Godišnjica atentata: Čudesna historija Ferdinandovog auta

Muzej u Beču najznačajnija je svjetska ustanova ove vrste. U njemu je posebna, stalna postavka u Sobi Sarajevo, kako je nazvan odjeljak posvećen sarajevskom atentatu

26.01.2012.

Povodom 98. godišnjice Vojno-historijski muzej u Beču izložio je krvavu košulju austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, koju je nosio u Sarajevu 28. juna 1914. godine, na dan atentata, koji je poslužio kao povod za Prvi svjetski rat.

Košulja od historijskog značaja će biti izložena do drugog jula. Kako ističe Muzej, ovaj eksponat može biti izložen svjetlosti samo ograničeno, pa nije dio stalne postavke.

Muzeju su košulju koju je na sebi imao Ferdinand kada je ubijen u Sarajevu, trajno posudili jezuiti.

Muzej u Beču najznačajnija je svjetska ustanova ove vrste. U njemu je posebna, stalna postavka u Sobi Sarajevo, kako je nazvan odjeljak posvećen sarajevskom atentatu, a u kojem se, pored automobila u kojem se vozio Ferdinand tokom posjete Sarajevu nalaze još i njegova krvava Ferdinandova uniforma te sofa iz sarajevskog Konaka na kojoj je Ferdinand izdahnuo.

Najzanimljivija je, pak, priča o automobile Graef und Stift, limuzini koja će u historiji zauvijek ostati upamćen kao vozilo u kojem su u Sarajevu, 28. juna 1914. godine, ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophia.

Grof Franz Graf Harrach dao je automobil Ferdinandu kada je ovaj krenuo u BiH. Nikada se nije saznalo iz kojih je razloga Ferdinand uzeo Harrachovo vozilo, a svoje ostavio u Beču, no ispostavit će se da mu je grofova limuzina bila kobna po život.

Grofica Alice Dreihann–Holenia prije nekoliko godina je tužila Muzej tražeći da joj se automobil, za kojeg tvrdi da je pripadao  njegovoj porodici, vrati u porodicu. Insistirala je da Muzej nema nikakvih dokaza da je njen otac poklonio automobil kraljevskoj porodici.

“Moj je otac bio blizak Ferdinandov prijatelj i posudio mu je auto kada je on krenuo u Sarajevo, a nakon ubistva stavio ga je na raspolaganju caru Franji Josipu.”

Dreihann –Holenia, koja je rođena dvije godine nakon atentata, imala je i imanja na Balkanu, a u svojoj kući još uvijek čuva na stotine pisama i telegrama kojima dokazuje vlasništvo nad automobilom, dodajući kako će se na sudu najviše pažnje dati činjenicama koje govore o tome šta se dešavalo sa automobilom nakon atentata.

Pisma otkrivaju koliko je njen otac bio potresen Ferdinandovom smrću. U jednom od njih, koje je poslao svojoj supruzi, Harrach piše: “Bilo je kao užasan san. Držao sam nadvojvodu za ovratnik. Umro je nakon deset minuta. Zašto sam ja još uvijek živ? Zašto je tako divan čovjek umro?”

Intrigantna je i sudbina automobila nakon atentata o kojoj se u sarajevu malo znalo. Nekadašnji kustos Muzeja sarajevskog atentata, rahmetli Bajro Gec, za Slobodnu Bosnu je pričao o ovom automobilu.

“O Ferdinandovom automobilu znamo uglavnom osnovne podatke”, objašnjavao nam je Gec dodajući: “Automobil je, koliko mi znamo, Ferdinandu dao grof Harrach. Uostalom, grof je bio u automobilu kada je Princip na njih pucao. Zna se da je bio sivomaslinaste boje, kožnih sjedišta, da ga je vozio Čeh Ferdinand Sojka i da je imao bečke registarske tablice sa brojem 118. Nešto je o njemu pisao Dedijer u svojoj knjizi Sarajevo 1914, ali mi u Sarajevu ne znamo baš mnogo o tome kakva mu je sudbina bila nakon atentata.”

No, baš je sudbina automobila predmet jedne od najfascinantnijih priča koja je zagolicala mnoge istraživače.

Nesporno je da je Ferdinandov Graef und Stift najvažniji automobil dvadesetog stoljeća, no priča o sudbini automobila u kojem je svoj život u Sarajevu skončao austrougarski prijestolonasljednik, automobilu koji već više od pola stoljeća za sobom nosi i pridjev ukleti, zaista ima razmjere uzbudljivog naučnofantastičnog trilera.

Fascinantnu sudbinu ukletog automobila istraživali su engleski autori Blundell i Hall u svojoj knjizi Marvels and Mysteries of Unexplained.

Mada neki izvori tvrde da je automobil konstruisan 1910. godine, Englezi tvrde kako priča o njemu započinje četiri godine kasnije, kada je francuski konstruktor Pheaton napravio dugačko vozilo bez krova koje je moglo prevesti šest ljudi.

