FELJTON (I): O društvenosti i o šovinizmu

Nijedna vijest nije vijest - sve su već čuli moji umorni prijatelji Jedino je uspomena novost za koju još imamo radoznalosti (Milorad Pejić - iz Prijatelji u svemiru)

Piše: Nikola Đukić

Uvodna riječ - ili dvije

Nijedna vijest nije vijest - sve su već čuli moji umorni prijatelji

Jedino je uspomena novost za koju još imamo radoznalosti

(Milorad Pejić - iz Prijatelji u svemiru)

Ni ja nemam da kažem ništa novo ili o nečemu o čemu već mnogo toga nije bilo rečeno ali hoću da o bosanskim "uspomenama" i tome što je rečeno govorim na drugačiji način. Da govorim na način jednog od onih koje niko ništa nije pitao, i da kao takav, i takvima, kažam nešto i o onima koji su mnogo pričali - i koje su svi čuli i slušali, ali koji kao da nisu niti čuli niti slušali ni sebe same.

O svemu su odavno čitave knjige napisane ali ono što se i sa Jugoslavijom zbivalo i zbilo već se događalo i prije i drugdje i u par rečenica bi stalo: Ostarjeli car je poboljevao i umro, vrijeme je prolazilo i dok su se dvorjani natezali dvorske lude i ludaci sa dvorskim ambicijama su se dočepali trona, ili tronova... Koristeći se (ne)prilikama pred kojima se malo ko snalazio, i plima kojih je uglavnom dolazila daleko sa one strane granica dosega ili utjecaja i onih koji su jugoslavenskim brodom navigavali, šovinisti su se nametnuli sa idejama krajnosti i svojstvenom im metodologijom njihovog izlaganja i zastupanja istisnuli drugačije ideje i manje žučne navigatore ili reformatore.

Tako ili time ni Bosna ili bosanski "narodi" nisu dobili priliku za priličniju im reformu! Uzimati sud u svoje ruke nezahvalna je stvar ali netrpeljivost i mržnja bili su i jesu svojstveni, i potrebni, onima koji su Jugoslaviju i Bosnu rušili i dijelili i oni se nisu ustezali ili sredstva birali. Ono što su i bosanski šovinisti imali ili imaju prigovoriti jedni drugima - ili bilo kome, možda je bilo ili jeste tačno ali sve što su i kako su činili ili uradili radili su i rade prije svega zbog onoga što ili kakvi sami jesu! Oni će u svoje grobove ići i idu sa njihovim istinama - i to niko i ništa ne može promjeniti, ali istine o takvima, i o Bosni, ne smiju sa njima ili zbog njih biti sahranjene. Možda Bosne u ovom času ni nema, i možda je bosansko jedinstvenu utopija - i o tome ili o njemu sada pisati izgleda jalovo ili besmisleno, ali ni takve zemlje niti takvog vremena nikada nije bilo u kojima istinama i pisanju vrijeme nije bilo.

Meni do pisanja nije ustvari ni bilo! Sve je radije počelo sa ogorčenjem i rezignacijom, ili ljutnjom - i već od prije, i odavno! Onaj svijet, i zemlju i ljude, i život, treba potpuno zaboraviti - bio je moj prvi ili najjači poriv, spasonosni instinkt, ili bjeg! Ali, zaboraviti ne možeš ono što ni ne pamtiš ili pamćenjima ne vjerujući!? Gledajući na sve iz daljine i vukući se kroz blato emocija i ja sam se gubio - i moja pamćenja. Sa vremenom sva pamćenja blijede ili postaju iluzije - ili sumnje, ili je tako moglo biti, ili i meni izgledati! U zabuni, suočen sa onim što na Balkanu poslije više od dvije decenije sa glavom u pijesku prostora i vremena zatekoh - i time zatečen, i vjerujući da Bosanci mogu napraviti zlo ali ne i vječno mrziti, pokušavao sam razumjeti šta se zbilo ili zbiva u ljudskim dušama. Ili i u mojoj sopstvenoj!? U početku sam samo čitao ono što je o tome već napisano - hiljade strana i more misli uglavnom jalovijih ili beznadežnijih i od mojih sopstvenih. Od početne ljutnje i neslaganja, i svađe, sa njima, i sa svima, i sa svačim, dogurao sam nekako do "sporazuma" sa sobom samim - i sa mojim pamćenjima. Ono što pamtim možda je gore od zaborava, i ono što ne želim da zaboravim gore od ludosti - utopija, ali je "jače od mene" i "ne pušta me na miru", i "ne da mi da spavam". Ne spavajući, ili proganjan nesanicama, napisah ovo što napisah - možda u bunilu, na drugima je da o tome sude...

