Doprinos Huseina Ćišića afirmaciji bosanskohercegovačke državnosti

Povodom 130 godišnjice rođenja,   ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU, BOŠNJAČKA PISMOHRANA (I DIO)

Piše: Enes Ratkušić, prof.

O zemljo moja, ti si kao bara.
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima ko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri.

Dobrica Cesarić

Suočiti se sa ličnosti i djelom Huseina Ćišića predstavlja nesvakidašnji angažman koji po mnogo čemu nadilazi uobičajenu logiku intelektualnog izazova. Takvu tvrdnju najilustrativnije potvrđuje činjenica da sve do danas, i pored toga što je cijeli njegov opus dostupan već dvije decenije, nitko ozbiljnije nije izučavao njegovo djelo, niti pokušao sublimirati gotovo nepregledno more ideja i misli, koje uistinu zaslužuju znanstveno-teorijsku valorizaciju. Ćišić se još uvijek, uz maksimalno isticanje nesumnjivog doprinosa njegove uloge u borbi za nacionalnu i kulturno-povijesnu emancipaciju Bošnjaka, Bosne i Hercegovine posebice, spominje, ali tek sporadično, u brojnim radovima koji tretiraju navedena pitanja.
No, sistematično izučavanje njegovog djela i dalje izostaje, što samo za sebe govori da je riječ o poduhvatu koji će zahtijevati puno rada i energije, što, opet, današnjim “suvremenim”istraživačima u zagrljaju sveopće “bolonjske strke” očito ne odgovara.

Da ne bi bilo zabune, u ovako koncipiranom radu, treba, bez ustezanja, navesti i druge limitirajuće odrednice, koje za posljedicu imaju takav odnos. Treba ustvrditi – da je Ćišićevo djelo uistinu grandiozno! Naime, gotovo da mu je u našoj novijoj historiji nemoguće naći slična primjera a zbog brojnosti i širine tema kojima se bavio tijekom svog burnog života. S druge strane, u Bosni prečesto postoji i jedna vrsta krajnje bolesnog odnosa spram svake intelektualne i moralne veličine, i to je naprosto fenomen koji zaslužuje zasebno istraživanje. Opravdanje za takav odnos u našoj se zbilji nerijetko traži i u najnakaradnijim formama, koje su, valjda, u stanju izumiti samo podaničke sredine, željne života bez velikih potresa, koji bi narušavali ustajalu baruštinu života. Takav odnos nadilazi sujetu, ljubomoru, zavist i druga stanja koja su u izvjesnim povijesnim i političkim okolnostima bitno utjecala na ponašanje ljudi. Ekskomunikacija i najsnažnijih intelektualnih i moralnih figura iz javnog života često se odigravala i po perfi dno osmišljenim čaršijskim receptima: etiketiranjem nekoga kao “tabijasuza”, “inadžije”, “čovjeka na svoju ruku” i tome slično. A takve etikete su, treba to podcrtati, daleko nakaradnije i opasnije od onih, kada se netko proglasi protivnikom, neprijeteljem, i tome slično, jer protivnik, pa i neprijatelj, u pravilu se pozicioniraju bitno drugačije i predstavljaju osobe koje imaju stav, mišljenje. “Inadžija”ga, “čovjek na svoju ruku”, suštinski ne posjeduje, budući da je njegov stav utemeljen na njegovoj posebnoj prirodi i karakteru, a ne na razložnosti vlastitih uvjerenja. Zato je takav način diskvalifikacije zapravo najrigidniji oblik obezvrijeđivanja djela, koje onda, po logici stvari, ostaje izvan domašaja objektivne kritike pa čak i svakog zanimanja.

Takav odnos, naravno, u kontinuitetu je prisutan i posebno izražen u sferi politike, gdje dominiraju zakoni podaništva, kao najefi kasnije šifre za uspjeh i karijeru. Manifestiranje stava u takvom okruženju bila je gotovo obavezno marginaliziracija, isključenje iz javnog života, jer takve osobe “ugrožavaju” i “kvare” opći ambijent (ambijent koji se prepoznaje u odsustvu jasnog stava spram političkih i kulturnih zbivanja). Preciznije rečeno, takav ambijent “stavove” i “mišljenja” uvažava samo kao gotova rješenja, koja a priori, bez ikakvih intelektualnih i moralnih pretresanja, valja tek samo – usvojiti.

