FELJTON (VIII): O mržnji i o “nedostatku države”

Nisu uspjevali da se sa Bosnom identifikuju ne zato jer tadašnju vlast - ili njene nosioce, nisu trpili nego upravo zbog toga jer su ih trpili! Srbi i Hrvati i njihovi popovi i fratri - i imperijalisti

Bosna je svoje šanse za opstanak i postojanje imala ili ima samo kroz afirmaciju ili, tačnije, reafirmaciju bosanstva koje ili što se trebalo i jedino može postići afirmacijom bosanskog identiteta njene populacije! Obzirom da ni kurs muslimanske "demokratske akcije" nije takav program niti nudio niti zagovarao teško je razumjeti šta su ti ljudi od ostalih koje za nebosanstvo optužuju očekivali - ono što su činili je sve i svakoga guralo u "nacionalne" tabore. Oni kojima povodi ni nisu trebali - srpski ili hrvatski imperialisti i njihovi bosnaski kolaboranti, ništa drugo niti bolje, ili gore, nisu mogli ni poželjeti. A i Izetbegovićevi ili "disidenti" iz redova SDA - poput Dr. Filipovića ili Adila Zulfikarpašića, su umjesto da se dogovaraju u Bosni "sadili tikve" sa njenim neprijatelima u Srbiji ili Hrvatskoji i u pokušaju da se, navodno, izbjegne rat!?

Tako je Bosna, na kraju, i svejedno, ili baš zato, i "obrala bostan"! Ona tvrdnja "za rat je potrebno dvoje" je vjerovatno od svih besmislica koje je Izetbegović ikada izrekao najveća ili najgotesknija ali da bi se borba za bosanstvo u Bosni izgubila bio je dovoljan i on sam. Njegova "politička baština" i "baštenici" tu bitku gube i danas. Koncept o "multi-etničkoj" Bosni i "suživotu" - čak i ako ili da je bio bez licemjerstva, ili u danom istorijskom ili političkom trenutku moguć, teško da se u čemu efektivno razlikovao od nauma Srba i Hrvata da Bosnu parcelišu i dijele! I on je značio ili sugerisao, i uzrokovao, nemogućnost bosanstva - nevjericu u njega, i time i nevjericu u mogućnost bosanske zajednice. Natezati se oko toga čiji su grijehovi veći ili najprvobitniji, ili oko toga ko je više ili ko je prvi ubijao, ili čije pokajanje traba biti prvo i čije praštanje posljednje, nastavlja da radi samo za neprijatelje Bosne. To čija je tvrdoglavost veća - čak i kada bi ih mogli mjeriti, već odavno nije važno i ništa ne riješava! "Bošnjačka" je tvrdokornost najizlišnija i time najlakša za odbaciti. U politici kao i u životu apsolutno dobro ni ne postoji - "dobro je ono što je bolje od onoga što je gore"! Znam, preko mnogo toga treba preći, pregorjeti, jer zaboraviti se ne može.

