HUSEIN KAPETAN GRADAŠČEVIĆ – BORAC ZA AUTONOMIJU BOSNE

Na današnji dan..1.04.

1831. godine – Dan Velikog bosanskog ustanka za autonomiju Bosne. Husein-kapetan Gradaščević uputio se prema Travniku s oko 4.000 ljudi.

Husein- beg je rano ostao bez roditelja. Otac mu je umro kada je Husein-beg imao svega deset godina. Akademik Hamdija Kreševljaković je na temelju isprave o smrti Husein-begovoga oca Osman-kapetana, tvrdio da je prije Osman-kapetanove smrti umrla i Husein-begova majka Melek-hanuma, budući da se ne navodi medu nasljednicima. Međutim, u obitelji postoji predaja da je Husein-begova majka bila jedina žena koja je otišla na kulu, gdje inače nisu išle žene jer je kula bila sjedište kapetana gdje se nalazila vojska. “Husein-kapetanova majka Melek-hanuma je prva žena koja je otišla na kulu, samo u anteriji, i to da bi izdala naredbu.

Početkom 1831. godine bosanski vezir Ali Namik-paša ponovo je pokušao zavesti red i primorati sve na poštovanje reformi, što je, međutim, izazvalo revolt naroda u Sarajevu i napad na predstavnike osmanske vlasti. Nakon toga Namik-paša je izdao strogu naredbu da svi poglavari distrikta neizostavno dođu kod njega kako bi ih upoznao sa novim mjerama koje je obavezno trebalo slijediti.

Odbijajući, međutim, da se povinuju vezirovoj naredbi, bosanski glavari okupljaju se, krajem januara i početkom februara iste godine, u Tuzli, i donose odluku o početku borbe za nezavisnost Bosne.[7] Za vođu pokreta izabran je kapetan Husein-beg Gradaščević.

Potpomognut svojim saveznikom Ali-pašom Fidahićem, i uz podršku drugih bosanskih kapetana, u drugoj polovini marta 1831. godine, Husein-beg, sa 4.000 svojih boraca, krenuo je prema Travniku i, već 7. aprila, ostvario ubjedljivu pobjedu i preuzeo vezirsku čast.

Nakon zauzimanja Travnika, sultanu u Istanbulu upućen je ultimatum u kojem se zahtijeva: raspuštanje regularnih trupa, ponovno uspostavljanje starog janjičarskog korpusa, vraćanje sve oduzete imovine pobijenih i još živih janjičara, ukidanje novih poreskih kontrola, odšteta za sve gubitke pretrpljene od pada starih institucija i sve nove napravljene ratne troškove.

 

Husein-kapetan Gradaščević, je bio iskreni borac za autonomiju Bosne.

Rođen je u Gradačcu davne 1802. godine. Bio je njegov posljednji kapetan. Kapetanom najuglednije i najbogatije kapetanije u Bosni postao je u 18. godini života, nakon smrti njegova brata Murat-kapetana kojega je u Travniku smaknuo zloglasni Dželaludin-paša 1822. godine. Narod je Husein-kapetana prozvao “Zmaj od Bosne” što dovoljno govori o njegovom vatrenom karakteru. Energičan i odlučan, Husein-kapetan je bio visokomoraln, pametan i razborit, bio je u dobrim odnosima sa siromašnim i bogatim. Zna se da je bio „veliki vjernik”. Kada je 1831. godine od strane naroda izabran za bosanskoga vezira, posebnom je bujruldijom naredio da se „sve džamije i mektebi popravljaju, a tamo gdje mekteba nije bilo trebalo ih je graditi, da se službenici plaćaju na vrijeme, da se namaz džematom klanja, a oni koji to ne čine trebaju biti kažnjeni”.

Za ono vrijeme bio je dosta obrazovan čemu je posvećivao posebnu pažnju. Ni jednu odluku nije donosio po vlastitom iskazu nego se pridržavao principa savjetovanja sa suradnicima i prvacima. U svemu se oslanjao na narod. Bio je izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka. Husein-kapetan je uživao opće povjerenje i bio je veoma poštovan. Živio je u vrijeme propadanja Osmanske države kada su nacionalizam i nacionalne države uzimale maha. Tako je bilo i na Balkanu. Bošnjaci su trpjeli ogromne ljudske i materijalne žrtve u neuspješnim ratovima koje je Carstvo vodilo, bilo u gušenju unutrašnjih ustanaka ili u međunarodnim ratovima.

Pokret za autonomiju Bosne pojavio se u takvim prilikama. Pokret je bio općenarodni i pripadao je svakom čovjeku u Bosni bez obzira na vjersku pripadnost, te su svi slojevi stanovništva uzeli učešća u njemu. Bošnjaci su u ta vremena organizirali česte sabore. Na jednom takvom zboru, u Travniku 29. marta 1831. godine, iznijeli su nekoliko zahtjeva prema sultanu. Ključni zahtjev, zbog koga se i pojavio Pokret za autonomiju, te zbog čega su se organizirali masovni protesti širom Bosne, bio je taj da Porta opozove privilegije date kneževini Srbiji. One su podrazumijevale davanje šest bosanskih nahija ovoj Kneževini.