Treba, dakako, u kontekstu navedenog maksimalno uvažavati i jednu krajnje nepodnošljivu, na momente i užasavajuću zbilju, odnosno okolnosti u kojima se vodila borba za nacionalnu afi rmaciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine kao države. Status perjanice u takvim okolnostima bio je više nego pretežak teret, a mogle su ga nositi samo jake ličnosti. Ipak, takav odnos prema intelektualnim i moralnim veličinama, koje su snagom vlastitih misli i djela toj borbi davale poseban pečat, bez obzira na posljedice, nisu zaslužili marginalizaciju, a kakvu se, ilustrativno, može prepoznati na primjeru Huseina Ćišića.

Što se tiče njegovog doprinosa u afirmaciji bosanskohercegovačke državnosti, on je, bez sumnje, izniman, ne samo zbog u javnosti još uvijek nedovoljno poznate Ćišićeve predstavke predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne Skupštine od 18. januara 1946. godine, odnosno inzistiranja na “šestoj baklji”, koja bi u grbu FNRJ trebala simbolizirati Bošnjake. Taj čin je zapravo samo kruna kontinuiteta njegova političkog i spisateljskog djelovanja, koji je, u najvećoj mjeri, bio podređen borbi za afirmaciju Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda.

Njegova liberalna orijentacija naprosto nije podnosila političko licemjerje tadašnjeg komunističkog vodstva, a sa kojim se suočio odmah po okončanju Narodnooslobodilačke borbe, kojoj je, zajedno sa porodicom, dao i Ćišić veliki doprinos. Kao čovjek koji je i pored stalne presije i prismotre pružao utočište antifašistički orijentiranoj omladini, učesnik Trećeg zasjedanja AVNOJ-a, otac dvojice sinova, Husrefa i Mithata (koji su poginuli u partizanskim redovima) nije očekivao da će nove vlasti izigrati niz vrijednosti u koje su se tijekom NOB-a
zaklinjale. No, kao iskusan poznavalac političkih prilika, Ćišić u brisanju Bošnjaka kao naroda prepoznaje i atak na samu Bosnu i Hercegovinu, odnosno njenu državnost.

Pozivajući se na značaj odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a Ćišić u svojoj predstavci piše: “Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federativna jedinica, aktom toga svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici. Jedinici, naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto”.1 Uočavajući da takav odnos nema svoje povijesno utemeljenje, Ćišić, vizionarski, upozorava: “Bosanskohercegovačka federativna jedinica na tzv. nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran i društveni i državni život”.2
Slijedeći vlastiti tekst poduže rasprave pod nazivom Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija3, a koju je Ćišić napisao još 1929., no zbog kursa šestojanuarske diktature nije dao na uvid javnosti, pa mu, zbog nadolazećih ratnih neprilika, to nije pošlo za rukom niti 1940. godine, ali kada ju je doradio, Husaga kaže: “Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja do ujedinjenja, pa do potpunog njena kraha pod fašističkom okupacijom, u službi srpske nacionalne misli,nastojale su, svaka na svoj način, našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzeti njenu individualnost i obesnažiti svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca imalo se iz školskih udžbenika brisati svo
štivo, koje je, direktno ili indirektno, podsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njezin individualitet, pa bilo u kom obliku, jer ta sjećanja i same insinuacije na ta i takva sjećanja ni u kom pogledu nisu mogle konvenirati zdravoj
‘nacionalnoj misli’ koju sada propagira nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta
naša uža otadžbina stvarno predstavlja jednu posebnu etničku cjelinu među jugoslovenskim narodima i to da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i vlastitu dušu, pa što više da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslovenskih zemalja, kao posebna administrativna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima jer su za ta nastojanja nalazili podrške i kod jednog dijela samih Bosanaca. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike, koji se zanose tom i takvom nacionalnom ideologijom i konsekventno tome, koji mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”4

Čak i površna analiza jednog tako žestoko intoniranog teksta otkriva suštinske razloge njegove intelektualne i političke marginalizacije, preciznije rečeno potpune eliminacije iz javnog života. Njegova karakteristična retorika, u potpunosti lišena demagoškog prizvuka, kojom je Ćišić iznosio vlastitu argumentaciju jednostavno nije odgovarala partijskoj strategiji, koja se više nego očito, s obzirom da je rat tražio širu uključenost, spremala na zauzimanje jednog bitno drugačijeg kursa spram duštvenih kretanja u budućnosti.

