FELJTON (II): O bosanstvu i o bogumilima

Mnogi su tokom bosanske prošlosti Bosnu svojatali, i danas svojataju, i na razne načine i sa raznim motivima, i muslimani ne ništa više od drugih, ali profesorski tandem Imamović-Imamović se njihovim interpretacijama bosanske ili prošlosti "Bošnjaka" u ovome kritičnom vremenu oko zabune najrevnosnije trudio ili najneumjesnije potrudio.

Piše: Nikola Đukić

Teško da ćemo ikada zasigurno znati ko sve u Bosni nije "pravi" Bosanac, ili ko jeste, i pogotovo ne prije nego što se dogovorimo šta to biti Bosanac ustvari znači, ili jeste, ali misleći između redova politizirane balkanske istorije i ja sam u neko doba, decenijama prije svega što se zbilo, dokučio da vjerovatno nisam Srbin nego potomak Bošnjaka ili Bošnjana - kako god da su sebe ili ih drugi nazivali, da sam potomak Bosanaca pravoslavne vjerske tradicije. Bio sam ja i Jugoslaven i griješeći mislio - sada je to očigledno, da i drugi jesu i da Jugoslaviji nije trebao još jedan i niti moj šovinizam.

Mislio sam da u njenom kontekstu nije bilo važno ulaziti u detalje i ispravljati onu "krivu Drinu" iz moga rodnog lista!? Ali, koliko god da Jugoslaviji stvarno nije trebao još jedan šovinizam Bosna je, ako rezimiramo ono što se zbilo, itekako trebala tu moju ili kakvu njoj naliku svijest o svome bosanstvu. Bez toga i svojevremenom promocijom narodnosti Musliman ostalo se samo na pola puta i ozvaničio još jedan fiktivan i po Bosnu i bosanstvo poguban "narod" i "nacionalizam". Ta muslimanska "narodnost" se po raspadu Jugoslavije - suočena sa srpsko-hrvatskim genocidnim planovima i zaskočena pan-islamizmom, konačno sasvim upetljala u mreže religizma iz koga se izlegla i koji i danas Islam i muslimanstvo stavlja isprede i iznad etnikuma i bosanstva. Nosioci toga, ljudi nesuvislih političkih ili bilo kakvih razumnih ideja - što je nakon Dejtona moglo konačno postati očito čak i njima, i kroz jugoslavenska su vremena zagovarali ono što je za Bosnu bilo i jeste destruktivno isto koliko već postojeće "srpstvo" ili "hrvatstvo" njene populacije. Te bosanske podjele nisu počele u vrijeme raspada Jugoslavije, niti u doba austrougraske okupacije ili u vrijeme dezitegracije turske carevine - i nisu su bile inicirane srpskim ili hrvatskim "nacionalnim preporodima" ili njihovim pokušajima "konsolidacije" teritorija ni 1890tih niti 1990tih godina! Bosanske podjele su inicirane onda kada su u Bosni počele diobe na muslimane i hrišćane! Odatle se vremenom stiglo do dominacije muslimana - i do diskriminacije hrišćana, i do okretanja hrišćanske populacije Bosne prema Evropi ili Hrvatskoj i kasnije prema slobodnoj Srbiji. Posljednjim ili kratkoročnim pamćenjima doživljavajući sebe kao jedinu žrtvu - ili čak pravednika, muslimani su danas još i više skloni tome da previđaju ili negiraju to dublje porijeklo bosanskih podjela i sukoba.