A ni drugi ne zaboravljaju! Jeste, lako je meni biti pomirljiv i praktičan - ja nikoga nisam izgubio, nisam u Bosni ili na Balkanu tada ni bio! Već sam to ili takvo šta čuo! I od jednih i od drugih - i od trećih. Čak i od onih za koje sam vjerovao da su mi prijatelji, i da mi vjeruju, i da znaju da sam ja njihov - i još uvijek jesam. Hiljade su onih koji su izgubili a ne mrze i hiljade onih koji mrze a nikoga ili ništa nisu izgubili. Hiljade su onih koji su znali za podozrenje ili mržnju i prije nego što je iko išta ili ikoga izgubio i prije nego što se išta i desilo - oni su to što se desilo i uzrokovali. Mržnja je stvar karaktera, stvar čovjeka - ona je stvar izbora mnogo više nego što nam to izgleda ili želimo da priznamo... Možda sa "istojiske" ili distance generacija to nema isti efekat ali nije baš da ja sasvim ne znam kako bi to bilo izgubiti nekoga i ne mrziti nikoga! U onom ratu prije ovog posljednjeg moj otac se našo u partizanima ili, bolje rečeno - i prema onome što se na kraju zbilo, u njima izgubio. Onda je došao mir, suočenje sa iluzijama i razočaranja, alkoholizam i, na kraju, samoubistvo. Njegov brat, moj stric, je svoj logoraški broj pamtio i naizust znao do kraja života a njihov otac, moj djed, je umro od tifusa u zbjegovima. Roditelje moje majke su na kućnom pragu ubili oni koji nikoga ni nisu trebali izgubiti da bi mrzili a majku i ostalu djecu otpremili u logore. I to je samo priča o iskustvima najbližih rođaka - i priča o čijim detaljima su oni koji su živjeli uglanom ćutali. Majka je od posljedica preživljenog poboljevala i umrla prije nego što mi je sama šta i mogla ispričati - prije nego što sam je i mogao razumjeti ili je bio u stanju čak i zapamtiti. Na "ognjištima" je malo ko ostao ili se tamo vratio. I na njih smo stoljćima ranije bili protjerani ili raseljeni i teško da postoji iseljenička zemlja u kojoj nas nema ili već od prije nije bilo.

 

Ja lično, da ne bude zabune, nisam bio prognan - i nisam Jugoslaviju napustio zbog komunizma nego prije zato jer od komunizma ništa nije bilo. Možda zbog korijenja još mojim precima čupanim i bez znanja o svom daljem ili zaista porijeklu - poput mnogih na Balkanu, ali i za razliku od mnogih, ja sam "kod kuće" tamo gdje živim, moja je zamlja ona u kojoj živim i moj narod su ljudi sa kojima živim, gdje god da sam. Nepojmljivo mi je da neko može u Bosni živjeti i biti Bosanac a to ne biti! Ili da mnogi čak i nakon svega što se zbilo ne mogu razumjeti da podozrenjima i diobama nikada ništa nije riješeno - i da više dioba znači više nesporazuma i problema, da njima ne možemo boljima učiniti ni sebe ni druge.

Promocija jednonarodnosti i bosanstva bila je jedini put ka riješenju i muslimanskog i nacionalnog pitanja ostalih Bosanaca. Muslimani su morali svojim primjerom kolovoditi - ma koliko put ka tome mogao biti dug ili izgledao neizvjestan. Preci su muslimana kroz turska vremena svojim ponašanjem uveliko doprinjeli situaciji u kojoj su se pravoslavni i katolici upetljavali u veze sa Hrvatskom ili Srbijom! Optuživati samo njih, ili Srbe i Hrvate, za ono što se potom zbivalo i zbiva nepošteni je cinizam! To ili besomučno prigovaranje svejedno ne može učiniti da "nevjernici" promijene svoje stavove i ponašanja, naprotiv. Bili oni u pravu ili ne u njihovom je viđenju pristajanje uz Turke predaka današnjih "Bošnjaka" kumovalo svom i svakom bosanskom zlu pa i ovim najnovijim navoljama. Islamizacija za njih nije bila samo prosto prihvatanje drugačijih religijskih ili stranih kulturnih obilježja, običaja ili folklora - oni su je doživjeli kao solidarisanje sa okupatorom i izdaju. Proganjani noćnim morama života "građana" drugoga reda islamskog turskog carstva i rodne grude Bosanskog pašaluka, ili Balkana, vječno na periferiji i popovima i fratrima gurani u to oni su posegnuli za srpstvom i hrvatstvom. Njihova su opredjeljenja tragični epilog svakome razumnom očigledno neuspjelog pokušaja da se ima ili sačuva prvobitni identitet ili kakvo iz njega proizašlo dostojanstvo! Takva su opredjeljenja instinktivni gest, primitivni refleks, i koliko instinkt ili refleks mogu imati pameti toliko su i ona razumna ideja o sebi svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. U svijetu u kome se sve i svašta naziva demokratijom međutim ni Izetbegovićeve "demokrateske akcije" nisu im mogle izgledati uvjerljivije od drugih i drugačijih. "Gradjanska demokratija" je po svojoj prirodi neizbježno dominacija većine nad manjinom i iz "višenacionalne" konstitucije Bosne situacija potencijalne dominacije muslimana automatski je proizlazila. Uglavnom zbog toga, ili to previđajući, mnogi među muslimana, vjerovatno većina, su takvu konstituciju olako prihvatili, pretpostavili je bosanskoj jednonarodnosti i upustili se u partijašenje - i zbog toga su drugi takav koncept još lakše odbacili.

