FELJTON (IX): O “piscima” istorije

A ti mostovi, niti Bosna, niti jedna zamlja, nijedna domovina, se ne mogu naći niti stvarati niti referendumima, niti međusobnim ratovima, niti nagodbama, niti zakonskim odredbama i advokatskim trikovima.

Cinizam tvrdnje "pobjednici pišu istoriju" svjedoči koliko pisana istorija može ne svjedočiti o istinama a u Bosni, da zabuna bude još i veća, pobjednik nije niko i nema nikoga da osmisli - ili obesmisli, ono što se zbilo. Da bi se išlo dalje, da bi se krenulo naprijed! Čak i kada se zna ko "istoriju piše" pobjednici su ipak ili uglavnom samo oni koji iz ratova izađu moralno neokaljani, mentalno i fiziči nepovrijeđeni i duhom zdravi. Oni su nažalost manjina, oni rijetko "pišu istoriju" - i oni su u malo čemu odlučivali i odlučuju i o bosanskoj budućnosti. Zastrašujuća je to pomisao jer jedino su takvi razumni - i jedino oni gube razum pred onim što se radi, dok ostali kao da lebde u narkotičnom transu opsesija i iluzija, zlih ili podjednako destruktivnih i onda kada su dobronamjerne ili se takvima čine.

I Dr. Novalić, koga sam već spominjao, u svome transu kaže: "Podjela i dezintegracija njenog (Bosninog) teritorija je siguran put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih pretpostavki za njihov zajednički život"! Sentimentalna je to besmislica - i upravo je ustvari suprotno! "Podijela i dezintegarcija njenih ljudi" nije posljedica nego uzrok onoga što se u Bosni zbilo - ona je uzrok i teritorijalne podjele i nemogućnosti bilo kakve integracije. Dr. Novalić i u tome griješi - jedinstvo teritorije Bosne je od isto toliko sporedne važnosti za stavrni suživot bosanskih ljudi koliko i njena veličina! Mogućnost jedinstva Bosne ili u Bosni ne počiva na prostom jedinstvu njene teritorije - koliko god da je velika ili mala, i prije svega ne na jedinstvu "Srba", "Hrvata" i "Bošnjaka" koje ili šta je i Dr. Novalić prihvatio kao pretpostavku bosanskog "jedinstva". Njima je Bosna podjeljena i ne može njima istovremeno biti i ujedinjena - niti teritorijalno! Takva Bosan ne može postojati i ona koja postoji svedočanstvo je toga nepostojanja i te nemogućnosti! Bosna ne postoji zato jer ne postoji mogućnost sporazuma među šovinistima - među "Bošnajcima", "Srbima" i "Hrvatima"! Oni nikome ne vjeruju, njima se ne može vjerovati, i oni se ne mogu sporazumjeti! Mogućnost zajednice je pitanje povjerenja i sporazumjevanja među onima koji šovinisti nisu, među onima koji su Bosanci i jedni druge kao takve - i takve kakvi jesu, uvažavaju i prihvataju ne praveći razlike ili bez obzira na njih. Svojim bi angažmanom Dr. Novalić trebao "tragati" i svojim se pisanjem obraćati takvima u Bosni - i pokušati i sam takav biti. Teritorija Bosne samo jedinstvom "njenih ljudi" može biti ujedinjena - ne obratno! Puko zazivanje jedinstva teritorije upravo svjedoči o nepostojanju Bosne dok bi biti Bosanac svjedočilo o zajednici koja bi mogla postojati - svjedočilo bi o postojanju ljudi među kojima ta zajednica oduvijek postoji.

I Dr. Novalić bi poput drugih, ili za primjer drugima, ako jedinstvo u Bosni i jedinstvo teritorije Bosne želi, morao negirati i odbaciti plašt svoje sopstvene novostečane "narodnosti" - razumjeti da ni on sam nije njome ili time identitet stekao nego konačno izgubio onaj koji smo jednom imali! A, i mada nema sumnje da postoje mnogi koji su Bosni i zajedništvu radi, svjestan sam, da se ne zavaravamo, da je sve još mnogo komplikovanije i od evetualne okolnosti postojanja takvog minimalnog uslova imanja dobre volje ili ljubavi za Bosnu koji ni Dr. Novaliću možda ne nedostaju. Čak i kada bi se Dr. Novalić i ja dogovorili oko međusobnih ili razlika naših uvjerenja - i sa ostalima udružili naše napore za obnovu Bosne, uvijek je pitanje ne samo da li ljudi žele živjeti u zajednici sa onima koji nisu pripadnici nekog od njihovog u čemu različitog "kulturno povjesnog kruga", nego prije da li oni koji žele mogu kontrolisati ili neutralisati ponašanje onih koji u redovima njihovog "kruga" to ne žele ili "ne mogu". To ili misao o tome obeshrabruje malodušjem koje je i u Bosni dodatno učvršćeno nerazujmevanjem toga da nijedno zajedništvo nije samo pitanje dobre volje - ili "demokratskih" odluka ili dogovora, nego uvijek i neminovno stvar kompromisa regulisanih prisilom zakona. Polazeći od činjenice da su ljudsko zajedništvo i kooperacija uslov ili imperativ mogućnosti našeg bivanja ljudima ili, zapravo, samog našeg opstanka kao vrste, takva prisila je neophodna i nužna. Ona mora postojati i u uslovima "građanske demokratije" - demokratija nije bastion egoizma i šovinizma kako bi se to iz bosanskih okolnosti moglo zaključiti. Bez prisile je demokratija anarhija - poput bosanske! U uslovima "demokratskih sloboda" ljudi nisu i ne mogu biti manje nego više odgovorni za ono što misle ili govore, i čine. Ustvari, dok u "autokratskim sistemima" postoje oni koji mogu misliti i govoriti šta im se hoće i oni koji mogu misliti šta hoće ali govorti, ili činiti, ono što se smije, u uslovima demokratije bi svi jedino mogli ili morali govorti samo ono što se može ili smije govoriti. Mi možemo da mislimo šta hocemo, to nam svejedno niko ni ne može osporiti, ali sloboda izražavanja mišljenja, ili bilo kakva sloboda ili pravo pojedinaca ili populacija, se moraju zaustaviti tamo gdje prestaju mišljenja ili rijeci - ili akcije, kojima su naše lične slobode u funkciji razumjevanja i sporazumjevanja sa drugima. Sloboda javnog ili izražavanja misli u političke svrhe koje svojom "slobodom" prekoračuju te granice i guraju ljude u predrasude, egoizame, šovinizame i mržnju mogu i moraju biti regulisani i ograničeni - i u Bosni!

