GASTARBAJTERSKI ŽIVOT

Širom Evrope, recesija koja je pogodila cijeli svijet, pogađa poslodavce, ali i radnike. Među prvima, biva pogođena ‘strana' radna snaga.

Gastarbajter u tuđini, gastarbajter kod kuće

 

Gastarbajter je složena riječ koja označava „gosta-radnika". Ova vrsta radnika spada u kategoriju ekonomske migracije, koja oficijelno i kako se misli, uživa sva prava. Mnoge evropske države su kratko nakon zavrsetka II svjetskog rata otvorile vrata i 'uvozile' radnu snagu, jer je ista bila kvantitativno, ali i kvalitativno deficitarna, dok se današnji pojam povezuje više sa 'uvozom radne snage' za ona zanimanja, koja ne može ili neće da obavlja 'domaća' radna snaga. U pojedinim strukama, nije tako.

U ovu kategoriju, potrebnih i neophodnih, da bi 'sistem funkcionisao', spada kvalifikovana radna snaga iz područja medicinskih usluga, građevinarstva, ugostiteljstva, ali i obične radne snage u poljoprivredi. Sve veća potreba osjeća se za zdravstvenim radnicima na poslovima kućne njege. Visokokvalifikovana radna snaga, pa i rukovodeći kadrovi sa međunarodnim iskustvom u čije se školovanje nije ulagalo, često su i više, nego dobro došli. Naravno, sa mnogim zanimanjima nije tako.

U zemljama Srednje Evrope, na dnevnom redu je trend razmjene radne sage ‘između sebe', dok strah domaćeg stanovništva prevladava prema nekada popularnoj radnoj snazi sa područja Balkana, te strahu prema radnoj snazi zemalja pripadnica nekadašnjeg Istočnog bloka.

Sigurno, otvaranje evropskog trzišta, kao važnog instrumenta u regulisanju popunjavanja radnom snagom, važnu ulogu igra ipak, što mnoga radna mjesta ostaju bez mogućnosti jače državne kontrole, posebno u privatnim firmama. Veliki broj radnih mjesta je na rubovima zakona. Tako, na ovaj način ne dobivaju ni radnici niti država.

Širom Evrope, recesija koja je pogodila cijeli svijet, pogađa poslodavce, ali i radnike. Među prvima, biva pogođena ‘strana' radna snaga.

Mnogi koji su došli, dobili su neophodne boravišne i radne dozvole i kako to biva, njihovo gostovanje, prerasta s vremenom u stalni boravak. Slijedi uzimanje državljanstva, a kada su vec djeca u školi, odrastu ili zasnuju i sami porodice, roditelji često odlučuju da ostanu u blizini svoje djece.

Druga priča je, kakva je zapravo, životna sudbina gastarbajterskih familija.

Svaki čovjek, jedna priča, svaka priča, jedna sudbina. Iza godina rada, da bi čovjek pomogao sebi i opstanku svoje porodice, počinje se u punom smislu riječi shvaćati riječ ‘odricanje‘. O slobodnom vremenu, kulturnom životu, da ne govorimo.

Problem nije nepoznat modernim društvima i u cijelom tom začaranom procesu, milioni ljudskih sudbina. Pojedinačnih, porodičnih. Dok svi imaju, svi su i zadovoljni, u krizi i nestašici, za sve bivaju krivi ‘stranci' čija integracija odjednom ‘nije na zadovoljavajućem nivou‘. U međuvremenu, niko u društvu nije obraćao pažnju, da su se stvorila stambena geta porodica stranaca, geta cijelih gradskih četvrti, narastajućih problema svih njih koji počinju da žive od dobre volje, trpljenja sistema i vlasti. Na polju zapošljavanja, obrazovanja, ove grupe ljudi, kao i njihova djeca, često su na samom repu društva, a oni obrazovaniji od očekivanog, znaju da ne zaslužuju takav odnos društva prema njima. U svemu tome, po pravilu, nosiocima ekonomskog napretka i kvalitete življenja u društvima o kojima je riječ, nedostaje mogućnost slobodne političke artikulacije. Dakle, oni koji rade i doprinose kvaliteti života u društvu, plaćaju porez državi i poput svih ispunjavaju obaveze, često i više od potrebnih, posebno u sistemu stanovanja, školovanja, osiguranja i sl., još uvijek nemaju nikakvih političkih prava, ali i onih osnovnih iz obične svakodnevnice.

