FELJTON (VI): O školarcima i o bogoznalcima

Zbog njih opasnost za budućnost Bosne ni danas ne dolazi sa one strane Drine ili Une nego prije svega iznutra. Zagovarači "srpstva", "hrvatstva" i "bošnjaštva", i oni koji ih slijede ili se sa njihovim podjelama Bosne mire, su već radili i odradili šta su znali da urade - uraditi bilo šta dobro nije ni danas u njihovoj moći.

Duh Bosne u taborima "Srba", "Hrvata" i "Bošnjaka" ne postoji a njene granice postoje samo pod privolom "Međunarodne zajednice". Šta god da se tim imenom naziva, kako god da se ta "zajednica" ponijela i šta god da je pogrešno ili prekasno, ili prerano, uradila insistirajući na ovoj kakvoj-takvoj Bosnu dala joj je još jednu i možda posljednju šansu. Pravovremenijim intervencijama je još koji bosanski život mogao biti poštedjen ali politički više od te i takve Bosne teško da je iko izvan Bosne mogao isposlovati - problemi su bosanski i riješenja na Bosancima. Pobrojali su Bosanci mrtve, prije ili kasnije "izbrojaće" i odgovorne, ali nisu prebrojavana ono što Bosnu može sačuvati. Ko pamti ili hoće da se sjeća sa brojanjem i prebrojavanjima, i zbog njih, sve što se desilo je i započelo.

Zbog njih opasnost za budućnost Bosne ni danas ne dolazi sa one strane Drine ili Une nego prije svega iznutra. Zagovarači "srpstva", "hrvatstva" i "bošnjaštva", i oni koji ih slijede ili se sa njihovim podjelama Bosne mire, su već radili i odradili šta su znali da urade - uraditi bilo šta dobro nije ni danas u njihovoj moći. A ništa nije ni u moći onih koji ono što je moguće učiniti pokušavaju da čine poetiziranim "filozofskim" traktatima - pisanjima koja ni sama sebe ne razumiju ili, u najmanju ruku, zahtijevaju pouke o onome što je (ne)rečeno. Ono što u domenu političkog angažovanja bilo kakve vrste nije rečeno ili napisano za svakoga nije praktično napisano za nikoga. Jedan od valjda najkardinalnijih, i najizlišnijih, primjera takvoga pisanja je tekst "Čedo Istoka i Zapada" Dr. Vladimira Premeca kojim je, i samo njime, valjda, Bosna od vječnog pastorčeta postala, kako izgleda, čedo ovoga svijeta - preko noći ili preko par tih nesuvislih stranica. Takav kakav taj tekst jeste - "opterećen profesijom" i neznanjem, što ili koje Dr. Premec već na početku tog pisanija sam priznaje, on bi najbolji bio nikada nepročitan, ili ni nenapisan. A od pisca kome se njegov "filozofski postupak" - kako on to naziva, i neznanje koje priznaje, i jalovo taraganje za odgrovorima koje ne nalazi, možda mogu i oprostiti gori su oni koji to publikuju.

To ili takvo pisanije ništa za Bosnu ne radi a svojim intelektualnim pijanstvom, ili akademskim laktanjem, takvi u stranu guraju one koji bi šta učiniti i mogli. Prije ili više od svih takvo pisanje u starnu ili na stranputice gura "obične ljude" koji nerazumijevajući ono što je (ne)rečeno i zastrašeni babarogom takve ili slične kvazi-intelektualne rječitosti mogu samo još dublje zapasti u malodušje i osjećaj inferiornosti ili rezignacije. Filozofi su ljudi, kako jedna šala ozbiljno ustvrdi, koji svakim riješenjem stvore novi problem pa ni Dr. Premec, i bez obzira na eventualnu dobronamjernost, ne liči na od toga boljeg ili za politiku pristalijeg nespretnjakovića. I, ni drugi ljudi koji su u Bosni izrasli u institucije - i ko zna kako, poput Dr. Muhameda Filipovića, znanog po "svom analitičkom i nepristranom mišljenju", kako to neki tvrde, teško da znaju šta rade onda kada zagovarju amnestije ili, valjda, amnezije u svrhu, navodno, "očuvanja države". Ili, možda znaju?! A, pitanje je, u svakom slučaju, očuvanje koje i kakve ili čije države oni zagovaraju - i za koga?

