FELJTON (VII): O okolnim zemljama i o “stanovništvu”

Koliko god da je Tvrtkovo kraljevstvo bili veliko, i koliko god da je bogumilstvo bilo rašireno, i čime god da su bosanski hercezi nekada vladali, i koliko god se Bosanski pašaluk širio - i koliko god da je dugo postojao, svako nezasnovano svojatanje populacija ili teritorija može samo još više neprilika izazvati.

Ni nije zazivanje bogova i ašikovanje sa religijom najneprimjernije od svega u onome što Dr. Novalić ili neki drugi učeni ljudi u Bosni ili o Bosni pisaše i pišu. Može biti da je to ili takvo ponašanje samo najnoviji način da se u njoj, u Bosni, bude "moralno-politički podoban" - da se licemjerstvom doskoči političkim ili dogmatskim trendovima koji dominiraju. Saopštavanje ili nekritičko promovisnje sumnjivih ili spornih istorijskih "činjenica" i bagatelisanje fakata stvarnog identitata bosanske ili populacije "okolnih zemalja" međutim ne liče mi na pritvorno podilaženje niti masama niti autoritetima. Bošnjak je, na primjer, od pamtivijeka bilo drugo ime za Bosanca - ili prvo, bilo koje vjeroispovijesti! Bilo je to već dovoljno neslano uzurpirati ga i pripisati samo Bosancima islamske vjerske tradicije i isključiti one koji se među ostalima u Bosni Bosancima, i Bošnjacima, osjećaju, ali odatle se, po nesreći, otišlo i korak dalje - ili dva. Između ostalog se stiglo do koncepta o "bosnjačkom stanovništvu u okolnim zemljama"!? Stalo se na staze ekspanzionizma ništa manje otrovnog od onoga baziranog na tvrdanjama o srpskom ili hrvatskom "stanovništu" na bosanskoj zemlji. I drugi se među "Bošnjacima" takvim "stanovnicima" bave ali je možda najprominentniji primjer toga ili za to knjiga Sulejmana Aličkovića "Bogomili Sandžaka"!? Slijedeći balkansku praksu prema kojoj se religijom određuje "etnička" pripadnost populacija u regionu Aličković postojanjem bogumilstva u Bosni "riješava" pitanje etniteta Bosanaca ili, radije, "Bošnjaka". Pošto je to tako i time "riješio" on onda i, valjda, na osnovu toga "utvrđuje" da su svi bogumili morali biti "Bošnjaci" - čime ili time su "Bočnjacima" bili ili postali i bogumili Sandžaka! Posto su, isto tako, prema Aličkoviću, svi bogumili koji su ostali na dijelu Balkana pod turske okupacijom primili Islam onda i svi muslimani moraju porijeklom biti bogumili. I, vrteći se u tome krugu, i pošto je navodno već "dokazano" da su svi bogumili bili "Bošnjaci", i svi muslimani danas moraju takođe biti "Bošnjaci" - uključujući i današnje muslimane Sandžaka. Tim dvostrukim "dokazivanjem" ko je tu ko Sandžak neizbježno postaje, i kako to i neki drugi među muslimanima tvrde, "tradicionlano bošnjacka teritorija"!? U pokušaju da indoktrinira svoga čitaoca Aličković upotrebljava dva metoda: Besomučno i ciklično ponavljanje propozicija koje ničim ne dokazuje i, na drugoj strani, "logički" metod. Ponavljanje je oproban način da se bude "uvjerljiv" u očma onih koji svoga mišljenja nemaju, niti znanja o temi, a "logički metod" računa na to da oni koji nešto znaju i pokušavaju da misle ne znaju da se logika nužno ne bavi istinama - ili da njeni metodi mogu biti oružje istine toliko koliko i oruđe demagogije! Ali to nije sve niti najgore od svega! U tom istom "naučnom" (ne)djelu Aličković najveću štetu Bosni čini ne stvarajući joj nove neprijatelje u Srbiji nego nove sumnje o sebi. Gubeći se u haosu besmisla onoga što "dokazuje" on istrčava sa pričama prema kojima su bogumili u Bosnu dospijeli progonima sa istoka Balkana!? Pošto se tu ne "dokazuje" koliko je bogumila u Bosnu tako dospjelo svako može zaključivati - i vjerovatno zaključuje, šta mu se hoće ali Sulejman čini se vjeruje da je on jedini koji se takvom "zaključivanju" dosjetio i tako radi. Postojanje bogumila u Sandžaku, ili u Bosni, ne dokazuje ništa o ničijem etnitetu ili narodnom biću a ko je u Sandžaku eventualno Bosanac, ili "Bošnjak", Aličkovićevim pisanijem postaje pitanje kojim se na to mogući odgovori, i odnosi na Balkanu, ili istine o bosanstvu i Bosancima, i "Bošnjacima", nepotrebno čine još dvojbenijima...