Dr. Muhamed Filipović u svome traktatu "Ko smo mi Bošnjaci?" pored ostalih besmislica koje uglavnom ništa ili ništa ozbiljno ni ne kažu ili tvrde tvrdi: "Ako je nedostatak države nekada i mogao biti motiv da se oni koji nisu trpili osmansku ili austrijsku vlast opredjele prema drugim državama istorodnih naroda zajedničke vjere sada taj momenat ne igra više bitniju historijsku ulogu"!? Na osnovu čega je on došao do zaključaka sadržanih u navedenom dijelu teksta nije razumljivo! Teško je pojmiti kako je to "nedostatak države" mogao biti od bilo kakvog utjecaja na opredjeljenje bosanskih hrišćana "prema drugim državama"!

Ili, bar, kako je taj "nedostatak" njima od važnosti mogao biti više nego u slučaju ostalih naroda i etničkih ili religijskih grupa u turskom carstvu?! Kako je "nedostatak države", i samo on, mogao učiniti da bosanski hrišćani, i samo oni, zbog toga, i samo toga, izgube ili promjene identitet!? Dr. Filipović ne može ili neće da uoči da je ono što je zaista važno, i što je "nedostatak države" kod bosanskih hrišćana razlikovalo od takvog "nedostatka" kod drugih, bila "državnost" njihove islamizirane braće koji su u Bosni bili "država". Istorijska je činjenica da su bosanski muslimani bili privilegovani ne samo u Bosni nego i u turskoj carevini. Njihova "autonomija" bila je "plata" za žrtve kojima su bili ižloženi i kojima su stoljećima branili turske granice prema Evropi. I Dr. Filipović sam zaključuje da u takvoj poziciji muslimanima država nije "nedostajala" i mogli su se Bosancima osjećati ili to nastaviti biti! To, naravno, i nažalost, kako Dr. Filipović iz priložene situacije ne uviđa, ni njima nije ustvari pošlo za rukom - bosanski identitet koji mišlju o sebi ne uključuje sve Bosance ne može postojati pa to ni "bošnjastvo" Dr. Filipovića i ostalih nije... I, u Bosni je bez sumnje uvijek postojala nekakva "praksa vjerske tolerancije" - kojom ili kakvom se Dr. Filipović u tom istom tekstu, i u ime valjda svih nas hvališe, ali je ona postojala samo onoliko koliko jeste postojala?! Pitanja su međutim, i ustvari, ko je, i kada, bio tolerantan a ko tolerisan ili koliko je ko, i kada, bio tolerisan. Pojam o toleranciji, pa i vjerskoj, da to ne izgubimo iz vida - poput, kako izgleda, Dr. Filipovića, na drugome se kraju batine svoga dosega zavrašava upravo mišlju o netoleranciji!