Dr. Muhamed Filipović je bio jedan od onih koji su Bosni i 1990te svojim apsurdnim idejama "kapu krojili", i državu, i zato u velikoj mjeri i jeste takva kakva je. Bosanskom narodu država kakva postoji ne treba - ona treba kriminalcima i zločincima, i bosnskim i onima sa one strane Drine ili Une, ili sa drugog kraja svijeta. Lopovi i neprijatelji Bosne su jedini, pored Dr. Filipovića, kako se čini, koji bi da je takvu sačuvaju. Ostali koji su Bosni zaista radi žele da njih ili takve vide po robijama - u Hagu ili u Bosni, svejedno. U politici ne postoje nepristrasni, niti u Bosni, i to nije ni Dr. Filipović - niti se iko za kakvu objektivnost sposoban po svijetu potuca i na kraju od Lenjina dogura do Radončića. I mada se i Radončiću svašta pripisivalo imati posla sa Dr. Filipivićem bi moglo biti jedino čega bi se on na kraju zaista trebao stidjeti. Ostaviti onima koji su Bosnom do sada "žarili i palili" ono što su opljačkali, ili im oprostiti ono što su činili, da bi napustili političke ili pozicije uprave i vlasti koje drže - i navodno omogućili opstanak ili prosperitet Bosne, znači gotovo zasigurno ostaviti im mogućnost da i dalje vladaju jer "novac svijetom vlada". Većini njih najvjerovatnije, i ustvari, i sa punim džepovima, ili inozemnim računima, već odavno ni nije do vlasti kao takve - oni bi vjerovatno objeručke prihvatili amnestiju amnezivnog Dr. Filipovića. Mnogi među njima se vlasti ili uz vlast drže, ili na vlasti "sjede", da ne bi sjedili po zatvorima.

Nauka i učenost su organizovani način na koji čovječanstvo pokušava zapamtiti postojeća ili dokučiti i polučiti nova znanja. Kao i bilo koja druga organizovana ljudska djelatnosti i nauka treba i za svoje potrebe nužno regrutuje izvijestan broj službenika kojima, u njenom slučaju, težimo da pripisujemo kojekakve superiorne kvalitete.

Mada obično marljiviji ili, prije svega, ambiciozniji od većine nas ostalih, i visiko obrazovani ili specijalizovani i upućeni u kojesta, ti ljudi - makoliko zaista stručni ili sposobni u polju svoje profesionalne djelatnosti, nisu nužno regrutovani iz redova onih najrazboritijih, najobjektivnijih, najhumanijih ili najdobronamjernijih među nama. Nigdje to nije toliko vidljivo ili očito koliko u političkim životima naroda! Primjeri su bezbrojni - svi su čuli za ili dobro pamte ljude poput Dr. Vojislava Šešelja, šampiona primitivizma, mizantropije i zločinačkih ideja, ali ću za ovu priliku skrenuti pažnju na jedan primjer na koji sam nedavno naletio, primjer Dr. Fahrudina Novalića. Ne navodim ga zbog toga je kardinalan nego zato jer takav kakav je - čini se dobronamjeran, može biti još i fatalniji od toga. Vojislav Šešelj, ili njemu slični, su uspjeli animirati gomile zlikovaca i uzrokovati nezamislivo zlo i zločine ali ideje ili poimanja koja demobilišu ili parališu ljude su prostor u kome Šešelj ili njemu slični opstoje i operišu i oni i njihovi zločini su prije tom indolentnošću nego svojstvenim im "idejama" mogući.