Nova limuzina bila je vlasništvo grofa Harracha, oca baronese Alice. Harrach je vozilo stavio na raspolaganje Ferdinandu pred njegov put u BiH. Kao što je poznato, austrijski je prijestolonasljednik u okolini Sarajeva nadgledao dvodnevne vojne manevre koji su ustvari bili demonstracija sile u osvit Prvog svjetskog rata, a nakon vojnih vježbi trebao je doći u Sarajevo.

Historijske činjenice koje govore o sarajevskom atentatu su nedvojbene – na putu ka sarajevskoj Vijećnici na Ferdinandov automobil Nedjeljko Čabrinović je bacio bombu. Neuspio pokušaj atentata označio je i početak priče o ukletom automobilu. Naime, bomba se, udarivši u stražnji kraj vozila, otkotrljala natrag, eksplodiravši među Ferdinandovim pratiteljima koji su od siline eksplozije bili bačeni među masu koja je stajala postrani posmatrajući povorku.

Poslije posjete sarajevskoj Vijećnici, Ferdinandov vozač je, suprotno planu, skrenuo u ulicu kod današnje Latinske ćuprije. Tu je stao i dok se pokušavao okrenuti i vratiti natrag, Princip je iskočio iz mase i ispalio svoje hice na Ferdinanda i Sophiju. Njegovi su pucnji označili početak rata, sukoba u kojem je značajnu rolu imao i general Oskar Potiorek.

Čovjek koji je sa Ferdinandom također bio u vozilu postao je njegov sljedeći vlasnik. Graef und Stift pripadao je Potioreku sve dok trupe pod njegovom komandom nisu poražene u okršajima sa srpskom vojskom.

Poniženi i već tada mentalno rastrojeni general, vratio se u Austriju i nedugo nakon rata, uništene reputacije, umire u Klagenfurtu. Njegov podređeni, kapetan Raska, koji je preuzeo brigu o automobilu, stradao je svega devet dana nakon što je sjeo za njegov upravljač.

U svojoj prvoj vožnji automobilom, Raska se vozio planinama kada je na cesti iznenada ugledao dvojicu seljaka. Pokušavši da ih izbjegne, kapetan se zabio u drvo. Svjedoci kažu kako su mu posljednji trenuci bili stravični – volan se zabio u njegova pluća i Raska je vrišteći molio seljake da ga ubiju kako se ne bi ugušio u krvi. Nekoliko minuta poslije je umro.

Slijedeći vlasnik automobila bio je visoki dužnosnik sarajevske gradske Vlade, čije prezime Blundell i Hall pišu kao Aleksandrovac. Tvrdi se kako je bio pasionirani ljubitelj automobila i da nije htio propustiti priliku da se domogne Ferdinandove limuzine. U samo četiri mjeseca, on je u ukletom automobilu doživio četiri udesa. Peti je za njega bio koban, jer je ispao iz automobila i nakon toga ostao bez desne ruke. Šest mjeseci kasnije, automobil je pronađen prevrnut na bok, a njegov vlasnik smrvljen ispod njega, slomljenoga vrata.

Već tada se počela ispredati priča o ukletom automobilu, no doktor koji ga je kupio na takve se priče samo smijao odmahujući rukom, govoreći kako su to gluposti koje su izmislili sujevjernici. Pola godine kasnije, doktor je pronađen mrtav u kanalu pored puta, ispod točkova automobila, a nikada se nije saznalo kako je tamo dospio.

Novi vlasnik uklete limuzine postao je grčki trgovac dijamantima Simon Mantharides. Godinu dana nakon što ga je kupio, Mantharides je izvršio samoubistvo, a limuzina je dospjela u ruke bogatog zemljoposjednika prezimena Graco koji je za njega dao ogroman novac svjestan njegove historijske vrijednosti.

Nekoliko mjeseci nakon što ga je kupio, automobil se pokvario i Graco je sa svojim radnicima doveo konje kako bi automobil prebacio do kućnog dvorišta. Nevjerovatno, ali automobil se na pola puta sam pokrenuo pregazivši radnika i njegovog konja, a Graco je poginuo proletjevši kroz vjetrobran.

Sljedeći vlasnik uklete limuzine bio je Švicarac čija su strast bile autotrke i koji je poginuo natječući se na njima u drugom automobilu. Posljednji vlasnik bio je mladić koji je Graef und Stift limuzinu kupio neposredno pred svoje vjenčanje. Zajedno sa šestoricom svojih prijatelja krenuo je na vožnju, no iz nikada poznatih okolnosti, automobil se zabio u zid i svih šest putnika u njemu je poginulo svega nekoliko dana prije svadbe. Nesretni je mladoženja, barem kako to tvrde Blundell i Hall, bio posljednji vlasnik automobila, limuzina je nedugo poslije otpremljena u bečki muzej. U kojem se nalazi i danas.

I nikada više nije izvezen na cestu... (Nedim Hasić)


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.