 

O društvenosti i o šovinizmu

Ljudska je društvenost nužna ili neizbježna stvar a šta je ili u njenom okviru može biti nezavisnost ili sloboda izbora pojedinaca ili populacija može biti i jeste različito viđeno ili tumačeno. Za šoviniste je društvenost "društvenost" grupe i svi su ostali na drugoj strani, a i njihov pojam o slobodi je bar isto toliko nedruštven. I, mada na nezavisnosti i slobodi insistira, upravo nacionalističko zahtijevanje bezuslovne i nekritičke lojalnosti grupi zatvara čovjeka ili narode u svoj i sobom ograničeni "društveni" prostor. Kao i svaki drugi šovinizam koji u ćorsokaku neuviđanja da ogradama koje oko sebe gradi teži ka odnosima sa ili prema drugima koji ili kakvi su neodrživi, ili čak potpuno nemogući, i nacionalizam - po pravilu podložan manipulativnom i militantnom liderstvu, svojom netrpeljivošću gotovo neumitno poseže preko granica koje oko sebe ili prema nama podiže. Malo šta je u pogledu toga moguće učiniti i jedini šovinizam koji možemo pokušati kontrolisati - ili koji eventualno možemo pobjediti, uglavnom ili samo je naš sopstveni!

A ni to, međutim, većini nas ili većini populacija većinom ne polazi za rukom pa ni bosanski "narodi" nisu izuzetak. Nacionalizam koji je u rukama buržoazije inicijalno, prije par stoljeća, napadao feudalnu pocjepkanost svijeta bio je integrirajući i produktivan, ali je Balkan i sa njim i Bosna na te staze reformi ljudske društvenosti nažalost zakoračila u doba kada je Evropa izgubivši kurs već bila u fazi razigravanja utakmica. Da bi preživjela i postojala Bosna je trebala i treba ljude čiji je nacionalizam taj integrirajući patriotizam! Bosanci su morali i moraju slijediti principe samoodređenja mnogo sadržajnije i univerzalnije od njihove sadašnje religističke nesposobnosti da nađu ili ostvare socijalni balans! Realizacija takvih "principa" nije samo ili neposredno stvar službene politike ili zadaća političara i parlamenata - ili tako i time moguća, nego je jedino ostvariva kroz proces neprekidnog nastojanja cjelokupnih populacija ili većine ljudi. Nacionalni osjećaji jesu ili mogu biti produktivnim činiocem naše socijalne psihologije, i time osmišljeni, ali šovonizam je osjećaj prema drugima i kao takav, i prije svega, i po prirodi stvari, ni nije ustvari stvar bilo kakvog "nacionalnog" osjećaja - ili bilo kakvog smisla! On ne samo da nije osjećaj prema svome narodu nego nije ni stvar političkog uvjerenja kakvim ili kako ga "nacionalisti" u Bosni pretočenog u zbir predrasuda o sebi i drugima često ili mnogima uspijevaju podmetnuti. Osjećji etničke ili nacionalne pripadnosti nisu politički stav ili način političkog mišljenja čak ni onda kada nisu švinistički! Oni su upravo to - osjećaji, način osjećanja!

Oni su "složeno emocionalno stanje" ili "kompleksna emocija", ili samo "način na koji ljudi ili narodi sebe obmanjuju o svome porijeklu" - kako to neko skeptično ili cinično ustvrdi! Takve su "obmane" međutim jedno od onih "stanja" u kojima ili kroz koja sebe "prepoznajemo" po razilikama sa drugima! Te različitosti među nama su nasa nužda - one su nužna potreba svih i ličosti i populacija, ali dok je "traganje za sobom" pokušaj identifikacije za ljudske potrebe samodređnja ili samosvijesti, relevantnih, svrishodnih i produktivnih međusobnih razlika i različitosti, šovinizmi i netrpeljivost prema drugima ili od nas drugačijima su znak da smo se u tome traganju izgubili, najčešće znak da su razlike koje postoje postale same sebi svrha, ili da su baš one na kojima najviše insistiramo samo naša puka invencija. Bosanski su "narodi" upravo najbolji - ili najgori, primjer takvoga čega...