Bošnjaci su svoju vlast u Bosni zaveli već 31. maja 1831. godine kada se javlja prvi zvanični akt Husein-kapetana el-muhakkema tj. izabranog po volji naroda. Bošnjaci su ovaj čin morali potvrditi i na vojnom polju protiv sultana. U prvom pohodu, 18. juna 1831. godine kod Lipljana na Kosovu Bošnjaci su porazili osmansku vojsku, a sam veliki vezir Mehmed Rešid-paša je, ranjen i jedva je izvukao živu glavu. Husein-kapetan je u tom trenutku načinio ključnu grešku! Povjerovao je osmanskim obećanjima o ispunjenju zahtjeva iz Bosne, a zauzvrat obustavio vojne akcije. Na saboru u Prištini augusta 1831. godine Husein-kapetan je, faktički, izabran za bosanskog valiju na prijedlog vojnih komandanata. Zvanično će se izbor desiti u Sarajevu 12. septembra 1831. godine kada je dobio naziv paše. I tada je tražio potvrdu iz Istanbula za taj čin. Prema zvaničnim zapisima i na saboru u Sarajevu Husein-kapetan je pokušao odbiti prijedlog bosanskih prvaka da on bude na čelu Bosne tvrdeći da njemu nije stalo do položaja i vlasti. Međutim, na veliko insistiranje, on se prihvatio položaja.

Polaganje prisege

“Prisega je, nakon uzimanja abdesta i polaganja ruku prisutnih na Časni Kur'an, glasila: „Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno, tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosna. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god da ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovog nema odustati.

Naravno, Bošnjaci su i tada imali, najmanje, „dva tabora”. Personifikacija protivničkog tabora nasuprot Husein-kapetanu bila je u ličnosti Ali-paše Rizvanbegovića. U drugom osmansko-bošnjačkom sukobu kod kasabe Banjske u decembru 1831. godine ponovo je sultanova vojska predvođena skopskim mutesarifom Jašar-pašom u pokušaja zauzimanja Novog Pazara bila poražena.

Sultan nije mogao prihvatiti autonomiju Bosne, bez obzira na to što su Bošnjaci i dalje priznavali sultana i halifu, dakle nisu tražili samostalnost, već autonomiju za unutrašnja pitanja, te je počeo pripreme za konačni vojni obračun sa Bosnom.

Naime, kada je Ali-paša Fidahić pozvao Husein-kapetana u pomoć da sačuva kapetaniju u Zvorniku, koju je htio da uzurpira njegov amidžić, Husein je krenuo sa vojskom u pravcu Zvornika. U isto vrijeme stražar sa kule obavijestio je Huseinovu majku da su primijetili da austrijska vojska grupiše svoje jedinice i kako prijeti opasnost Gradačcu. Saznavši za ovo, Huseinova majka odlazi na brzinu na kulu i izdaje naredbu topdžiji da ispali tri hica, što je ovaj i učinio. Huseinova vojska stigla je u Ćehaje, nadomak Srebrenika. Kad je čuo ugovoreni znak, Husein se vraća sa vojskom da zaštiti Gradačac od napada”.

Prema ovome predanju, dakle, Huseinova majka je bila živa uvrijeme sukoba braće Fidahić a u Zvorniku (1829. godine) i u vrijeme kada jeHusein-beg ve ć bio kapetan. Osim toga, postoji još jedna predaja, koja se ne čuva samo u obitelji Gradaščević nego i u obiteljima Rizvanbegović i Bašagić, a odnosi se na utjecaj koji je imala Husein-kapetanova majka. Radi se o predaji prema kojoj je jednom prilikom bosanski vezir pozvao bosanske prvake na divan u Travnik. Svi su velikaši bili došli osim Husein-kapetana. “Po želji svoje majke, koja je bila vrlo mudra i bogata žena, on namjerno zakasni. Poslani su po njih čift-tatari. Međutim, Husein-kapetanova majka posla po tatarima veziru bure zlata.

Novac učini svoje. Husein-kapetan bi sjajno dočekan i vezir ga u divanu namjesti uza se”.Takav je postupak uvrijedio hercegovačke begove koji su, navodno zbog toga, u Pokretu 1831/32. bili protiv Husein-kapetana. U pozadini ove druge predaje je nastojanje da se uzrok Pokretu 1831/32. svede na osobne motive neslaganja pojedinih bosanskih i hercegovačkih begova, što je uznanosti već odbačeno kao neutemeljeno.14

(14. Hamdija KREŠEVLJAKOVIĆ: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, 2. izdanje, Sarajevo1980. (dalje: Kapetanije), str 194-199; Žena 21, Sarajevo, februara 2000, str. 19-20;Hamdija KAPIDŽIĆ: Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, Sarajevo 2001. (dalje: Ali-paša), str. 50-51.)