Tamo gdje postoji jedno postoji i drugo - tolerancija među ljudima je radije misao o balansu nego o apsolutu! Ni ja nisam, iz razumljivih razloga, mogao iskusiti to kako je ta stvar sa "praksom" vjerske ili bilo koje "tolerancije" bila ili izgledala u turskim vremenima ali se dobro sjećam godina kada su se na prozivkama moji drugari iz redova Bosanaca muslimanske vjerske tradicije nalazili u zabunama oko toga šta su ili ko su - koliko su, valjda, bili "tolerisani". Moj školski drug Šaćir Isaković - zvani Neopredjeljeni, i mnogi drugi, bi nam o tome mogli pričati i kazivati kako su se ili šta osjećali, i mogli bi bolje nego ja pojmiti šta je i moje, i možda i njihove, hrišćanske pretke svojevremeno u takve zabune takođe dovodilo. Tu ili takvu je "praksu tolerancije" na svojoj koži, za pretpostaviti je, iskusio i mogao bi pamtiti i Dr. Filipović!? Ali on iz toga pouku ne izvlači, niti uviđa da su bosanski "Srbi" i "Hrvati" svoju državu "izgubili" mnogo prije nego što su je "kao neupotrebljivi kostim" odbacili - kako on to u svom patetičnom "nadahnuću" opisuje! Izgubili su oni, bukvalno, gotovo sve do posljednjeg komada svoje države! Jer, kada je Austrija u Bosnu ušla i napravila prvu propisnu inventuru stanja ispostavilo se da je više nego 90% zemlje bilo u vlasništvu muslimana - i to je uglavnom i bila zemlja vrijedna posjeda. I sam pokušaj saradnje između muslimana i hrišćana u nastojanju da se polovinom XIX stoljeca postigne autonomnija Bosne je propao zbog nespremnosti muslimanske vlastele da prihvati nuždu reforme toga stanja.

 

Ta je okolnost sama najvjerovatnije i stavila konačni pečat na opredjeljenje hrišćana prema Srbiji ili Hrvatskoj. Ni kasnije, par decenija nakon ulaska Austro-ugarske u Bosnu, kada je saradnja muslimana sa hrišćanima, ili bar sa "pravoslavcima", obnovljena ona je iz istih razloga postala nemoguća - mada je tada već vjerovatno i bilo kasno. Ideja o srpstvu pravoslavnih u Bosni se već zapatila i Srbija se uveliko miješala u politički život bosanske pravoslavne populacije i Bosne! Agrarne reforme iz vremena Austrije ili Jugoslavija - na koje se neki potomci ondašnje vlastele ili pripadnici sadašnje uleme i danas žale, koliko god da su mogle biti neprimjerene, revanšističke ili nepravedne, sa onom prvobitnom nepravdom se ne mogu ni izbliza uporediti. Tadašnja ekonomska, socijalna i kulturna diskriminacija po linijama religija nije u Bosni sa "praksom" bilo kakve - pa ni religijske, tolerancije veze imala. Situacija je možda bila bolja od progona kojima su muslimani u zemljama hrišćana bivali izloženi ali to ništa ne mijenja činjenicu da su bosnaske crkve i crkvenjaci u trusko doba uglavnom bili cucala varalica, igračka i utjeha, obespravljenoj i "obezdržavljenoj" bosanskoj hrišćanskoj populaciji. Takva "tolerancija" i cinizam muslimanskih velikaša nam se svima o glavu razbijao i onim što Dr. Filipović piše o glavu razbija i danas. Oni koji "nisu trpili osmansku ili austrijsku vlast" - možeš misliti "nisu trpili", sram ih bilo, nisu uspijevali da se sa takvom Bosnom identifikuju iz svakome osim, kako izgleda, Dr. Filipoviću očiglednih razloga.

