FELJTON (V): O Bosanskom jeziku

Šta više, ja sam se sticajem okolnosti rodio i prvih godina živio u Srbiji, u Beogradu, i ovaj jezik učio i naučio po dolasku u Bosnu živeći upravo sa "Bošnjacima" ili okružen njima kao većinskim "narodom" - ili gotovo uvijek i svagdje i kao najbliskijim prijateljima.

Piše Nikola Đukić

Ja sam moje nekadašnje jugoslavenstvo doživljavao kao "maksimum nacionalizma i minimum internacionalizma" - kako sam to običavao tumačiti. Ni danas ne razumijem kako je toliko mnogo ljudi moglo ne voljeti onaj mješanac zbog istih različitosti u kojima sam ja uživao. Očito sam u nečemu griješio!

Možda ni danas nisam u koječemu u pravu ali stvar moga ili bilo čijeg etničkog porijekla - koliko god da je mogla biti tabu ili i meni izgladati irelevantanom u kontekstu iluzije mogućnosti jugoslavenskog "internacionalizma", ne može ni sada biti predmet kvazi-intelektualnih polemisanja, pseudo-naučnih ili političkih koncenzusa, i protivprirodnih formalno-pravnih i ustavnih ili "dejtonskih" regulacija. I, jeste, jezik kojim ja govorim i ovo pišem je Bosanski jezik.

Ovim jezikom je govorila Bosna u kojoj sam ja živio - jednako gradovi koliko i sela, i jednako "Srbi", "Hrvati" i "Bošnajci" sa kojima sam živio. Srbija i Hravtska - da skratim priču, govore srpskim ili hrvatskim jezikom isto toliko koliko Amerikanci govore "američkim". Jezik kojim je Bosna govorila je bio osnova njihovih savremenih jezika i, bez obzira koliko su ga uvrtali ili uvrću, oni govore bosnaskim jezikom.

Time što su Jakov Mikalja i potonji hrvatski "lingvisti" bosnaske katolike, ili sve Bosance, pripisivali Hrvatima ili Vuk Karadžić i njemu slični bosnaske "pravoslavec" Srbima - i njihov govor Srbiji ili Hrvatskoj, taj jezik nije postao niti srpski niti hrvatski. Populaciji koja je živjela na teritoriji današnje Hrvatske trebali su prevodioci da bi se i međusobno razumjeli - prakticno do juče, a priča o Vuku i porijeklu i izvorima "njegovog" "srpskog" riječnika, ili njega samog, svakome je znana i tu se i o tome nema šta diskutovati.

Pristajanje na diskusije o tome, i koječemu drugome, dovelo je Bosance do diskusija o njihovom postojanju a mogućnost toga postojanja sada praktično, ili u najvećoj mjeri, ovisi o postojanju zajedničkog Bosanskog jezika. Svaki dalji kompromis neumitno vodi ka konačnom i nepovratnom nepostojanju Bosne i Bosanaca jer jezik je ono što etnikume oderđuje ili narode narodima čini više nego bilo šta drugo. Jezik je domovina ljudi i onda kada domovinu nemaju, ili prije nego što je i imaju - on je postojbina naroda, on je način njihovog postojanja, on je njihova prva i njihova posljednja otadžbina. Distanciranje "Srba", "Hrvata" i "Bošnjaka" od ovoga jezika, prihvatanje njegovih verzija proizvedenih u labaratorijama šovinizama, zastranjivanje u hrvatizme, ekavice ili ćirilicu, u turcizme, h-izme ili arahizme - svako insistiranje na razlikama, konačna je migracija u zemlju nedođiju...

Ja lično znam malo ili ništa o naučnim(?) aspektima bosanskog ili bilo kojeg drugog jezika - nemam pojma o evoliciji ili gramatici i pravopisnim pravilima ovog jezika kojim pišem! Ja samo njime govorim i pišem u mjeri u kojoj tokom cijelog moga života nikada nisam sreo ni jednog jedinog Bosanca koji nije mogao razumjeti ono što kažem, ili pišem - koji nije mogao razumjeti moju riječ ili riječima ovoga jezika izraženu misao. Pošto, isto tako, nikada nisam sreo ni jednog jedinog Bosanca koga ja nisam mogao razumjeti nema mjesta sumnji da je jezik kojim ja govorim, i pišem, bosanski.

On je to bez obzira na cjepidlačenje lingvista zbog čijeg se detaljisanja "od drveća ne vidi šuma" i zbog koga i kakvog bi se svi jezici i narodi mogli do nemila i nedraga podijeliti. Koliko god da je razlike u govoru od kraja do kraja, ili između sela i grada, ili između neizobraženih i obrazovanih postojalo, jezik je u Bosni i u "moje vrijeme" bio za razliku od drugih slavenskih govornih područja na Balkanu najujednačeniji ili najuniformniji - jedan i Bosni svojstven. I danas me po njemu ljudi kao Bosanca nepogrešivo prepoznaju - i ja njih...