Husein-kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žale ć i na slab odziv posebno predbacujući Hasan-agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti. Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu.

Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein-kapetanovo sjedište.

Koliko se zna, Husein-kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan-beg Sijerčić, Mehmed-beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović). Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein-kapetan je naredio Ali-paši Fidahiću da sa 6000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan-beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama. Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein-kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi-paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein-kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale).

“Nakon teških borbi koje su prema nekim izvorima trajale do 29. maja, vojska Husein-kapetana se povlači u Sarajevo, dok Kara Mahmud Hamdi paša pravi veliki kapm u Ljubogošti. (Ljubogost, Ljubogošć) 2. juna Mahmud Paša iz Ljubogošte šalje pismo Franjevcima u Fojnicu u kojem javlja svoju pobjedu nad Huseinom. Naredi da se javi narodu, da nipošto ništa u Sarajevo ne nose i ne idu, jer je Sarajevo blokirano, pa bi takvi odmah bili osuđeni na smrt i preporučuje Aliju Rizvanbegovića i njegovu vojsku. Nakon poraza kod Pala Husein je bio potpuno uvjeren, da su mu dani odbrojani, ali prije no ostavi Sarajevo odluči se još jednom ogledati se s vezirom.”

Ljetopis franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci - Fra Mato Mikić

Ljetopis franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci – Fra Mato Mikić

Vojska Husein-kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži). Husein-kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein-kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein-kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein-kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu. Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.15 (15. “Husein kapetan Gradaščević 1802-1834”, Dr. Husnija Kamberović).

Posljednja bitka odigrala se 4. juna 1832. godine na Stupu kod Sarajeva. „Nož u leđa” dobrostojećoj Husein-kapetanovoj vojsci zabili su odredi Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. To je dovelo do poraza Husein-kapetanove vojske. On se utaborio na Bakijama, te je nakon kraćeg vijećanja raspustio vojsku i otišao u Gradačac. Bio je to definitivan vojnički poraz. Nakon bitke na sarajevskom polju, Husein-kapetan je rekao: „Ovo je posljednji dan naše slobode.” Pošto je koncem aprila 1832. godine posebnim sultanovim aktom proglašen „nevaljalcem”, „izdajnikom”, „razbojnikom”, „zlikovcem”, „odmetnikom”, „buntovnikom”, te osuđen na smrt i konfiskaciju imovine, Husein-kapetan je morao u izgnanstvo.

„Tuga za Bosnom, koju je beskrajno volio, briga i bojazan od neizvesnosti, koja čeka njega i njegove u Austriji, razočarenje u prijateljima i ratni napori, podneseni i poslednje vreme, potresoše i iznuriše osjetljivog viteza. Na obali savskoj nije mogao da ide bez tuđe pomoći. Dva momka su morala da ga podupiru u pomoći.” (San)

„Savu kraj Županje prešao je 16. VI, a tamošnje su ga vlasti 18. VI. uputile u karantenu u Brod na Savi. Za boravište mu je određen Osijek u kojem se zadržao od 5. VII. do 4. X. Naposljetku je odlučio poći sultanu koji mu je obećao pomilovanje. U Zemunu mu je 8. X. pročitan sultanov ferman kojim mu se poklanja život a oduzimaju časti i imovina. U Beograd je prešao 13. X. i ondje zbog bolesti ostao do decembra 1832. kada je pošao u Carigrad, gdje mu je obećan visoki vojni položaj i čin, ako prihvati sultanove reforme. Nakon što je i tu priliku odbio, osuđen je na progonstvo u Trabzon, ali onamo nije otišao, jer je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je na groblju na Ejubu u Carigradu i nad grobom mu je postavljen spomenik s kratkim natpisom. – U Gradačcu je 1824. podignuo sahat-kulu i 1826. džamiju poznatu pod njegovim imenom, a u selu Čardaku kraj Gradačca dvor u kojem je rado boravio do 1832., kada ga je zapalio.“

Husein-kapetan je, prema istraživanjima Muhameda Kreševljakovića, umro 17. augusta 1834. godine. O njegovom mezaru koji se nalazi u istanbulskoj četvrti Ejub nije se vodilo nikakvog računa. Tokom Drugog svjetskog rata pojavila se ideja o prenosu posmrtnih ostataka iz Istanbula u Sarajevo. Dugo vremena nakon toga ponovo se pojavila slična ideja, a „vrijeme će pokazati da li će se ona realizovati”.

Tako je završio prvi Bošnjak među jednakima, iskreni borac za autonomiju koja je imala svoje lice i naličje. Do potpunog sloma Pokreta za autonomiju Bosne došlo je za vrijeme Omer-paše Latasa koji je mahom posjekao bošnjačku elitu.

Time je ugašena svaka nada Bošnjaka da Bosni osiguraju potpunu autonomiju.

Pripremio: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.