Isprazna sentimentalnost nije nikada dobila nijedan rat i u stanju je samo izgubiti svaku pa i političku bitku za Bosn! Ne uspijevam, povrh svega, sa pouzdanjem zaključiti da li se Dr. Novalić u njegovom tekstu pod pretencioznim naslovom "Historija Bošnjaka" onim što piše obraća "velikim malim" ljudima - da citiram distinkcije kojima se on služi, ili pokušava da saopšti svoja neslaganja "malim velikim" ljudima!? Ne znam ni gdje u svemu tome da svrstam njega samog ali to možda nije ni važno! Jer, biće da "veliki" ljudi ne daju pet para za ono što on, ili bilo ko, piše - oni tjeraju po svome, a "mali" ljudi u Bosni, ili bilo gdje, ono što Dr. Novalić piše uglavnom ni ne mogu razumjeti. Na primjer, kada polemiše protiv načela "lebensrauma" on kaže da je to "heteronomna vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna, mora proizilaziti iz entiteta, a ne etniteta..." itd. Teško da to čak i sam profesor Novalić razumije!? Ne znam kojih ili kakvih nauka je on doktor ali znam da za biti mudar, ili čak i samo ozbiljan ili savjestan akademik, nije dovoljno popamtiti ili prikupiti gomile činjenica i prepričavati ih nama ostalima po abecednom ili svom sopstvenom redu - ili ovakvim tiradama.

Povrh toga, ili prije svega, nauka i naučnici se ne pozivaju na i ne pouzdavaju u "Uzvišenog Boga" - poput Dr. Novalića, nego u ljudska znanja i svoj sopstveni razum. Da su bogovi Bosni mogli pomoći ona bi sa tri-četri kojima se stoljećima molila već odavno bila raj na zemlji! Ni ja nemam nikakvih posebnih razloga da sumnjam u dobre, ili miroljubive, namjere Dr. Novalića - mada je i on "Bošnjak" a ne Bosanac, ali njegovo su viđenje ili postavka bosanskih problema neprimjereni i time za Bosnu destruktivani. On, na primjer, u svojoj sentimentalnoj i jalovoj dobronamjernosti ustanovljava da je Bosna "prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za sve njene narode"! Dr. Novalić ne samo da ne uvažava to da je kod pisanja o bosanskoj istoriji izuzetno i uvijek važno uočiti i naglašavati činjenicu u kojoj su mjeri ti "njeni narodi" invencija religizama - što je i centralni porblem, nego čak ne uviđa ni to da ono što se u Bosni zbilo i zbiva sa njenom veličinom nema nikave veze. Jeste, ti su današnji "narodi" bez sumnje politička realnost - ili tvrdokorna politička apstrakcija, ali nije na onima koji se u istoriju pačaju da politiziraju, ili da Bosnu premjeravaju, nego da predočavaju istorijske činjenice. Samo bosanski narod, ili "narodi", mogu odlučivati o tome šta je u njihovoj istoriji primarno ili zanemarljivo i čime će se služiti kada sebe ili svoje mjesto u Bosni, ili u istoriji, određuju. Istoričari im činjenice trebaju, moraju, objektivno, nepristrasno i neselektivno predočavati.

 

Ako je danas centralno pitanje u Bosni pitanje mogućnosti pukog suživota samog, i čak bilo kakvog, onda oni istorijski fakti koji na tu mogućnost upućuju mogu biti i jesu ignorisani samo od onih koji njegovu nemogućnost zagovaraju ili sa njom paktiraju. Da bi mogli formirati stavove i donositi političke odluke Bosanci trebaju ne samo pošten ili dobronamjeran nego i racionalan ili produktivan, ili bar razumljiv, način izlaganja njihove istorije znanje o kojoj im i Dr. Novalić, vođen političkim predrasudama uz koje je pristao ili im podlegao, selektivno prezentira ili uskraćuje. I njegova "istorija", ili "historija", Bosne počiva na, ili završava sa, "nacionalnim" podjelama kao nepromjenljivim i konačnim stanjem bosanske etnogeneze u kome bi sa nešto dobre volje - i božije pomoći, ipak trebalo biti da je 1+1+1=1.

Cijeloga života sam bio dvojkaš ali od ovoga čak i ja znam bolje računati. Ne znam ništa ni o bogovima, "uzvišenim" ili ne, ali znam za onu "Pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći"! Drugačije bi se reklo - čini ono što je razumno i svrsishodno pa ti bogovi i njihova "pomoć" neće ni trebati. I mada se možda ponešto može riješiti dobrom voljom, koja ni Dr. Novaliću vjerovatno ne nedostaje, lekciju te utopije smo već odavo naučili - ili trebali naučiti. Ljudi ne žive u zajednicama, ili u miru, zbog samo te gole dobre volje - čak ni kada im ne nedostaje...