Ljudima hiljadama godina nisu trebali lingvisti da bi jezike imali ili znali da govore pa ni Bosni ne trebaju sadašnji "lingvizmi" koji hrane šovinizme. Šta god da je razlog da se jezik kojim je Bosna govorila govorio i izvan njenih granica nije važno - ne za Bosance. Većina Hravata i Srba, međutim, su ovim jezikom morali da nauče da govore, trebali Mikalje i Karadžiće - i njima slične "lingviste".

Smrad njihovog "lingvizma" zagađivao je i zagađuje bistru vodu pitkog bosanskog govora kome teško da se šta imalo dodati ili oduzeti ali kome su oni čak i ime oduzimali, i danas oduzimaju. To je onaj isti jezik za koji je Isidora Sekulić, srpski pisac i akademik, putnik i avanturista, i jedan od najobrazovanijih ili najsvestranijih ljudi Evrope njenog vremena, i poznavalac ne samo Evrope nego i nekoliko evropskih i klasičnih jezika, rekla: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti... "!

Oni koji ovim jezikom govore znaju o čemu pišem a oni koji se u Bosni sa ovakvim viđenjem - ili ni međusobno, ne slažu, gurali su i guraju Bosnu ka njenom nepostojanju.

Tokom vremena i bosanaski se govor mijenjao i razvijao, i razvija i mijenja i sada, ali jezike ne mijenjaju i ne stvaraju lingvisti - koliko god da i njihovu riječ treba čuti, nego oni koji zaista šta kazati imaju.

Sve ostalo je alhemija! Jezike stvaraju oni koji stvaralački misle, govore i pišu, oni koji tragaju za mogućnostima da saopšte novu misao ili način mišljenja, ili da već znano na drugačiji ili bolji način kažu i izraze. Oni su "tvorci", "gospodari" i čuvari naših jezika. Lingvizmom su se bavili i u jezike petljali i drugi i drugdje - i Dante ili Gete, na primjer, ali za razliku od njihovih primjera u Bosni "lingvisti" od jednog prave tri jezika i od jednog naroda tri naroda. I kritika je, pa i kritička analiza jezika ili njegovih mogućnosti, ili nemogućnosti, stvaralački proces, naravno, ili njegov dio, ili može biti, pa i lingvisti u tome imaju svoju ulogu ali nikada nisam čuo da je neki lingvista postao Bizmark, Garibaldi ili Kemal Ataturk pa je najbolje da se lingvisti ni u bosansku politiku i budućnost svojim "lingvizmima" ne petljaju.

Da su se gore pobrojani državnici povodili za "lingvistima" poput bosanskih današnji narodi Njemačke, Italije ili Turske - ili njihovi današnji jezici, ne bi nikada bili utemeljeni. Balkanski "lingvisti" svojim petljanjem i vjestačenjem, ili vjestičarenjem, očigledno ne rade na očuvanju niti bosanskog jezika niti bosanskog naroda, naprotiv. Prema njihovom nahođenju i (ne)sporazumima, uostalom, ovaj jezik kojim ja ovo pišem više ni nije jezik.

On po njima, u svakom slučaju, više nije jezik niti "Sraba", niti "Hrvata", niti "Bošnjaka" - on praktično ili formalno ni ne postoji i ja sam prema takvim "lingvistima" ustvari nepismen, ili čak i gluv i nijem...

Jezici koji su danas "književni jezici" Srba ili Hrvata su se kroz proces "jezičkog inžinjeringa" - koji je kod Hrvata bio gotovo isključivo produkt nacionalizma, i još uvijek traje i jeste, vještački udaljavali od svojih u početku bosanskih ili Bosni najsvojstvenijih i populacijama Srbije i Hrvatske takođe ili većinom zajedničkih jezičkih korijena. Narodi trebaju, ili nam se to tako ili uglavnom čini, od drugih naroda ili populacija različite jezike da bi formalno ili politički postali ili ostali narodi, pa su nacionalisti i među Hrvatima zbog toga ili u tome pogledu činili i čine sve što je bilo ili jeste moguće, ili je bilo i jeste u funkciji njihovih ambicija. U funkciji svojih nacional-imperijalističkih pretezija u Bosni, i u početku, hrvatski su nacionalisti licemjerno priglili "Bosančicu" kao "najhvratskiji govor Hrvata" i time ili njime, pored ostalog - i pored jezika samog, polagali pravo i na Bosnu kao "tradicionalno hrvatsku teritoriju". Kasnije ili potom, i pogotovo u zabuni nastaloj nastajanjem Jugoslavije, hrvatski su se nacionalisti prihvatili "jezičkog inžinjeringa" u nastojanju da taj jezik - "Bosančicu", koji su i Srbi u međuvremenu usvojili - ili prisvojili i svojatali, učine što različitijim od "Srpskog jezika". Tako ili time je "Hrvatski jezik" postajao sve različitijim ne samo od tog "Srpskog jezika" nego i od "Bosančice" i, praktično, od sebe samog - od Bosanskog jezika kojim je ustvari prvobitno bio.