Kolektivi ne mogu postojati, razumljivo je, bez individua, individue isto tako ne mogu postojati bez identiteta, a identiteti već po prirodi svega što postoji ne mogu postojati bez razlika - ni kolektivi, daklem, ne mogu postojati bez razlika! Koliko je međutim razlika među nama previše - ili premalo, za postojanje kolektiva ili mogućnost društvenosti pitanje je na koje i u zabuni oko koga ni bosnaski šovinizmi ne nalaze odgovor. Taj odgovor bez razumijevanja važnosti ili bez poimanja suštinske uloge razlika među nama - ili između bilo čega, nije ni moguće naći ili razumjeti. Razlike i, ili prije svega, sama sposobnost njihovog uočavanja su mehanizmi i pretpostavka mogućnosti postojanja naše svijesti o bilo čemu i time i o sebi samima! Sve što postoji drugačije je od svega što postoji i jedino je time i tako, kroz razlike, i nama uočljivo, prepoznatljivo i opijmljivo - dostupno našoj spoznaji! Razlike su zbog toga, i za razliku od sličnosti, temelj mogućnosti postojanja i naše svijesti o svojoj posebnosti. Misao o sebi, ili o drugim ljudima, ili o bilo čemu, misao je o razlikama nas ili bilo čega drugog u odnosu na sve ostalo što postoji - misao o postojanju samom, i o našem sopstvenom postojanju, neizbježno je misao o razlikama! Razlike su takođe indikator ne samo različitosti nego sobom neizbježno - kao njihova suprotnost, ukazuju i na sličnosti.

Ali dok su sličnosti samo od "kozmetičke" važnosti razlike su referalno ishodište ili polazište svakog i razmisljanja o bilo čemu - one su osnova mogućnosti opojmljenja bilo čega. Njima je opojmjeno i time i za nas osmišljeno i naše sopstveno postojanje i kao pojedinaca i kao populacija. I, što je najvažnije, i najlakše za previdjeti, na sebi svojestven način upravo su te razlike među nama zaloga naše kolektivnosti! Ljudska društvenost i naš "suživot" ili kooperacija ne počivaju na ili nisu uslovljeni sličnostima među nama! Naše su sličnosti prije impulsi kojima smo eventualno upravljani ili za kooperaciju inicirani dok su različitosti bitno ili vezivno tkivo našeg zajedništva i zajednica. Razlike koje među nama uočavamo - to nije teško uočiti, u velikoj mjeri proizlaze iz ili su odraz naše pojedinačne neopremljenosti, ili različite opremljenosti, za opstanak ili evolutivni progres koji ili kakav smo kroz zajedništvo ostvarili i bez koga ni ne bi postali ili bili to što jesmo, ljudi.

Ta naša "neopremljenost" za takav, ili bilo kakav progres, ili opstanak, koliko čovjeka kao izolovanog pojedinca toliko i pojedinačnih populacija, je esencijalni uzrok naše upućenosti jednih na druge - ona je uzrok naše društvenosti. Sve razlike među nama, i naša lična ili pojedinačna "neopremljenost", najlakše se uočavaju kao naša različita "opremljenost" za opstanak ili produktivan život i kroz proces međusobnog nadopunjavanja naših pojedinačnih (ne)mogućnosti te se razlike pojavljuju kao pogonski mehanizam kooperacije i kolektivnosti. Uviđanje razlika među stvarima ili bićima je ne samo esencijalni elemenat mogućnosti naše spoznaje ili opojmljenja bilo čega, ili mogućnosti svijesti o bilo čemu, nego je postojanje i prihvatanje razlika i među nama za našu društvenost, progres i opstanak kao vrste od imperativne važnosti. Prirodu toga ne mogu uvidjeti ili razumjeti samo ljudi male pameti a tu okolnost zloupotrebljavaju samo zli ili zlonamjerni! I bosanski šovinizmi, neprijateljstva i sukobi su takođe proizvod korelacije takvih zlih namjera i takve male pameti. Njima ili time od suštinskih pogonskih i produktivnih mehanizama ljudske kooperacije - i mogućnosti ljudskosti same, kroz egoizme i šovinizme kojima ličnosti gube individualnosti i realne populacije postaju idealizovani i manipulisani "entiteti", razlike i različitosti među nama gube svoje kooperativne propozicije i postaju destruktivnim i dezintegrirajućim...

