GRANA KOJU REŽEMO

Jaje koje razbijamo

Moderni, kakvi jesmo

U ljudskoj prirodi je potreba da neprestano naglašava vlastite vrijednosti u koje često spadaju duhovne, fizičke i socijalne. Jedna od velikih tajni jeste šutnja i nemar ‘odnosa većine’ prema prirodi i okolini u kojoj živi i koja ih okružuje. Nemar čovjeka, kojeg još nazivaju i modernim?!

Izuzmemo li društva, koja se mogu nabrojati na koji par prsta jedne ruke, koji su istinski svjesni odnosa , njihove povezanosti i ovisnosti o čistoći i zrdavlju okoline u kojoj žive, zanemarimo li poznatu priču o industrijalizaciji, razvoju, napretku, još uvijek ostaje ono što se svih vjekova čovjekove povijesti prešućuje: pojavama velikih kuga i bolesti, vremena bacanja mokraće i fekalija kroz prozore, inače raširenih aktivnosti i običaja širom srednjovjekovnih evropskih metropola kojem se jedino nisu radovali slučajni prolaznici.

Da li današnji čovjek stvarno misli da je riješio problem i prevazišao sam sebe, nazivajući se modernim samo zato što gleda preko ramena na prljava vremena Srednjeg vijeka?

Većina svijeta, napose velikih tvrtki i korporacija koje često podržavaju najviši državni krugovi, u trci za postizanjem maksimuma zarade na ljestvici privređivanja, bezočno uništavaju prirodu i okolinu. Pri tome, za njih su stanovnci koji žive od prirode, direktno ih ubijajujući zagađivanjem i uništavanjem njihovih resursa, osnova života i življenja, tek kolateralna šteta. Takav trend prećutno podržavaju često ‘nepisani zakoni’ država, čemu često pogoduje klima koruptnog sistema.

Upravo oni, kojima su usta puna ‘modernosti', često stoje u prvim redovima divljačkog odnosa čak i prema svjetskim resursima koja sa opravdanjem nose titule reursa važnih za cijelo čovječanstvo.

Popravni nije moguć

Na žalost, pojam ‘cijelo čovječanstvo’ je malo širok pojam, a u trci za zaštitu prava i prirode ostaje tek mali broj onih najsavjesnijih i najupornijih kojima bez materijalne – riječi podrške – malo znače.

Svi mi sjedimo u istom čamcu, na istoj grani. Matematički, riječ je o prostom računu, a i zakon fizike je jednostavan, zasnovan na sistemu spojenih posuda. Čovječanstvo se ponaša kao da ima još jednu Zemlju u podrumu, negdje u rezervi. Ako gazi mladice zasađene vlastitom rukom, zar ima prava slijepo gaziti i uništavati zasade svoje djece i svojih unuka?!

Moderni „homo sapisens“, misli da misli – nastavljajući bez grižnje savijesti rezati granu na kojoj sjedi, ne shvatajući da nije samo on u pitanju. Tako daleko, ipak još nije došao.

PIŠE: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.