Suštinski, u partiji je pobijedila kontinuirano prisutna opcija, koja je u Bošnjacima, ali i u Bosni i Hercegovini, gledala problem, prepreku za ostvaranje starih ambicija, čega je Ćišić bio duboko svjestan. Partijski vrh u tim pitanjima nije imao jedinstveno gledište, čak niti u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata. “Velike zasluge”, piše Avdo Humo, “za obnavljanje državnosti Bosne i Hercegovine, pored aktuelnog bosanskog političkog rukovodstva sastavljenog od sva tri bosanska naroda, imaju vođe Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, Josip Broz Tito i Edvard Kardelj. Nasuprot njima, srbijanski i crnogorski članovi rukovodstva
pokreta Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas, tome su se suprotstavljali”.
5

Na istom fonu se osjećao i nesklad u pitanju identificiranja Bošnjaka, kao zasebne nacionalne zajednice, što se zorno da primijetiti i u najznačajnijim dokumentima iz rata – AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. “Politički status naroda, i to pod nazivom ‘Musliman’, koji je Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u, uskraćen je na AVNOJ-u. “Bosni i Hercegovini”, piše Šaćir Filandra, “kompromisno je priznat položaj ravnopravne republike, s tim da su se Bošnjaci u daljem društvenom razvitku trebali ‘opredijeliti’ između Srba i Hrvata.”6 Ovdje, naravno, da bi izbjegli moguće nedoumice, treba napraviti malu digresiju, kad je AVNOJ u
pitanju. Naime, Bošnjaci se u samom dokumentu ne spominju, ali su u proglasima, jako, pa čak i naglašeno prisutni, što je, naravno, presedan.

Što se može zaključiti iz te skoro potpune ideološke nedosljednosti nego da je riječ o smišljenoj strategiji koja je Bošnjake trebala iskoristiti samo u razdoblju kada je svaki čovjek bio dragocjen. Dakle, Bošnjaka u odlukama AVNOJ-a – nema, dok ih drugi dokumenti, proglas narodima Jugoslavije, ali i govori sudionika i te kako tretiraju. “Muslimani ne smiju više biti roba o koju će se nadmetati velikosrpski pljačkaši, (…) pokvarenjaci i izrodi, sve zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi Vama svima. I Srbima i Hrvatima i Muslimanima potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina, kao jedinica u našoj bratskoj zajednici, mogla napredovati na zadovoljstvo svih, bez razlike na vjeru i stranku”7, stoji, među ostalim, u navedenom proglasu. Ni prvi čovjek partije Josip Broz Tito Bošnjake nije zaobišao u svom izlaganju na Prvom zasjedanju AVNOJ-a. “Ova historijska skupština je dokaz jedinstva naših naroda, Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Muslimana…” 8 Ivan Ribar je u svom govoru bio još rezolutniji: “Bosna je bila prva koja je ostvarila jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana (…) naše divizije junački se bore širom BiH, ali ne
samo zato da oslobode Bosnu i Hercegovinu nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda, hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike: da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici sa ostalim jedinicama federativne i demokratske Jugoslavije u kojoj BiH treba da uzme ono mjesto koje joj pripada”.
9

Na taj fenomen se, govoreći o afirmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, u uvodnom referatu sa osnivanja Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca u Sarajevu 22. decembra 1992. godine, posebno osvrnuo Mustafa Imamović, a koji podsjeća: “U ratnim uslovima političko se rukovodstvo NOP-a dosljedno držalo stava da su Bosanski Muslimani poseban etnički, odnosno nacionalno-politički entitet. To se jasno vidi iz akata AVNOJ-a, političkih
proglasa i članaka vodećih ljudi NOP-a, odluka zemaljskih antifašističkih vijeća BiH, Sandžaka, te Crne Gore i Boke Kotorske. Posebno je to zorno iz odluka Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a održanog u Sanskom Mostu u ljeto 1944”, ističe Mustafa Imamović. Zaključuje: “U razdoblju 1946.-1949. komunističke su vlasti povukle i ukinule bosanskomuslimansko nacionalno ime priznato u toku NOB-a. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili određeni nacionalni, u stvari nacionalistički, prije svega srpski, interesi prisutni u BiH i oko BiH već cijelo stoljeće i po”.
10

U kontekstu poratnih događanja, odnosno zbivanja oko Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, Ćišićev je istup bio u to vrijeme za vlasti više nego problematičan. Tekst njegove predstavke koja je dugo vremena skrivana od javnosti, a sam Husaga zbog takvog čina udaljen iz političkog života, suštinski predstavlja skraćenu formu njegove spisateljske djelatnosti, koja je upravo bila podređena argumentiranom dokazivanju kontinuiteta bosanske državnosti.

