da se bave trgovinom ili zanatima, ženili se i svoj imetak i status prenosili na potomke.[5]

Levenda, „plaćeni vojnik“, kojega za određeni pohod u najam uzima ili sultan ili namjesnik neke pokrajine. Levende su poticale iz raznih društvenih slojeva, koristile su vatreno oružje i odigrale važnu ulogu u XVII i XVIII stoljeću, pošto su za vojsku bili od većekoristi nego zastarjele spahijske i jeničarske jedinice. Ponekad su se levende priključivale i privatnim vojskama i harale po provincijama.[6]

Janjičari su bili yeni çeri tur. – nova trupa, turska stajaća pješadija. Osnovao je vjerovatno Orhan u XIV stoljeću od poturčene djece hrišćanskih podanika u Turskoj, a docnije je Murat II popunjavao redove janjičara tako što su od hrišćanske raje oduzimani sedmogodišnji dječaci i to svako deseto dijete, tzv. Danak u krvi. Strogo vjersko i vojničko vaspitanje i mnoge povlastice načinili su od janjičara najbolju tursku vojsku, a najdarovitiji od njih postajali su čak visoki državni dostojanstvenici. Murat II dozvolio je da se u janjičare primaju i Turci, a 1638. Ukinuto je oduzimanje hrišćanske djece. Najviše janjičara (oko 25 000) u turskoj vojsci bilo je krajem XVI stoljeća. Sa opadanjem turske moći, janjičari izazivaju bune i nerede i postaju opasniji za vlast sultana nego za neprijatelja. Mehmed II je 1826. ugušio u krvi njihove pobune u Carigradu, ukinuo janjičarsku vojsku i uveo nizam, tj. redovnu vojsku.[7] Janjičari nisu bili samo vojničko bratstvo, već i vjersko tj. bili su derviški red Bektaša, što je imalo svoje značenje i mjesto među ostalim redovima (Mevelvije, Bedevije, Nakšbendije i t.d.).

Sultan Orhan Gazi (vladao od 1326 – 1359), vladar je koji se smatra tvorcem Osmanskog Carstva. On je propašću Carstva Seldžuka isto većinom pripojio Osmanskom. Uveo je uredbe o novcu, odjeći i vojsci. Najvažnija uredba o vojsci, “izdana je čitavo stoljeće prije uredbe Karla VII francuskog, koji je dosad u evropskoj povijesti srednjeg vijeka važio za prvog osnivača stalne vojske oponašao je Turke. Redovni janjičari i neredovni azapi išli bi pješice, a redovne spahije i neredovne akindžije bi jahali na konjima, strah i trepet Evrope dok su je Turci ugrožavali kao osvajači”. [8]

Širenjem carstva ono se ubrzo prostire do Trakije i Makedonije. Sultan Orhan je sa Vizantijom stalno bio u čudnom stanju, ni mira ni rata. 1337. godine je čak pokušao sa 36 brodova da osvoji Konstantinopolj, ali uzalud. Ipak, sklopio je savez sa Ivanom Kantakunzenom, vizantijskim pretendantom na prijestolje i oženio njegovu kćer Teodoru, obećavši vojnu pomoć Osmanlija gdje mu bude potrebno. Srpsko Carstvo se raspadalo prizivajući nove vladare. Orhan je neumorno radio na jačanju i unapređivanju vojske koja će prve ozbiljnije bitke na Balkanu voditi već kod Edrena (Adrianopolis) 1361., potom na Marici 1371. Nakon osvajanja Soluna 1430. uz pompeznu najavu zurni, otvaraju se magična vrata Balkana. Balkanske zemlje bez uticaja svoje volje počinju utrku za preživljavanjem i golim opstankom. Tek ponekom ugarskom vladaru padne sjena čežnje za vladavinom nad bogatim predjelima Bugarske, Srbije i Bosne, dok Mlačani ne odustaju od zahtjeva za Morejom i Albanijom. 1460. godine osvojena je Moreja, današnji grčki poluotok Peloponez, te sjeverna Albanija, a 1463. godine Bosna.[9] Bosna i Albanija osvajanjem ostaju bez dobrog dijela stanovništva koje nova vlast deportuje u istočne osmanlijske pokrajine, a potom bivaju uključene u sistem devširme, čime su obuhvaćena i djeca «potura» tj. islamizovanih kršćana.

Pješadija Osmanskog Carstva, naoružana lukom i strijelom, a kasnije tokom  XV st. sve više vatrenim oružjem. Općenito se smatra da je taj proces završen sredinom XVI st. Janjičarske jedinice sastoje se od tri divizije (džemaat). Gotovo dvije trećine tih jedinica (oko 20 000 ljudi), činili su vojnici janjičari (askeri yeni-sari). Oni su bili udarna snaga vojske i činili su čvrsti centar na ratištu.