Ta ograničanja nisu u suprotnosti nego u saglasnosti sa demokratijom - demokratija je tim ograničenjima jedino i moguća! Takva "ograničenja" su regulisana mnogim međunarodnim deklaracijama, konvencijama, paktovima i zakonima koji i za Bosnu kao članicu UN formalno važe - i morali bi biti primjenjeni. U Bosanu je međutim "vlakom bez voznog reda" demokratija stigla na tri kolosjeka istovremano i sa njom takođe doputovaše i tri "nacionalne" "slobode mišljenja". Religisti i "nacionalisti" su sa pozicija skretničara u pometnji koju su izazvali sebe unaprijedili u mašinovodje i otpravnike vozova bosanske "demokratije" a "vozni red" prilagođavaju mogućnosti svoga ili putovanja njihovih "vjerovanja" u vječnost. Oni postoje i održavaju se neprijateljstvima koja izazivaju i kojima pripadnici bosanskih "naroda" žive u uslovima autokratije njihovih šovinizama - u uslovima u kojima je šovinizam postao obrazac "slobode mišljanja" a bukvalizirani i manipulisani principi "demokratskih sloboda" opsjenarski metod realizacije postojanja nemogućnosti drugačijeg načina mišljenja. Kontrola šovinista nad Bosnom nema ništa sa demokratijom niti pravima ili slobodama bosanskih ljudi, ili "naroda", i treba biti zamjenjana adekvatnom kontrolom toga šovinizma koja ili kakva ne samo da nije nedemokratska nego je i u Bosni uslov postojanja demokratije kao takve. Koliko god je prohibicijom nacionalizma situacija u Jugoslaviji, ili Jugoslavija sama, mogla biti od strane šovinista doživljavana kao "tamnica naroda" koji su u njoj živjeli Bosna je promocijom njihovog šovinizma došla u situaciju da postane grobnica svoga sopstvenog naroda i postojanja...

Šta god da se "od Kulina Bana do današnjih dana" uzme da je bivalo uzrokom bosanskih unutrašnjih sukoba, kantonizacija u samome početku možda je bila način da se izbjegne ovaj posljednji. Prije rata, genocida i međusobih progona moguće je da je - ako propisno upriličena, ona bila prihvatljivo prelazno riješenje do boljih dana i mirnijih duhova, do samostalnosti Bosne i mogućnosti povratka bosanstvu. Današnja "kantonizacija" međutim gora je od svaga što se ikada u Bosni dešavalo - ona je getoizacija brutalinja ili sa potencijalno dalekosežnijim krajnjim posljedicama i od podjeljenosti iz turskih vremena. U svinjcu koji je nastao i čija god ili koliko god da je krivica, po slobodnom izboru ili nemajući drigoga - boreći se praktično za sopstveni goli opsatnak, "Bošnjaci" su se izborili za današnje postojanje Bosne.

Kakva je da je! Ko god da ih je kolovodio, kakvu god da je zastavu nosio i ideologiju zagovarao - ili o njoj ćutao, šta god da im ostali ili oni njima imali prigovoriti nije već odavno važno. Ne naći međutim, ne graditi ili ne restaurisati, izgubljene mostove bosanske jednonarodnosti i jedinstva, posljednja je preostala greška koju i "Bošnjaci" i ostali Bosanci mogu praviti, i prave.

A ti mostovi, niti Bosna, niti jedna zamlja, nijedna domovina, se ne mogu naći niti stvarati niti referendumima, niti međusobnim ratovima, niti nagodbama, niti zakonskim odredbama i advokatskim trikovima. Njih treba i jedino je ili prevashodno moguće naći u glavam ili "srcima" ljudi - čovjek po čovjek, i prije svega sopstvenim bosanstvom, koliko bosanstvom sebe samog toliko i bosanstvom prema svim Bosancima. Nisu političari, nisu armije, nisu pravnici niti, pogotovo, hodže i popovi ti u čijoj je to moći - ne čak i kada tako žele. Liderstvo je uvijek koliko uzrok toliko i posljedica onoga što narodi osjećaju, misle ili čine! Da bi imali bolje lidere narodi moraju imati bolje ljude - narodi moraju biti bolji ljudi. Narodi moraju bar željeti biti bolji ljud! Ako je u vremenima promjena i zabuna neizbježno naći se na putevima nesporazuma i sukoba, i ako u vremenu ratova pokušati se suprostaviti militantnosti onih među nama koji govore jezikom mržnje i oružja znači reskirati mogućnost da glavu zaludno izgubimo, teško je vidjeti šta osim takvih protuva Bosanci mogu izgubiti ako njih danas ne biraju da ih zastupaju i reprezentuju, da njihovu istoriju pišu ili falsifikiju...

Nikola Djukić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.