Oni koji ih predvode, šta više, i u sadašnjoj situaciji profitiraju na takvom politikom uzrokovanim žrtvama među bosanskim muslimanima, pretvarajući ih u jeftine poene kojima jedino zastupaju ili brane svoje šovinistočke pozicije ili lične interese. I posljednje žrtve među muslimanima su bile koliko posljedica srpskih ili hrvatskih imperijalnih pretenzija - mogućih ili postojećih postojanjem bosanskih podjela za koje su muslimani jednako ili bar toliko odgovorni, toliko i rezultat egoizma i šovinizma onih koji i danas umjesto bosanstva svih zagovarali "bošnjastvo" muslimana. Politika kojom takvi i sada tjeraju kera je upravo politika kojom posljednje žrtve i stradanja muslimana - zahvaljujući kojima Bosna kakva postoji jedino i postoji, postaju zaludne i svakim danom možda sve zaludnije. Muslimani su, ili većinom oni, Bosnu vojno ili fizički - i za sada, odbranili pred licem srpsko-hrvatskog imperijalizma ali da bi je sačuvali moraju je odbraniti i od sebe samih. Moraju je braniti od onih među njima koji nisu uviđali i ne uviđaju da ili koliko, i na koji način, je mogućnost bosanskog jedinstva i bosanstva još od turske okupacije bila u rukama i zavisila od toga koliko su oni bili Bosanci, ili ne! Bosnu treba braniti od onih koji ne razumiju da Bosanac niko ne može biti sam i svako može biti Bosanac samo onoliko koliko to drugi sa njim jesu ili biti mogu! "Srbi" i "Hrvati" ni danas ne mogu biti Bosanci ako to ni "Bošnjaci" nisu i oni još manje Bosanci mogu biti ako "Bošnjaci" Bosancima smatraju samo ili jedino sebe same. Opravdanjem za takavo ponašanje "Bošnjaka" ne mogu biti oni koji među "Srbima" i "Hrvatima" sebe Bosancima ne smatraju ili Bosanci neće da budu - oni mogu samo biti njihova isprika, a tom "isprikom" je osujećivano i onemogućava se bosanstvo onih koji se Bosancima osjećaju, i time praktično bosanstvo svih. Možda u turskim vremenima muslimani ni nisu mogli više ili na drugačiji način za Bosnu činit, možda u austrougarskim prilikama i u zabuni nisu učinili ono što se moglo, možda tokom jugosalvenskih vremena nije bilo moguće učinit više od toga što su postavši Muslimani učinili, ali onda kada je jugoslavenskim rasulom bosanstvo dobilo priliku za obnovu oni nisu učinili ono što se moralo učiniti. Možda je ta (ne)prilika sve i svakoga u Bosni zatekla nespremnog ali kao većina ili brojniji od drugih - i nemajući "rezervnu otadžbinu", muslimani su trebali ili jednio i logično morali Bosnu povesti putem bosanstva! Morali su tako učiniti ako zbog ničega ili nikoga drugoga onda zbog sebe ili prije svega sebe samih. Morali su odbaciti muslimanstvo, ili Muslimanstvo, i pozvati i ostale da Bosanci budu! Nije bilo vrijeme za biti Musliman niti je bilo vrijeme za postati "Bošnjak". Nije bilo važno sta "Srbi" ili "Hrvati" vjeruju ili Srbi i Hrvati za njih tvrde da su, ili ko su, važno je bilo to ko zaista jesu i važni su bili oni među njima koji su znali i znaju šta su - njih je trebalo u bosanskom taboru zadržati. Možda to ne bi zaustavilo ratove ili spriječilo žrtve - zasigurno se mnogi među "Srbima" ili "Hrvatima" ne bi ni odazvali, ali takav sve-bosanski koncept i oni koji bi se pozivu odazvali dali bi pokretu i odbrani Bosne bosanski legitimitet i temelje koji joj i danas nedostaju! To je bio jedini put do pobjede nečega razumnog - do pobjede razuma nad bezumljem, jedini način na koji su ratovi i pogibije mogli smisla imati i jedini način na koji se Bosna mogla braniti. Nisu takva odgovornost ili odluka bili malo breme, ili laki za preuzeti ili izvršiti, ali mnogo toga se i ovoga puta moglo raditi i uraditi i drugačije i bolje. Gotovo sve je bilo i bolje i lakše za uraditi od onoga što je uradjeno a najgore od svega što je rađeno bilo je slijediti Izetbegovića i pokušavati biti Bosanac, ili "Bošnjak", sam i za svoj račun i takvim (ne)bosanstvom polagati pravo na Bosnu...