Žestina, kojom je Ćišić nastupio na spomenutom skupu, a koji je imao bitno odrediti cjelokupne političke, društvene, ekonomske i kulturne tijekove nove države, bila je posljedica ne samo njegove iznimne hrabrosti nego i odbijanja da prihvati nešto što je praktički bila svojevrsna izdaja principa NOB-a. Radikalna promjena stavova čelnih ljudi KPJ za Ćišića je bila svojevrsna kazna za narod i zemlju kojima je pripadao. O njegovim strahovanjima i sumnjama vezanim za
pripadništvo narodu vidljivo govore i dokumenti do kojih je dolazio i sačuvao ih u osobnoj arhivi. Jedan između njih uistinu je dojmljiv i mogao bi biti predmetom posebne analize. Riječ je o prijepisu pisma Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu, od 18. aprila 1942. godine, u kome potpisani komandant Petar Ilić, povodom pada Borča u partizanske ruke, poziva komandanta
za ishranu Dušana Aleksića da pobjedu nad “turcima” proslave uz gusle.
“Juče sam posmatrao kako gori Borač. Zamisli, sedam sela u Duboj Vali i na padinama – bukte; “turci” se uzmuvali ko ajvani, vuku prćiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu”, piše partizanski komandant Aleksić, uz pozdrav: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.11

Husaga je jasno i glasno u to vrijeme izrazio ono što će tek mnogo decenija kasnije podvlačiti brojni analitičari ratnog i poratnog odnosa KPJ prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Te kritike, međutim, nisu bile samo preblago intonirane, nego su po nekom pravilu bile utemeljene na specifi čnoj logici, koja je zapravo afirmirala stavove da u samoj partiji postoji jedan demokratski ambijent, zahvaljujući kojem se ideje rađaju, razvijaju i sazrijevaju. Svi su oni, u ovoj ili onoj formi, suštinski gledano, vlastite poglede samo prilagođavali općem trendu glorifikacije Josipa Broza i partije, kao neprikosnovenih autoriteta za sva pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i njihove uloge u priznavanju Bošnjaka kao naroda
i Bosne i Hercegovine kao države.

Što se tiče Ćišićevog istupa, pogotovo njegovog protivljenja da glavnom dokumentu zemlje, u takvom obliku, dade podršku, on je, zahvaljujući odsustvu svake dosljednosti (ili, preciznije rečeno, upravo dosljednosti partije koja se, vođena idejom o nepogrešivosti, nije libila ni falsificiranja!), sve do danas ostao zaogrnut plaštom misterije. Naime, u oficijelnim zapisnicima nije zabilježeno da je bilo ko glasao protiv prvog Ustava FNRJ.12 Istraživači tog povijesnog razdoblja su tako stavljeni u nedoumicu. Dokumenti im nisu ponudili opipljiviju
argumentaciju da bi mogli konstatirati da je neko od članova Ustavotvorne skupštine bio protiv prvog poslijeratnog ustava FNRJ. S druge strane, bili su permanentno suočeni sa kuloarskim pričama da je Mostarac Husein Ćišić glasao – protiv.

Suočavajući se sa identičnom enigmom zabilježio sam razgovor sa Safetom Ćišićem, dugogodišnjim direktorom Narodnog pozorišta u Mostaru, Husaginim rođakom, koji mi je, mada su vremena za jednu takvu vrstu opreza defi nitivno prošla, učtivo upozorio da to još uvijek nije za objavljivanje. Podsjećam, bilo je to u jesen 1995. godine, neposredno uoči okruglog stola o Huseinu Ćišiću, koji je održan u organizaciji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kako je Safet Ćišić družeći se sa glumcima i književnicima bio veliki prijatelj sa Skenderom Kulenovićem, a koji je, također, prisustvovao toj čuvenoj sjednici, on mu je jednom prilikom ispričao sljedeće: “Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen – jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. ‘Ništa ga ja, brate, nisam razumio’,
odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima li tko protiv pitao je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.”13