Danak u krvi ima svoje uporište u povijesti srednjeg vijeka. Bizant je u XI st. uzimao svakog petog dječaka s područja Balkana pod njegovom upravom. U egipatskom sultanatu su u XII st. uzimali mlade robove s Krima i iz centralne Azije i odgajali ih u ratničku kastu mameluka. Oni su se kasnije oteli kontroli i zavladali cijelim Egiptom. Veliki broj janjičara bio je hrvatskog roda i krvi. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinove odvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubice svoga naroda. No slika nije bila samo jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti od gladi i bijede, a za najveći dio stanovništva tadašnjeg Otomanskog carstva to je bio jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. Ipak, većinu dječaka činili su mladi kršćani iz svih dijelova carstva.[10]

Iako je danak u suprotnosti sa šerijatom, Osmanlije su svake pete godine odvodili kršćansku djecu u dobi od osam do deset, a pokatkad i do dvadeset godina. Tjelesno sposobniju djecu slali su na sultanov dvor, a ostalu turskim porodicama u Anadoliju i Rumunjsku gdje su ih poučavali turskom načinu života. Od djece dovedene dankom u krvi stvarane su janjičarske elitne vojne jedinice. Janjičari su se nakon vojne službe mogli oženiti muslimankama i tako su njihovi potomci bili oslobođeni iste sudbine. Nakon pada Bosansko-humskoga Kraljevstva 1463. godine u janjičare i u hareme odvedeno je stotinu tisuća kršćanske djece. Kršćani su svojim dječacima odsijecali prste, učili ih da se pretvaraju gluhonijemima, tetovirali im križeve i na druge ih načine spašavali od odvođenja u janjičare. Računa se da je sa Balkana od XV. do kraja XVII. stoljeća u janjičare odvedeno dvije do tri stotine tisuće dječaka. Među njima mnogi su postali i veziri (nosioci tereta).

Mnogima je još uvijek malo poznata – i za sebe dovoljno teška i kobna – činjenica susreta različitih religija upravo na prostorima Balkana. Na području Bosne dugo vremena, skoro do pred samu sredinu Srednjeg stoljeća, na području Bosne uopće nije bilo prisutstva pravoslavne ili katoličke crkve. Da li slučajno, njihovo širenje i procvat počinje dolaskom i zauzimanjem Bosne od strane Turaka. Prije dolaska Turaka raste interes i prve pojave događaju se u Hercegovini, gdje dolazi do susreta dviju crkava, bosanske i pravoslavne Crkve. Povlačenjem, potom nestankom bosanskih bogumila i Crkve bosanske, pravoslavne crkve preuzimaju temeljna mjesta ostataka bosanske crkve, uključujući kamene stećke, dok istovremeno na Istoku Bosne dolazi do susreta bosanske, katoličke i pravoslavne Crkve. Pad Crkve bosanske i pad Bosne i bosnaskih srednjovjekovnih institucija pod uticaj Osmanskog carstva dešava se nezgodno u približno isto vrijeme, te je taj historijski momenat (uz dvovjerje), još uvijek predmet traganja u rješenju izuzetno važne historijske enigme.

“Kršćanski roditelji su kadkada podmićivali svoje muslimanske susjede, da zamijene kršćanske dječake svojom još neobrezanom djecom, a bilo je i suprotnih slučajeva, da su roditelji obiju vjera podmićivali službenike da im uzmu rođenu djecu. Dakako, da su prednosti ovog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece šalje godišnje u učilište carske palače, kako kaže Suger Southheastern, Europe under Ottoman Rule str. 58, čije mišljenje navodi N. Malcolm u svojoj knjizi « Povjest Bosne ».[11]

O problemu iskrivljavanja, pa i zloupotrebi historijskih činjenica i predstavljanju pojedinih značenja riječi, posebno značenja riječi «potur», opisani su također u kontekstu tema vezanih za isti period. Nepoznanicu domaćoj historiografiji – koju treba posebno naglasiti – predstavlja «dogovor domaćih muslimana sa državom» 1515. godine, koju u svom djelu spominje i pronicljivi historičar Noel Malcolm.

Uistinu, ovaj historičar ide i korak dalje navodeći historijske činjenice koje se često, namjerno ili omaškom, gube iz vida, a tiču se položaja katoličke i pravoslavne Crkve u Osmanskom carstvu. U tom kontekstu pravoslavna Crkva je imala povlašten položaj u odnosu na katoličku Crkvu, a to govore imena i brojke (više od 40) manastira, crkvi i hramova izgrađenih na prostorima BiH do polovine XIX stoljeća.

Nadkoff primjećuje i ovo: «Stavljanje džizje samo na muškarce može čovjeka navesti na pogrešno mišljenje, da je to jedan ratni porez (harb vergisi), koji su prisiljeni davati podanici nemuslimani zato što su oslobođeni vojne obaveze. Međutim to je pogrešno, jer izuzimanje od ovoga žena i djece bazira na samom šeriatskom propisu. Šeriat je njima obezbijedio islamsku zaštitu i ne može biti ni govora o nekom dokidanju toga (te ·zaštite). A što šeriat izuzima od ovoga žene, djecu, starce, robove i hronične bolesnike, a što obvezuje samo zdrave muškarce, tj. one koji su sposobni nositi oružje, pobuđuje naročitu pozornost. Možda je ovo proizašle iz ekonomskih razloga. Međutim bilo je zloupotreba. Dževdet-paša u svojoj· istoriji navodi, da su džizjedari – protivno šeriatu – uzimali džizju i od djece u bešici. O tim i drugim nepravilnostima raspravljano je na jednom sastanku najviših državnih funkcionera u prisutnosti Selima III, koji je energično tražio da se otklone te nepravilnosti».[12]