Nisu uspjevali da se sa Bosnom identifikuju ne zato jer tadašnju vlast - ili njene nosioce, nisu trpili nego upravo zbog toga jer su ih trpili! Srbi i Hrvati i njihovi popovi i fratri - i imperijalisti, su čorbu bosanske nesloge začinjavali, začinili i začinjavaju ali onaj ko je tu "čorbu" pristavo i vjekovima zakuvavao bila je muslimanska ulema i veleposjednička vlastela koja je Bosanom kroz turska vremena dominirala i svojim ophođenjem činila da se ostali osjećaju "strancima u njihovoj sopstvenoj zemlji" - kako na kraju i optuživački Dr. Filipović kiti današnje potomke bosanskih hrišćana. Tadašnja bosanska vlastela je sa njenim srednjevjekovnim feudalnim pojmovima o ljudskoj društvenosti - sve do u dvadeseti vijek, prezirala i šikanirala i muslimansku raju ali nikome zasigurno nije bilo gore nego hrišćanskoj. Efekat toga se mogao, i možda još uvijek može, popraviti uviđanjem te okolnosti i njenih posljedica a ne njenim negiranjem ili prebacivanjem čitave odgovornosti na današnje "izdajnike"... Nisam se nikada slagao ili složio sa uvođenjem narodnosti Muslman, bila je to totalna besmislica - mene niko, naravno, nije ništa ni pitao, ali je i mojoj savjesti od toga na kraju bilo lakše. Mogao sam sa to nešto njihovog novostečenog dostojanstva - ako je to bilo to, nastaviti sa Muslimanima živjeti sa nešto manje osjećaja "nacionalne" krivice pred faktima njihove tadašnje diskriminacije! Mogao sam u to vrijeme nastaviti živjeti sa mojim sada, prema Dr. Filipoviću, nevažećim ili nedovoljnim osjećajem "istovjetnosti" kojim sam sebe tada doživljavao Bosancem isto toliko koliko su i Muslimani to bili. Uostalom, za sve one koji su u Bosni pameti imali i znali da misle svi smo mi bili diskriminisani. Možda je većini "Srba" i "Hrvata", ispranoga mozga i bez svijesti o tome - vjerujući da su zaista Srbi i Hrvati, bilo lakše nego Muslimanima ali to ništa ne mijenja tu činjenicu. A Dr. Filipović, danas, međutim, između ostalog, iz arsenala papazjanije svojih socio-filozofsko-istorijskih (ne)znanja u spomenutom tekstu takođe poteže i revolver kaubojske tvrdnje da je teško "utvrditi identitete onih koji mnogo toga u historijskom postojanju dijele i kojima je mnogo toga zajedničkog", ili da njihova "istovjetnost nema nikakvu prednost u značenju i valjanosti pred razlikama"! Uhhhh! Time ispade, kako izgleda, da ni moja niti "istovjetnost" Dr. Filipovića sa bilo kim ili pripadnost bilo kome narodu ni ne mogu biti utvrđeni!? Sa takvom naukom, ili prema njoi, ako je to nauka ili glas učenosti, i poslije mudrovanja sličnih ovima, svaki bi čovjek morao biti država ili narod za sebe!? Gledano "čisto filozofski" mi to i jesmo - mi smo svi bar toliko različiti, ali mi smo i društvena bića koja svoju društvenost ne mogu izbjeći i primarno ne utvrđuju niti baziraju niti na sličnostima niti prema razlikama, ili zbog njih samih, nego gonjeni upućenošću jednih na druge. Sposobnost uviđanja važnosti ili suštine toga nije međutim, očigledno, svima nama podjednako dana! Razlike su bez sumnje lakše uočljive ili dominantne i sličnosti među ljudima mogu, pored svega, izgledati iluzorne i irelevantne, to je svačije i svakodnevno iskustvo - ne treba biti naučnik ili filozof da bi se to uvidjelo, ali ono što sa tim iskustvom ili iz njega polučenim znanjem o sebi ili o drugima, ili o životu, činimo ili učinimo čini najveću razliku među nama. Onim što Dr. Filipović od naših razlika pravi on autoritetom akademika kojim je okićen daje "filozofsku" osnovu dnevnoj politici onih koji na Bosnu nasrću revnosnije nego i on sam. On je zapravo samo još jedan dobar - ili loš, primjer toga koliko znanje ili mudrost sa učenošću ili akademizmom mogu ništa nemati, ili koliko ljudi mogu zaludo i u ništa stariti...

Nikola Djukić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.