Rodovski, plemenski ili narodni - ili religijski i ideološki, osjećaji pripadnosti su stepenice kolektivne svijesti kojima se čovječanstvo tokom hiljada godina penjalo naprijed ka mogućostima složenijih oblika društvenog života ili kooperacije. Ka praktično jedinoj mogućnosti svoga prosperiteta ili čak i samog našeg opstanka kao vrste.

 

Druga opcija bila je i jeste dekadencija i Bosna je primjer dešavanja toga potonjeg. Muhamed nije propovijedao Islam samo zato da bi čovjevčanstvo imalo još jednu ili drugačiju religiju ili zbog toga jer mu je bilo do natezanja i utakmica sa hrišćanima ili ostalima. Naprotiv, upravo utakmice, podijeljenost i nesporazumi svijeta u kome je Muhamed živio, su zahtijevali univerzalnije ideje i integrirajuća učenja. I Arabija je u Muhamedovo vrijeme, poput Bosne danas, imala više "naroda", bogova i religija nego razuma! Fenomen je religioznosti imao svoje mjesto i odigrao svoju ulogu - pozitivnu ulogu, u procesu razvoja i evolucije svijesti čovijeka i ljudaske svijesti o važnosti i ulozi kolektiva i zajedništva. Religijske institucije i njihovi službenici, koji su sada većinom samo manipulatori toga fenomena, su svojevremeno ili katkada zaista nosili znamenje duha kultura i učenosti - mada ne svi ili svako, ili ne uvijek, ili ne u Bosni, i svakako ne danas! Danas je njihovo mjesto, ako mjestu upošte ima mjesta, u običajnom i folklornom, i privatnom, a ne političkom životu ljudi i naroda. Isus i Muhamed, da ostale ne nabrajam, se u njihovim grobovima prevrću već stoljećima zbog onoga što se njima, ili njihovim učenjima pripisuje i u njihovo ime čini. U njihovim vremenima religijske dogme su bile - ili u njihovim rukama mogle i uspijevale biti, produktivan metod saopštavanja pozitivnih i humanističkih, ideoloških ili moralnih, uvjeranja i principa. Etički i socijalni principi koje su ti ljudi zagovarali bili su u kontekstu njihovog vremena i u granicama njima znanog svijeta integrirajući, a religijske dogme kojima su se služili bile su tome vremenu primjeren medijum širenja ideje o takvim ili bilo kakvim principima ili mogućnostima ljudske društvenosti. Ne treba biti akademik da bi se to uvidjelo pa bi i Dr. Novalić i njemu slični toga morali biti svjesni. Zbog toga je teško razumjeti šta danas u repertoaru (ne)znanja ljudi od jedne knjige - u repertoaru papagajske neinventivnosti biblijaša, kuranaša, talmudaša i njima sličnih, može imponovati iole učenom čovjeku. Zbog njihovog "papagajstva" Hrišćanstvo je već na početku ogrezlo u misticizam i isključivosti - Isus Hrist, uostalom, nije ni bio hrišćanin niti takvo šta zagovarao, a ti i takvi ljudi su i Islam na isključivost i religizam srozavali i srozavaju.