Kada se govori o danku u krvi i djeci hrišćana (regrutovanje dječaka u adžami-oglane; tur. acemi oğlan – kadeti, pitomci), često se čak i u pomenu institucije devširme, o tome historijski vezano mnogo toga izuzima, ne samo iz konteksta vremena, već i prostora. Kada je riječ o Bosni i odvođenju dječaka, treba naglasiti malo poznato – nisu regrutovana samo djeca hrišćana, već i muslimana. Dokaze uzimanja muslimanske djece ćete naći u Enciklopediji islama, pod pojmom devširme. Devširma je nastala iz potrebe obnavljanja kapikulu odreda, odreda spahija i janjičara. Iako je vladao običaj uzimanja kršćanske djece, nije zabilježen primjer uzimanja jevrejske djece. Razlog tome je da su Židovi bili gradsko stanovništvo. Mnoge pseudohistorije upućuju na fantazije pojedinih pseudoznantsvenika čije činjenice nemaju nikakve znanstvene podloge, niti veze sa realnošću.   Pogrešne su tvrdnje, kako su u adžami–oglane uzimane cijele generacije kršćanskih dječaka i potom bivale silom poturčene. Također, pogrešne su tvrdnje da se devširma provodila isključivo na Balkanu.Zaboravlja se na historijske činjenice i primjere iz Anadolije, Kavkaza i sl. Devširme emini i katibi su bili zaduženi za regrutovanje i prije samog regrutovanja opsjedali bi mjesta i po za te prilike posebnim pravilima ocjenjivali koja djeca ispunjavaju kriterije, a koja ne. Uzimala su se isključivo djeca sa sela. Kako se radilo po određenim i za te prilike posebnim pravilima, nije se moglo dešavati ono što je opisao Ivo Andrić u svom antologijskom romanu Na Drini ćuprija, da se uzme dijete od 3-5 godina i odnese u korpi.

«Osim toga, djeca u tom uzrastu su još uvijek podložna dječijim bolestima poput malih boginja i difterije, a državi zacijelo nije u interesu da se opterećuje još jednom brigom. Uzimala su se djeca školskog uzrasta, dakle gulamče, kako to kaže Andrić upotrijebivši perzijski izraz čiji bi ekvivalent u evropskim jezicima glasio garson, knabe ili boy. Starosna dob regrutiranih dječaka bivala je 9 pa do 14-15 godina. Nije bila praksa regrutovati starije od ove dobi jer su bili donekle već formirane ličnosti nepogodne za usmjeravanje. U literaturi se nazivaju bradati – sakalli. Krajnje je jasno da pri regrutovanju porijeklo i etnicitet nisu imale nikakvu ulogu. Osmanska država se regrutirajući vojnike ne zamara takvim pitanjima. Zna se da su nerijetko uzimani dječaci iz srednje Anadolije – iz Karaman – koji su bili Turci kršćanske vjere.

Na Kavkazu i u Albaniji bilo je sela koja su živjela u ogromnoj bijedi i bez kakve nade u bolju budućnost. Ljudi nisu imali uslove za bavljenje zemljoradnjom ili stočarstvom tako da su jedva uspijevali prehraniti djecu. U takvim su područjima roditelji jedva čekali devširmu koju su vidjeli kao jedinu mogućnost d izbave djecu iz bijede. Stanje je slično današnjim vojnim akademijama. U XVII stoljeću devširma gubi na značaju. Prema podacima koje nam je ostavio Evlija Ćelebija, za vrijeme Murata IV (1623-1640) regrutovano je oko 8000 dječaka, dok je za vrijeme vladavine sultana Ahmeda III (1703-1730) regrutovano svega 1000 dječaka».[13]

 

LITERATURA:

[1] Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II-IV, 1952-53, Sarajevo, 1953., str.55.

[2] Stavrianos, L.S.: The Balkans since 1453., Hurst & Company, London, 2000, str. 41.

[3] Historijska čitanka 1, Osmansko Carstvo, Sarajevo, 2007, str. 88.

[4] Isto.

[5] Historijska čitanka 1, Osmansko Carstvo, Sarajevo, 2007, str. 89.

[6] Isto

[7] Mala enciklopedija prosvjete, Opšta enciklopedija, Treće izdanje, Beograd, 1978.

[8] Joseph von Hammer, Historija turskog Osmanskog Carstva, Zagreb, 1979., str. 39.

[9] Halil Indžalik, Osmansko Carstvo: Klasično doba 1300.-1600., prevod Dino Mujadžević, Zagreb, 2002., str.48.

[10] Wikipedia, opća enciklopedija

[11] Noel Malcolm, Povijest Bosne, str.63.

[12] Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II-IV, 1952-53, Sarajevo, 1953., str.60-61.

[13] 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.