Mnogi su tokom bosanske prošlosti Bosnu svojatali, i danas svojataju, i na razne načine i sa raznim motivima, i muslimani ne ništa više od drugih, ali profesorski tandem Imamović-Imamović se njihovim interpretacijama bosanske ili prošlosti "Bošnjaka" u ovome kritičnom vremenu oko zabune najrevnosnije trudio ili najneumjesnije potrudio. Ti su ljudi svojim po principu "ti u klin ja u ploču" mitologiziranjem bosanske istorije ukucali par novih klinova u mrtvački kovčeg koji su Bosni - i njenoj zaista istoriji, srpsko-hrvatski mitolozi pripremali, i još uvijek pripremaju. Svojim su "istorijama" Imamovići upisali i par novih argumenata u "jesam li ti rekao - takvi su oni" knjigu podozrenja, predrasuda, neprijateljstava i (ne)mogućnosti zajedništva u Bosni. Kada bi ti profesori (ne)bosanstva bar mogli da se dogovore oko svoga ličnog porijekla možda dileme o porijeklu ili prošlosti, ili budućnosti, ljudi u Bosni ne bi ni bilo - niti neprijateljstava među nama!? Ali dogovoru među ostatkom bosanske populacije teško da se možemo nadati sve dok Enver Imamović tvrdi da on, i ostali "Bošnjaci", potiču od Ilira, a Mustafa da je on potomak specijalnog i dosadašnjoj istoriografiji nepoznatog ili neznanog slavenskog plemena zvanog Bosanci?!

Ustvari, prema Mustafi Imamoviću, svi su Bosanci, ili bar "Bošnjaci" - uključujući i Envera Imamovića, od svih na Balkanu "najčišći" Slaveni! Pitanje nije, naravno, šta je od toga dvoga istina nego koja je od tih dviju tvrdnji besmislenija!? Srpsko-hrvatski mitovi se moraju, i mogu, osporavati u istoriji i na istoriji zasnovanim argumentima a ne sopstvenim mitovima. Istorija, znanje istorije, je sredstvo razumijevanja i time, kao i svako drugo znanje, sredstvo promjene i progresa. Ono je u bosanskoj sadašnjoj situaciji vitalna pretpostavka sposobnosti reforme, i za reformu, pojedinaca i time i bosanske zajednice - ili njenog nezajedništva. Imamovićke neistine ili mitovi možda kome u Srbiji ili Hrvatskoj mogu napakostiti ali oni Bosnu ili one koji u njoj žive ne mogu učiniti boljima ili bosanskijima.

Biti istoričar nije profesija, ili zanimanje, ili stvar akademizma ili titula - ili kakvog iz toga proizašlog "autoriteta"! Biti istoričar nije struka ili uposlenje nego instinkt, zov prirode, zov humanosti, zov pamćenja - ono je pamćenje samo, pamćenje kojim ljudsko postojanje jedino ima ili može za nas nekakvog smisla imati. Pribjegavanje mitologiji nije borba protiv srpsko-hrvatskih mitova nego kapitulacija bosanske istorije pred sopstvenima. Negdje ispod svoje debele kože i bosanski "Srbi" i "Hrvati" znaju ili osjećaju ko su ili šta su. Čak i oni koji porijeklo zaista vode od Srba ili Hrvata moraju znati gdje im je nakon nekoliko generacija ili vjekova mjesto, ali oni svoj oklop neće odbaciti sve dotle dok razlozi zbog kojih ga nose postoje - dok im, između ostalog, i postojanja "profesora" poput Imamovića takvim razlozima izgledaju. Knjiga "Historija Bošnjaka" Mustafe Imamovića je bez sumnje važan doprinos prikupljanju, organizovanju i prezentiranju na svakome pristupačan način za bosnasku istoriografiju važnih informacija, ali je ona još uvijek samo istorija prošlosti muslimana - ili se na tu prošlost koncentriše. I kao takva, kao istorija Islama i muslimana u Bosni, ona u Bosni, i u istoriji, ima svoje mjesto - bila nam je bar čitavo stoljeće uskraćivana, svaki Bosanac bi je trebao pročitati, ali treba imati u vidu da je ona istorija kojom se prošlost "nebošnjaka" u Bosni ili na Balkanu zaboravlja. Oni se u njoj uglavnom samo po zlu spominju ili onda kada se njihovim spominjanjem kakva hvala na račun turske vlasti i vladavine, ili na račun "Bošnjaka", može izreći. Takva "historija" ostavlja prostor za političke insinuacije onima koji ni danas Bosni radi nisu, ostavlja "prostor" koji niko kome je do Bosne i do istorije stalo - ili do istine, ne bi smio gubiti iz vida! Bez cjelokupne istorije Bosne ili istorije cjelokupnosti Bosne kojom se Bosna jedino može braniti Bosna se odbraniti ne može! A, ako bi kakve koristi od podataka koje Enver Imamović prezentira u njegovom pokušaju obznanjivanja "porijekla i pripadnosti" bosanske populacije i moglo biti, onda se ona krije u iz nje uočljivoj činjenici da oni "pravoslavci" koji su u Bosnu tokom vijekova kao kmetovi ili raja dovođeni i naseljavani uglavnom ni nisu bili Srbi. Oni bi, ako je vjerovati onome što Enver navodi, morali prije ili više od svih biti Crnogorci!? To u najnovijom okolnostima u kojima Crnogoci više definitivno nisu ili ne pristaju da budu Srbi možda može pomoći da "Srbi" u Bosni shvate koliko je njihovo "srpstvo" još i besmislenije! Enver sam negdje usput naglašava da "neupućeni u ovu problematiku veoma griješe kad u današnje vrijeme sve bosanske katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima" ali to potom zaboravlja ili zanemaruje i ne upušta se u pokušaj da analizira u kojoj je to mjeri tako. Takva analiza bi svakako bila od velike ili veće koristi za Bosnu nego nabrajanje samo onih koji Srbi ili Hrvati jesu - i Bosanci prema Enveru nisu. Cilj Enverovog "istraživanje" se uglavnom, i ustvari, i svodi na pokušaj odbrane tvrdnje o bosanstvu samo ili većinom "Bošnjaka".