Onim što su ti jednoknjigi ljudi - nedostojni Isususa ili Muhameda i nedorasli njihovim, ili novim, ili bilo kakvim produktivnim idajama, zagovarali i zagovaraju oni ne samo da okreću hrišćane i muslimane jedne protiv drugi, i protiv ostalih, nego i hrišćane protiv hrišćana i muslimane protiv muslimana. To samo slijepci ne vide! Niti vide to da je danas odvajanje i zaštita upravnih aparata i društvenih institucija od religizma ili, u krajnjem, i kao i uvijek, bilo kakvog dogmatski zasnovanog odnosa prema ljudskoj društvenosti, uslov postojanja društvenih sistema sposobnih za regeneraciju, evoluciju i progres. Oni čija neinventivnost zahtijeva povratak u idilizirana i neponovljiva vremena prosperiteta koji je Islam svojevremeno svijetu donio, ili u vremena dominacije hrišćanskih dogmi koje su stoljećima bile ništa manje nego tamničar evropskog duha, nemaju šta ponuditi nijednoj pa ni bosanskoj zajednici - nije li to već iz njenog priloženog stanja očigledno. Zbog njih, ili toga, ta zajednica, i Bosna, u ovome času ni ne postoje! Ako budućnost bosanstva i Bosne postoje onda su oni zadani sekularizmom a ne religizmom i budućim a ne prošlim načinima ili mogućnostima čovjekovog ili postojanja ljudskih populacija. Potencijalna i zaista bosanska zajednica, zajednica Bosanaca i bosanska država, koja i kakva bi mogla postojati, može jedino, i mora, ili mora više nego bilo koja druga - da bi mogla funkcionisati u okvirima okolnosti svoje istorijske baštine, biti utemeljena na principima oslobođenim bilo kakvih religijskih ili dogmatskih utjecaja ili ograničenja na društvenom generalno i prije svega na planu plitike. Partije, političke stranke, se mogu, i moraju, jedino i samo moliti i klanjati bosanskom građaninu, njegovoj državi i njenoj dobrobiti i prosperitetu! Bez toga, ogrezle u religizam i zakopane u rovove "nacionalnih" predrasuda one nisu, neće i ne mogu biti političke partije, i u politici im nema mjesta. Upravni, administrativni i obrazovni sitem, moraju biti mehanizmi plasmana i realizacije integralnih i današnjem vremenu priličnih ideja koje su u stanju animirati populaciju, angažovati njene potencijale i uskladiti ih sa progresivnim tokovima u svijeta. Etički principi moraju biti određeni i naučni principi zaštićeni civilnim zakonima baziranim na savremenim i zaista potrebama bosanske zajednice i mogućnosti njenog postojanja i razvoja. Religijske instituticije i oni koji u religijske dogme vjeruju, zaista ili zbog "nacionalnih" razloga i šovinističkog inata, svejedno, mogu ne vjerovati i ne pouzdavati se u svoju sopstvenu pamet - i vjerovatno sa razlogom, ali im se ne može i ne smije dopustiti da svojom nejvericom, ili vjerovanjima, stoje na putu progresa ili bosanstva.