Vrlo je vjerojatno da je i Alija Isaković saslušao slično svjedočenje. Da li od Skendera Kulenovića ili nekog iz obitelji Ćišić, koju je, zbog navedene predstavke posjetio (prihvatajući se rada na knjizi O “nacionaliziranju” Muslimana) teško je reći. Međutim, identični opisi u njegovom uvodniku neodoljivo podsjećaju na Skenderovo svjedočenje, koji on zaključuje sljedećim riječima: “Nije teško zamisliti atmosferu u kojoj se razvijala ovakva ustavotvorna rasprava. Husaga Ćišić, ličnost znatnog liberalnograđanskog pedigrea, nije popustio u svojem uvjerenju te je prvi Ustav FNRJ usvojen bez njegovog glasa”.14

Kakav zaključak se iz ove dvije oprečne odnosno isključive informacije, zapisnika koji nisu registrirali glas protiv ili svjedočenja ozbiljnih pojedinaca, može izvesti? Ozbiljnijem istraživaču Ćišićevog djela daleko primjerenije i vjerodostojnije je Kulenovićevo svjedočenje ili ono koje je, ne otkrivajući izvor, zabilježio Isaković. Ona su, naravno, uvjerljivija od svih mogućih zapisnika i zabilješki, ma kako to “nezgodno” zvučalo sa stanovišta metodoloških premisa u procesu izvođenja validnih zaključaka. Zbog čega? Ne samo zbog evidentne sklonosti svake vlasti da manipulira činjenicama. Nije to, dakako, jedini razlog zbog kojeg je daleko primjerenije i prihvatljivije vjerovati da je Husein Ćišić uistinu glasao protiv
prvog Ustava FNRJ nego da se u tom pogledu pokolebao. Drugi razlozi su daleko presudniji za izvođenje takvih stavova. Naime, Husein Ćišić je cijelim svojim djelom svjedočio nepokolebljivost, u svakom pogledu. Niz činjenica, pored već navedenih, zorno svjedoče o njegovoj moralnoj i intelektualnoj dosljednosti, nesalomljivom duhu koji ga je krasio. U vrijeme strahovlade NDH u Mostaru tijekom 1942. godine, Ćišić inicira potpisivanje čuvene rezolucije, kojom su bošnjački prvaci grada Mostara, ugledni intelektualci i građani, osudili ustaška zlodjela. Da u tom pogledu nije imao bilo kakvih kalkulacija on je taj dokument prvi potpisao. Vlastitu nepotkupljivost dokazuje i čin vraćanja Džafera Kulenovića, Pavelićevog glavnog čovjeka za “muslimanska pitanja”, sa kućnog praga. Na sličan način je
prošao i general Ambrosi, rođak italijanske kraljevske porodice, koji je Ćišića, također, pokušao pridobiti. Ako je, dakle, u najgorim mogućim vremenima po vlastitu sigurnost bio spreman prihvatiti takav rizik kao sudbinu, više je nego iluzorno vjerovati da se pokolebaoprilikom izglasavanja prvog ustava nove Jugoslavije. U tom kontekstu, svakako, treba bitidaleko bliži uvjerenju da je zapisnik falsifi ciran, nego vjerovati činjenicama. U razumijevanju određenih povijesnih situacija istraživač uistinu mora reagirati hegelovski i jasno reći:
“Tim gore po činjenice”.

Bosanska autonomija, odnosno njena politička samostalnost, bila je centralna tema svih njegovih intelektualnih i političkih preokupacija i tko god da ju je dovodio u pitanje Ćišić bi reagirao u žestokom polemičkom, svojstvenom mu, tonu. U svojim radovima on polemizira sa stavovima manje-više svih autora, koji su tretirali važna politička i kulturnopovijesna pitanja. Iz tih polemika vidljivo je da se radilo o ličnosti izuzetnog obrazovanja i interesa, koja pored navođenja manje više svih poznatijih autora sa balkanskih prostora, vlastite stavove potkrepljuje i citatima Aristotela, Platona, Hegela, Gustava Le Bona itd. O intenzitetu zaokupljenosti tematikom bosanske samostalnosti svjedoči i njegova pismena korespodencija sa mnogim savremenicima, naročito Safetom Krupićem, ali i sinom Husrefom, zagrebačkim studentom, koji je s vidljivim očevim žarom, također, angažiran u borbi za
autonomnost Bosne i Hercegovine. U tim pismima Husref ga obavještava koliko je ta ideja zaživjela među studentima.15