O potrebama i interesima istih uz problematiku nedostatka običnih potreba, od dječijih vrtića, socijalne zaštite, poznate problematike nezaposlenosti ili u školama, do prepuštanja djece sebi i ulici zbog ‘nedostatka' mjesta u sistemu procesa obrazovanja u preduzećima (Lehrstelle). Uzmu li se tome obične male porodične drame familija koje su izbjegle ratnim stradanjima, političkim progonima, gubitka identiteta, kulturnog šoka, te kulturnim i vjerskim razlikama, 'svaljivanje krivice cijelog svijeta' na pojedine grupe, koje su same po sebi već ugrožene, često je velika neodgovornost i sramota političke elite, pa i zemlje domaćina koja svoje gostoprimstvo, ali i probleme artikulira kroz i ovako ugrožene grupe. Na kraju, moraju li zbog uopćavanja, redovno da stradaju najslabiji, često i nevini.

O odrastanju generacija koje nemaju prilike da idu u škole i uče maternji jezik, jer škole i ne postoje, malo se u javnosti i govori. O njihovoj nesreći i nekonkurentnosti na tržištu rada, da se i ne govori. Tako izrastaju mlade generacije nepoznavajući u cjelini jezik i kulturu svojih roditelja, a često i države u kojoj odrastaju. Stvaraju se paralelna društva zu koje neće da preuzmu odgovornost, kako domovina, tako niti država domaćin. Na kraju, unaprijed se znaju i gubitnici.

Često radi prirode posla, mnogi se odriču porodičnog života, radeći za male nadnice i satnice, tako da porodica ostaje uvijek najvrednije jezgro volje i nadahnuća pojedinaca, na drugoj strani, oni koji ostaju kod kuće, posebno djeca u razvoju, uništavaju svoju budućnost zbog nepodnošljive sadašnjosti. Začaran krug. Problemi kod kuće u društvu i školi, pa i na ostalim javnim mjestima, samo je mali dio uvida u svima nama dobro poznatu problematiku, koja je prisutna i u familijama gdje 'je čak sve u redu'.

Roditelji i sami u nemogućnosti da pruže pomoć, u očaju prepušteni sami sebi, pronalaze izlaz često u suicidu. Statistika te vrste, trenutno je nepoznata.

Nemogućnost adekvatnog školovanja djece, pa i netrpeljivosti okoline, čest je razlog povratka mnogih familija u domovinu, gdje ih čeka početak priče, gdje nekada priča ima i sretan završetak. Za većinu, nije tako.

Odlaskom u inostranstvo, mnoge porodice pokušavaju riješiti egzistencijalna pitanja, tu spada u prvom redu nemogućnost rješavanja zaposlenja, stambenog pitanja, a time i osnivanja porodice.

Problemi novijeg datuma, da domaći poslodavci ne biraju sredstva u iskorištavanju radne snage, leži u prirodi velike nezaposlenosti i opce krize, ali i opcg mišljenja, ako neće jedan, hoće drugi.

Radno vrijeme 6-7 dana, sa malim plaćama, bez mogućnosti korištenja odmora ili žalbe na uslove, da se ne govori o praksi seksualnog napastvovanja i ucjenjivanja na poslu. Bez toplog obroka, mjesta za odmor, rekreaciju, dječijeg doplatka i ručka. Otkaz prijeti svakim satom. Kapitalizam je ušao na mala vrata, a želja da se pokaže ‘šta se ima‘, prevazilazi vlastite mogućnosti, pa dolazi do pojave novog trenada u društvima, jedna osoba, tri posla.

Čemu se onda žaliti na uslove i život ‘u inostranstvu‘.

 

(Kraj)

Prof. Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.