Bez toga će Bosna imati, već ima, doktore nauka koji zazivaju bogove i bogomoljce koji tvrde da za sve životne ili izazove ljudskih društvenih odnosa oni i njihove "svete knjige" riješenja već imaju - tvrde da nam drugačija znanja, ili znajne bilo čega drugačijeg, ili naš sopstveni razum i rezon, ili naučnici i nauka o tim stvarima ni ne trebaju. To samo vjerovatno ne bi ni izgledalo, ili bilo, suludo koliko jeste kada bi se ti znalci "mudroga slova" oko njihovih knjiga i "riješenja", i verzija "božijih" poruka koje nam "prenose" - kakve god da su, mogli međusobno dogovoriti. Situacija koju stvaraju međutim stvara situaciju bremenitu "naučnicima" koji bogomoljaju i "bogoznalcima" koji bogove koji su, prema njima, nas ljude stvorili i bezgranično vole, toliko obožavaju da zaboravljaju da vole nas takve kakvi smo - i kakvima su nas, da ponovimo, upravo ti njihovi bogovi navodno stvorili. Ako je ko u svom tom haosu iracionalnog špekulisanja bogoznalaca o nama, ili o bogovima, šta pogriješio ili je grešan onda mora da su to prije svega i svih njihovi bogovi koji nas nisu nepogrešivima stvorili - ako su nas oni stvorili. Niti vrlina niti mudrost, znanje kojih "bogoznalci" upravo i najčešće, i ništa manje, sebi pripisuju ne počivaju na bezgrešnom življenju nego na znanju življenja u miru sa sobom takvima kakvi smo, ili biti možemo, i ostalim ljudima takvima kakvi jesu koliko god da po našem "ukusu" nisu. Našu prirodu ili način na koji postojimo ili živimo, ili fiziološke pretpostavke naših poriva i temeljne organizacione strukture ljudskih zajednica - za koje smo slično pčelama ili mravima genetski bazdareni, ne mogu mjenjati niti bogomoljci niti naučnici, ne "preko noći" i ne "preko" par "svetih knjiga" ili nekoliko njihovih stranica. To nije stvar izbora ali ono što možemo da biramo, kako izgleda, su oni koje slijedimo - možemo birati to ko će biti matice ili "kraljice" u našim ljudskim pčelinjacima ili mravinjacima. I, ako je to tako, i ako one koje slijedimo birati možemo, i biramo, treba imati na umu da je mudar samo onaj čije riječi mire naše lične nemire i naše razlike i različitosti sa ostalima. Toliko malo, ili mnogo, mudrosti bilo bi i Bosni i bosanskoj zajednici ili za tu zajednicu dovoljno, ali tome, nažalost, upravo bosanski posvađani "vjerski autoriteti" prije ili više od svih nisu dorasli!? A koliko good da je moguće da ni naučnici nisu baš sasvim u pravu i da smo mi, i sav život na Zemlji, zaista nečija invencija, nečiji proizvod, hir ili eksperiment, ili čak najbolja namjera kakvih neznanih nam stvoritelja ili "bogova", sve svejedno nije baš najbolje ispalo - ne za mnoge, ili ne za većinu nas!? I, nekako ispade da su za mnogo zla u "ovome nam životu" odgovorni ne naši pretpostavljeni stvoritelji, kakvi god da su ili bi im mogli biti motivi, nego oni među nama koji pokušavaju da nas uvjere, ili prisile, da u njihove sopstvene i posvađane verzije tumačenja tih motiva vjerujemo! Naše ljudsko zemaljsko "organizovano znanje" - nauka, staro je samo par hiljada godina i nije teško zamisliti šta bi sve mogla inicirati ili stvoriti i stvarati civilizacija inteligentnih i inventivnih bića čija je nauka stara dva ili više puta toliko - o milionima godina da ni ne razmišljamo. Ja lično dalje od toga niti razmišljam niti zamišljam i tu se završavaju sva moja vjerovanje - i nevjerice, tu se završava moja lična "religioznost". Koliko su više od svega toga, ili o svemu tome - o vjerovanjima ili o nevejericama, i više od mene ili od drugih, mogli znati Mojsije, Isus ili Muhamed upoznat sam isto toliko malo koliko i njihovi samozvani ađutanti pa neću niti mogu da se u to petljam i o tome polemišem. Ja, međutim, u mojim knjigama nisam "ateista" kako ovakve oni ili neki koji u bogove vjeruju, ili tako tvrde, pogrdno nazvaše ili nazivaju. Ja nisam ni "nevjernik" jer teško da sam ikada ikoga iznevjerio - i pogotovo ne sebe samog i slijedeći druge ili njihove bogove, mada sam bez sumnje iznevjerio očekivanja onih koji bi htjeli da u takvo šta, ili njima, vjerujem. I, ja, ustvari, u mnogo toga vjerujem! Ja duboko i svim svojim razumom, između ostalog, na primjer, vjerujem da bogova nema! Ali od toga i takvog vjerovanja ne pravim religiju i zbog toga ne mislim da su drugi "nevjernici" ili od mene gori - mada neki "vjernici" očigledno jesu. Možda sam ja omanuo se školama i obrazovanjima ali ni "teološko obrazovanje" sa obrazovanjem ili znanjem ništa nema. Vjerovati u bogove znači vjerovati u nešto našem iskustvu nedostupno - i time nedostupno i našem znanju i, posljedično, i našim vjerovanjima. To znači da nevjericom u ono što iskusiti možemo - nevjericom u naše iskustvo i sopstveni um i razum, i ne vjerijući sebi samima, na kraju ne vjerujemo nikome ili u ništa, ili u ništa i izmišljotine vjerujemo. Bosna, uostalom, čak i kada njena "vjerovanja" ni ne bi stvarala neprilike i izazivala sukobe ima nužnijih znanja za znanje od "teološkog".

Bez sopstvenog "ovozemaljskog" duha i pameti kakvi su nam i od koga ili čime god da su nam dani, i bez znanja o sebi, i vjerovanja u sebe, i u ono što znati možemo, i u Bosnu, Bosancima ne može pomoći ni "Bog Otac" niti "Majka Priroda". Ko god ili šta god da vjerujemo da nas je stvorio ili stvorilo...

www.ljutibosanci.com


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.