Nije neobjektivno ili danoj situaciji neprimjereno ne vjerovati u mogućnost bosanstva ili čak i samog postojanja Bosne - i na tome bazirati svoje političke stavove, ali je i neobjektivno i nepošteno ignorisati momente koji na objektivnost takvih mogućnosti upućuju ili svoja uvjerenja braniti neistinama koje mogućnost postojanja Bosne negiraju i onemogućuju. Čak i ako bosanstvo ili svijest o njemu, ili samu mogućnost zajedničkog života u Bosni, mi ne možemo ili ne znamo restaurisati ili uspostaviti ovoga časa - ili u vrijeme naših života, to ne znači da to učinjeno ne može biti, niti nam sopstvena indolentnost, ili zla volja, daju za pravo da takvu mogućnost onemogućimo generacijama koje dolaze.

A ni bilo kakvo zajedništvo nije ništa bolje od nezajedništva pa je nemoguće ne uočiti notorno licemjerstvo često ponavljane dileme "zajednički identitet ili zajednički krov" kojom se nezajedništvo ustvari sugeriše. Situacija "zajednički krov" je u najbolju ruku samo "stambeno" riješenje koje ništa ne mijenja ili će nova "riješenja" ponovo tražiti već prvom prilikom, ili neprilikom! Sa toliko dobre volje koliko je za to potrebno - i ako već postoji, možemo se odmah kladiti i na "zajednički identitet"! Ustvari, Bosanci i sada žive pod istim "krovom" i prije takvih "dilema" su već ili većinom zajednički identitet i imali! Problem uopšte nije u krovovima ili identitetima - problem je u njihovim mistifikacijama i, zapravo, u mistifikatorima. Bosanci mogu da žive pod različitim krovovima - svaki Bosanac pod sopstvenim krovom bila bi idealna stambena situacija, ali bez restauracije njihovog zajedničkog identiteta Bosna ne može postojati, ili može postojati takva kakva sada (ne)postoji.

Ta "dilema" o zajedničkim krovovima nije dvoumljenje oko bilo čega zajedničkog, ona je lukava insinuacija kojom oni za koje dileme ni nema pokušavaju Bosnu gurnuti u nove greške i korak dalje ka svome cilju i njenom nepostojanju. I nepostojanje Bosne je riješenje, naravno, ali samo utoliko, onda i ako nije iznuđeno demagoškim obmanama ili retoričkim trikovima, i "dilemama", nego je rezultat informisanog i svjesnog odlučivanja onih koji u njoj žive. Možda će trebati proći još par decenija, ili par generacija, prije nego što emocije i strahovi izblijede i rezoni i zaista interesi bosanskih ljudi dobiju svoju priliku ali to ništa ne mijenja vrijednost mojih tvrdnji. A postojanje problema, nesporazuma i sukoba - i postojanje šovinista samih, ne može njima koji su sve i uzrokovali istovremeno biti dokaz o nemogućnosti bosanstva ili postojanja Bosne. Ili samo u njihovim paranoidnim glavama može - i ne slučajno! Paranoici opasnost i neprijatelje vide ili mogu naći svagdje i u svakome a paranoja je "najpolitičnija od svih mentalnih bolesti" - kako to neko već od prije zaključi. Paranoici neprijatelje trebaju da bi se mogli na nešto ili nekakvu "realnu" opsanost "pozvati" i sebi normalnima izgledati ili se tako osjećati. Ni njihovi "nacionalni osjećaji" međutim nisu osjećaji - oni su iluzije kojima ili čime se i nacionalisti otimaju svojim psihopatskim strahovima. U procesu, i u politici, takvi "osjećaji" uzrokuju stanja neprijateljstava i sukoba stvaranjem kojih šovinisti ne samo sebi nego čak i drugima, ili mnogima, mogu izgledati braniocima njihovih ili interesa njihovih naroda. Ljudska je psihologija kompleksna stvar - "ništa što je (ne)ljudsko nije nam strano", pa i šovinizmi u mnogima od nas "čekaju" vremena nesporazuma i sukoba. Političari koji su paranoici i sami, ili zluradi i to i o tome znaju, time se beskrupulozno služe...

web portal ljutibosanci.com


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.