Koliko god da je Tvrtkovo kraljevstvo bili veliko, i koliko god da je bogumilstvo bilo rašireno, i čime god da su bosanski hercezi nekada vladali, i koliko god se Bosanski pašaluk širio - i koliko god da je dugo postojao, svako nezasnovano svojatanje populacija ili teritorija može samo još više neprilika izazvati. Koliko god solidarisanje može biti legitiman način da se muslimani Bosne i Sandžaka, ili cijelog Balkana, ili svijeta, u danim uslovima i pred nerijateljstvima ili genocidnim namjerama srpskih ili drugih imperijalista međusobno pomažu ni muslimani Sandžaka time ili samo u tu svrhu ne mogu postati "Bošnjaci". Bez sumnje su u turskim vremenima Bosanci, poput ostalih, migrirali ne samo do "okolnih zemalja" nego i dalje od Stambola, ali većina tih takozvanih "Bošnjaka u okolnim zemljama" nisu nikada bili niti Bosanci niti "Bošnjaci". Suprotno onome što ova najnovijia varijacija balkanskog etno-religijskog imperializma pokušava da utemelji oni to nisu ni danas. A zagovaranje takvog sve-balkanskog "bošnjastva" muslimana, kao i bosanstva, ili bošnjastva, samo i jedino muslimana u Bosni, istovremeno je prihvatanje i pristajanje, ili insistiranje, na podjelama kroz koridor kojih politika imperijalizma iz "okolnih zemalja" u Bosnu maršira. Ako te podjele i rade šta za imperialiste u Srbiji i Hrvatskoj - ili za njihove bosanske satelite ili marionete, teško je razumjeti šta tu nalaze oni među Bosancima koji se u to kolo hvataju!? Možda se u turskim vremenima, u njihovim dokumentima ili zapisima, Bosancima (Bošnjanima ili Bošnjacima) nazivaju, kako to neki tvrde, muslimani sa od Bosne šireg geografskog područja Balkana, ali to ne znači da su oni zaista i bili Bosanci - svi su krajevi i narodi u turskoj carevini imali svoje muslimane! Zbog vjekovnih, neprekidnih i pogibeljnih ratova, i boleština koje su u Bosnu donošene iz ko zna koga kraja svijeta, ili rata, Bosna je trebala doseljenike i nema nikakve logike za vjerovati da dok su Turci (čak i prema Enveru Imamoviću, na primjer) masovno u Bosnu dovodili hrišćane iz Crne Gore ili Srbije istovremeno raseljavali Bosance, ili upravo bosanske muslimane, u obratnom pravcu. Jezik srodan takvom kakvim Bosna govori se oduvijek govorio na području širem od prostora njenih bilo kojih granica, taj jezik je bio i jeste znak jednorodnosti slavenske populacije koja ga je na Balkanu govorila ali ne nužno i njenog bosanstva, ili "bošnjastva" - makoliko to čak i moglo Turcima tako izgledati. I Slovenci, na primjer, slično tim generalizacijama iz turskih vremena, sve one koji žive u njihovom južnom susjedstvu običavaju nazivati (pogrdno) "Bosanci", cinično aludirajući na našu u takvom viđenju kolektivnu kulturnu ili civilizacijsku inferiornost - i, svakako, aludirajući na postojeću jezičku koherentnost. Ko zna šta bi sve tokom vremena i "logikom" takvih pučkih ili prigodnih uopštavanja ostalo zapisano u slovenačkim zapisima da su Balkan okupirali i njime nekoliko stoljeća vladali!? Možemo, naravno, o tome samo nagađati ali ono što znamo je da prije ulaska Austro-Ugarske u Bosnu formalne, ako ikakve, evidencije ili popisa stanovništva nije bilo. Ko jeste ili ko nije bio Bosanac ili Bošnjak - ili Srbin ili Hrvat, Turcima nije bila najvažnija stvar na svijetu. T

urci praktično nisu znali za nacionalizam niti mnogo marili i za svoju sopstvenu nacionalnost sve do Kemala Ataturka. U Turskoj carevini i kroz ta vremena nisu bili primarni etniteti nego vjere i upravo zbog toga, ili prije svega zbog i u duhu toga, su i bosanski hrišćani kasnije lako pali u srpsko-hravtske pravoslavno-katoličke zamke. Da je tokom turskih vremena popisa stanovništva ili o stanovništvu - o narodima, bilo "Srbi", "Hrvati" i "Bošnjaci" bi oduvujek znali ko su, ili ko nisu, i Bosna danas u problemima ne bi ni bila. To je, zapravo, ako Turke baš moramo za nešto kriviti, naš najnemiliji turski amanet - bez toga sve što se zbilo ne bi bilo ništa neobičnije od onog što se obično zbivalo "kada se carevi igraju rata". Nisu Turci bili ništa gori od drugih okupatora ili carevina i, u krajnjem, problem više ni nije u tome da Turci popise nisu pravili nego u tome kako ih Bosanci danas i sada prave. A, koliko god da se potomaka Bosanaca, Bošnjana ili Bošnjaka, u turskim vremenima našlo ili po "okolnim zemljama" ostalo živjeti i dio muslimana u Bosni, isto tako, su potomci islamiziranih hrvatskih ili srpskih i crnogoskih migranata ili prognanika iz turskih ili neposredno poslije turskih vremena. Oni nisu "etnički" mogli postati "Bošnjaci" samo zbog njihove ili islamske vjeroispovijesti njihovih predaka ili zato jer to ideolozima "bošnjastva" odgovara. Da bi im Bosna poslje toliko vremena ili nekoliko generacija bila domovina ni oni to ne trebaju da budu, ali ono što svi u Bosni trebaju su istine o njoj, i o sebi, i o "okolnim narodima", i mogućnost da pouzdavajući se u znanje tih istina stanu na puteve mira, zajedničkog života i bosanstva...

Nikola Djukić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.