Taj ili takav "Hrvatski jezik" koji je, sviđalo nam se to ili ne, sve više zaista bivao i biva hrvatskim - ili sve manje Bosanskim jezikom, je stizao natrg u Bosnu u paketu sa hrvatskim migrantima već tokom austro-ugarskih vremena i kasnije se, legitimiziran srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim političkim i lingvističkim trendovima, u Bosnu uvlačio kroz obrazovni i sistem javnih medijuma u jugoslavenskim danima. Ekavski govor ili ćirilicu - tzv. "Srpski jezik", u Bosni su upotrebljavali, sa vjerovatno rijetkim i meni lično nepoznatim izuzecima, samo oni koji su zaista i bili Srbi. I, ne samo "Srbi" nego i svi meni znani "Bošnjaci" takođe su govorili i pisali jezikom kojim ja govorim ili ovo pišem.

Šta više, ja sam se sticajem okolnosti rodio i prvih godina živio u Srbiji, u Beogradu, i ovaj jezik učio i naučio po dolasku u Bosnu živeći upravo sa "Bošnjacima" ili okružen njima kao većinskim "narodom" - ili gotovo uvijek i svagdje i kao najbliskijim prijateljima. Koliko god međutim da taj jezik kojim smo govorili možda nije bio jezik kojim bi Bosna govorila da se u Jugoslaviji nije našla, i sa Srbima i Hrvatima tikve sadila - ili da ni Turaka na Balkanu nikada nije bilo, i koliko god da svi jezici "žive" i evoluiraju, sadašnja "evolucija" Bosanskog jezika u aranžmanu "bošnjačkih" jezičkih "inženjera" od svih je metoda diobe kojima se religisti i među muslimanima služiše i služe za Bosnu najpogubnija.

"Jezički inžinjering" bio je u rukama hrvatskih nacionalista sredstvo i metod pokušaja rušenja i okupacije Bosne, i još uvijek jeste, a transplantacija ekavskog govora i srpskog ćiriličkog pisma u Bosnu je od 1990tih to bila ili postala i u arsenalu srpskog imperializma! Nije nikada postojalo ništa što su "Bošnjaci", ili Bosanci generalno, mogli učiniti da alhemičare jezika u Srbiji ili Hrvatskoj zaustave u njihovom jezičkim "reformama" - Srbi i Hrvati su, uostalom, mogli, i mogu, jezike kojima govore praviti i zvati kako im se hoće, ali je baviti se takvom ili sličnom alhemijom - "inžinjeringom", bilo posljednja stvar koju je bilo ko u Bosni smio i smije činiti. Jezik kojim je Bosna govorila, kakav god da je u trenutku raspada Jugoslavije bio, i kako god da se zvao, bio je jezik Bosne i temeljna ili posljednja tada preostala pretpostavka mogućnosti zajedništva i bosanstva! Formalno odbačen od strane barjaktara "srpstva" i "hrvatstva" međutim, i prepušten na milost i nemilost ideolozima "bošnjaštva", ovaj je jezik poput nezdravog novorođenčeta završio u inkubatoru na SDA klinici političke pedijatrije. U i samo svrhu političke, ili religijske, homogenizacije novoizmišljene i fiktivne "bošnjačke" populacije, ili "naroda", ili mogućnosti njegovog postojanja samog, taj je jezik njihovim insistiranjem na promjenama i različitostima u odnosu na jezike ili govor "Hrvata" i "Srba" transformisan u oruđe razlika i daljih ili još dubljih podjela u Bosni! Tako je to dijete, ovaj jezik, i posljednji meni znani jezik Bosne, i esencijalna zaloga bosanstva, završio - pošto mu je majka Bosna smrtno bolesna "na postelju pala", u sirotištima govornog prostora i vremena postojanja onih koji ga, i dok ga, još uvijek upotrebljavaju. I koji su bez Bosne siročad i sami...

 

Web portal ljutibosanci.com


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.