U tu svrhu on, na primjer, takođe "dokazuje" i to da je "teološka bliskost bogumilstva sa Islamom" bila razlogom da su bogumil - ili Bosanci generalno, navodno listom presli na Islam. Tu se isto tako tvrdi ili takođe "dokazuje" da instalacija islamske države u Bosni nije imala dimenzije "kulturnog genocida" - kako te stvari neki nazivaju, nego nekakvog samo Enveru vidljivog "kulturnog kontinuiteta"... Istina je međutim da "prelaz" Bosanaca na Islam nije bio kontinuitet ničega i da bogumilstvo nije sa islamom ništa zajedničkog imalo ili, još tačnije, i prema ono malo što se o tome zna, da bogumilstvo nije ni bilo nekakav jasno definisan teološki sistem koji bi kao takav mogao sa bilo kojim drugim biti pouzdano utvrđen kao srodan. Čak ni sa hrišćanstvom mada su bogumili sebe nazivali "krstjanima"! Bogumilstvo u Bosni ne samo da nije bilo "religijski sistem" nego je ustvari u vrijeme dolaska Turaka već bilo u rasulu i Islam je vjerovatno samo ispunjavao "religijski vakum" koji je u Bosni postojao. Takvo šta je bilo olakšano ne "teološkom bliskošću" sa Islamom nego tradicijalnom netrpeljivošću ili neprijateljstvom bogumila prema hrišćanima iz obadva tabora - ili, radije, njihovog prema bogumilima, u čemu je možda jedino moguće naći nešto "bliskosti" sa Islamom. Ni u tome ili oko toga se zapravo Imamovići međusobno ne slažu - kao da nije dosta to što djeca po bosanskim školama vec uče tri različite "istorije" ili "historije". A Mustafa definitivno, i vjerovatno sa pravom, negira da je moguće naći bilo kakav istorjiski dokaz da su "predstavnici domaćeg (bosanskog) plemstva i vjerske starješine s masama bogumilskog stanovništva samoinicijativno došli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara" - kako to Enver Imamović u duhu njegove "teorije kontinuitata" tvrdi. To je besmislica, mit, i najbolji primjer onoga o čemu Enver Imamović sam govori kada kaže: "Istraživanja vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna čitava znanstvena grana može podrediti potrebama određene nacionalističke politike".

To je i u njegovom slučaju tačno tako i bolje ni ne može biti rečeno! Istoričar nije svako ko je u školi dobi peticu iz Istorije - ili kakvu diplomu ili doktorat poput Envera, ili se u prošlost naroda svojim pisanjem petlja. Istoričar je onaj koji je Istoriji zaklet i vjerno predočava i nepristrasno analizira ono što se i o ljudskoj prošlosti zna... Svako može šta previdjeti ili u čemu pogriješiti, i ovakvi kao ja prije nego doktori nauka, ali "istoričar" ili "historičar" Enver Imamović takođe "dokazuje" ili "predočava" da su Turska okupacija i širenje Islama predstavljali istorijski kontinuitet ne samo bosanske ili bogumilske religioznosti ili kulture nago čak i državnosti!?