Aspiracije prema Bosni, naravno, nisu dolazile samo sa njene istočne nego i zapadnestrane. Ćišić je u svom stilu novembra 1939. godine reagirao i na opservacije Bariše Smoljana, ministra bez portfelja, zbog njegovih opservacija o sporazumu Cvetković-Maček. “Mi Bosanci i suviše iskustva imamo sa izljevima bratske ljubavi te vrste, jer odavo opažamo da se naša sirotica Bosna za tri koplja ulegla pod ljubavnim zagrljajem samozvanih naših osloboditelja
s Istoka, pa nam ne ide u račun da još jednom sličnu probu napravimo i sa braćom sa Zapada
”, navodi Ćišić. Te dodaje: “Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz davnih i pradavnih vremena teži svojoj samostalnosti; da je pod Ninoslavom, nakon teških i krvavih borbi sa Arpadovićima i Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena, da je pod Kotromanom ponovo uspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila došla do zamjerne veličine svoje; da je na koncu nadživila svoje državne tvorevine Južnih Slovena, naime, državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjavčevića,
Hrebeljanovića, Brankovića, i tutikvanti, te da je pod dugotrajnom osmanlijskom
vladavinom uvijek živjela posebnim životom kao posebna administrativna jedinica. Ona je kao takva ulegla u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s desne i s lijeve strane ne smiju smetnuti s uma
”.16

Mada naprijed navedeno predstavlja samo djelić jednog iznimnog opusa, nije teško
zaključiti da je uistinu riječ o jednoj za naše prilike i neprilike neuobičajenoj intelektualnoj pojavi. Ne samo zbog činjenice što njegova razmišljanja djeluju toliko suvremeno, da ih je moguće čitati i razumijevati u kontekstu sadašnjih povijesno-političkih kretanja, nego prije svega činjenice što je svaki njegov intelektualni stav bio ujedno i njegovo životno opredjeljenje, što je, mora se priznati, kod njegovih suvremenika, ali i onih koji će doći poslije njega, bila rijetka pojava. Među ljudima iz politike, posebno. Zbog toga se i moglo dogoditi da jedno ovako djelo ostane izvan domašaja naučnog interesa, jer je autor tog djela očito bio veliki nesporazum u političkom životu, “persona non grata”. Zbog svega rečenog nisam se, u predgovoru njegovoj knjizi pod naslovom ‘Postanak i razvitak grada Mostara',
ustručavao zapisati da se bez imalo straha od eventualne nedosljednosti može konstatirati da većina današnjih bošnjačkih političara u našoj zemlji nije dostojna ni da spomene njegovo ime a kamo li da se s njim usporedi.17 Naravno, takva kvalifi kacija ne bi značila ništa više od javnog izricanja stava, ali samo pod uvjetom da je sadašnje stanje vezano za državno-pravni status Bosne i Hercegovine drugačije. Ali, kako je stanje u tom smislu, u najmanju ruku, neizvjesno sa stanovišta njene budućnosti držim da bi se ovakva vrsta upozorenja
morala uzeti daleko ozbiljnije. Bosna danas, možda više no ikad, imperativno zahtijeva i naprosto vapi za autoritetima, intelektualno-moralnim profi lima Ćišićevog kova.

Bilješke

1 Kopija Ćišićeve predstavke Predsjedništvu skupštine naroda Ustavotvorne skupštine iz osobne pismohrane.
2 Isto.
3 Tekst Ćišićeve predstavke predstavlja najilustrativnije dijelove njegovog rukopisa pod naslovom Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Mostar 1991. Izdanje Preporoda.
4 Isto.
5 Omer Ibrahimagić, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 52.
6 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., str.189.
7 Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1972., str. 59.
8 Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993., str. 122.
9 Isto, str. 122.
10 Bošnjačko pitanje, Pres centar AS BiH, Sarajevo 1995., str. 15.
11 Kopija pisma Operativnog Štaba NOP Odreda za Hercegovinu iz osobne pismohrane.
12 Omer Ibrahimagić, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, Kalem, Sarajevo 1998., str. 299.
13 Iz moje bilješke razgovora sa Safetom Ćišićem.
14 Alija Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Globus, Zagreb 1990., str. 18.
15 Fotokopije Husagine korespodencije sa Husrefom iz osobne pismohrane.
16 Omer Ibrahimagić, navedeno djelo, str. 292.
17 Iz predgovora knjizi: Husein Ćišić: Postanak i razvoj grada Mostara, IC štamparija Mostar i “Obzorja”.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.