To je međutim postavka koja ne može preživjeti ni najpovršniju analizu toga perioda bosaske ili turske prošlosti! Nakon turske okupacije Bosna je kao pašaluk ili sandžak pripadala Turcima ili, tačnije, turskim sultanima, a oni koji su bili sultanovi i od sultana naimenovani namjesnici bili su samo poslušni izvršioci te vlast čak i kada ili ako su bili Bosanci. Ta vlast nije bila bosanska - ona je bila vlast nad Bosnom! Niti je ona niti su oni koji su tu vlast provodili sa prethodnom bosanskom državom - ili sa vlastelom kojom je ta država bila oličena, išta imali ili njihov kontinuitet bili. Oni koji su bili izvršioci turske vlasti nisu bili potomci bosanskog srednjevjekovnog plemstva ni onda ako su zaista bili bosnake krvi, kako to Enver pokušava "dokazivati" - oni su bili novopečene velmože turske carevine. Turci nisu bili toliko milosrdni niti naivni - ili nepraktični! Desetine hiljada ljudi po okupaciji Bosne i prema praksi Otomanske imperije bili su iz Bosne deportovani u druge dijelove carstva. Kao i druge carevine toga vremena i Turci su nakon osvajanja teritorija nastojali iskorijeniti prijašnje oblike vlasti i njihove nosioce. Bosansko plemstvo ako nije bilo pobijeno moglo je eventualno biti učinjeno namjesnicima u kakvoj udaljenoj provinciji carevine. Namjesnici u Bosni su bili od Turaka, ili turskih sultana lično, naimenovana vlastela turskog carstva a ne velikaši pokorenog bosanskog kraljevstva ili njihovi nasljednici! Današnji potomci bosanskih aga ili begova, ako ili koliko postoje - i suprotno onome što se Enverovim "predočavanjima" pokušava sugerisati, sa pred-turskim bosanskim plemastvom ništa ili teško da išta imaju!

A najgore od svega je ustvari to što Enver Imamović dokazujući da su "Bošnjaci" jedini potomci Ilira i nosioci "staroga plemstva" u Bosni, i time ili svime jedini Bosanci - i "dokazujući" da ostali to nisu, pedantno i izvan konteksta ukupnosti bosnaske populacije vremena o kome piše nabraja sve hrišćanske "rodove" za koje nalazi da potiču od doseljenika! Pošto Enver ne navodi ili ne nabraja one koji među potomcima hrišćana u Bosni od doseljenika ne potiču to upravlja ka utisku i vodi ka zaključku da "nebošnjačka" ili nemuslimanska populacija generalno nije "autohtona" populacija Bosne!? Bila ona to ili ne međutim ta populacija u Bosni, odbacivana kao nebosanska i sebi prepuštena - i na milost Srbima i Hrvatima, se takvim Enverovim neprihvatanjem samo još više u svome otporu "bosnjaštvu" učvršćuje i od ideje o bosanstvu otuđuje. To je ono na čemu "historičar" Enver Imamović onim što radi ustvari radi i zloradi. I, nije on ni jednako selektivan kada su u pitanju došljaci među muslimanima ili "nebosanci" među muslimanskim "rodovima" u Bosni!? Čnjinenica je međutim, i ustvari - i ako hoćemo da tu stvar sa Enverovim "dokazivanjima" stavimo tamo gdje joj je mjesto, da su bogumili ili ostali među tadašnjim Bosancima tokom turskih vremena prihvatali Islam, ili Hrišćanstvo, prema prilikama i svome nahođenju ili izboru, ili nemajući drugoga izbora, ili trećeg.

Da su birati mogli, za vjerovati je, oni ne bi postali niti muslimani niti hrišćani - ostali bi bogumili. To je jedino što znajući ono malo što on njima i ljudskoj prirodi znamo možemo sa ovolike distance ili sa pouzdanjem tvrditi. Ostalo je mitologija! A, uostalom, šta god da se zbivalo i kako god da je sa isalamizacijom u Bosni bivalo, Mustafa Imamović je u jednoj stvari u pravu: Proces prihvatanja Islama u Bosni u krajnjem ne treba nikakvo objašnjenje! On je, kako bi to Mustafa rekao, "objašnjen" istorijskom činjenicom postojanja Islama u Bosni! Sviđalo se to kome ili ne! "Objašnjenjima" poput onih Envera Imamovića se samo zapada u mitove i samoobmane - i sukobe! Ni muslimani, niti istoričari među njima, nikome ne duguju nikakva "objašnjenja" ali i oni Bosni duguju istine - i o sebi i o njoj...

web portal ljutibosanci.com

 

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.