Ima li Neven Anđelić kome pisati u BiH?

Negdje početkom ljeta učestala su pitanja o prognozama lokalnih izbora, a ja sam listom odgovarala citirajući Muharema Bazdulja: SDA i SBB prolaze kao svojevremeno Alija i CD koalicija.

Vildana Selimbegović

Zbog onih sa slabijim pamćenjem nije zgoreg prisjetiti se izbora 1998, kada su tadašnji lider SDA Alija Izetbegović i CD koalicija osvojili skoro sve što se osvojiti moglo, pri čemu možda i nije toliko ilustrativan podatak više od pola miliona glasova koje je Izetbegović dobio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva, koliko je 17 osvojenih mjesta u tadašnjem državnom Parlamentu - 14 iz Federacije i tri iz Republike Srpske. Riječ je naravno o općim izborima, no mnogo više o jačini pobjede, rezultatu koji je ostao upamćen kao definicija snage na izborima u Bosni i Hercegovini, pobjede koju više niko nije ponovio u takvim razmjerama. Upravo zato red je da objasnim otkud moje slutnje da će prije godinu uspostavljeno bošnjačko jedinstvo na relaciji SDA - SBB ove 2016. ubjedljivo trijumfirati na lokalnim izborima u BiH. Odgovor je posve jednostavan: u Federaciji nemaju konkurencije.

U Republici Srpskoj na političkoj sceni konkurencija postoji, i to jaka, pa je upravo zato lider SNSD-a i preselio lokalne izbore na žestoki nacionalni kolosijek referenduma, pa Zdravko Krsmanović obećava Miloradu Dodiku “pravi referendum 2. oktobra”, kada će diljem manjeg entiteta predsjednik RS-a i njegovi sateliti pokušati da vrate lokalne sredine izgubljene prije četiri godine. Pozicija i opozicija u RS-u tuku se za svaku mjesnu zajednicu, a najveće se bitke biju oko gradova, Bijeljine, Doboja, Trebinja i Banje Luke, u kojoj je Dodikov SNSD odlučio da Draganu Čaviću, lideru DNS-a, i Savezu za promjene koji ovaj put zajednički nastupa kontra Dodika, suprotstavi Igora Radojičića, najpoznatijeg disidenta unutar SNSD-a, ne bi li i na taj način amortizirao gnjev Banjalučana spram aktualne vlasti. Niko, uostalom, nije naivan: Dodik je referendum i zakazao za 25. septembar zbog 2. oktobra, tjerajući Savez za promjene da umjesto o njegovoj vladavini, vili na Dedinju, Pavlović, Bobar i Banci Srpske, dakle aferama i istragama u kojima je predsjednik RS-a krucijalni akter, govore o Danu RS-a. Lokalne teme i egzistencijalna pitanja zamijenjeni su dokazivanjem srpstva, a atmosfera je do te mjere podgrijana da je dovedena u pitanje sigurnost regiona. Toliko da je i međunarodna zajednica na ovom prostoru svoju politiku distanciranja zamijenila jasnim pozivima da se poštuju mir i sustavni poredak zemlje. Kako god, u RS-u se niko ne može nadati epohalnom rezultatu osvajanja lokalnih zajednica, za razliku - kako već rekoh - od Federacije u kojoj su najveće izborne priče postali nezavisni kandidati i to mahom oni koji su do jučer bili u redovima upravo dvojca SDA - SBB.

Gdje je ljevica? Gdje je nestala građanska opcija? Gdje su nenacionalisti? Odgovore na ova pitanja ponudio je vrlo precizno prošle sedmice Neven Anđelić, Sarajlija s londonskom adresom, podsjećajući ovdašnje građanske partije da su ove sezone - kao nikad do sada - u pitanju i dvije općine koje su tradicionalno odolijevale nacionalnim strankama koje od devedesetih vladaju zemljom. Riječ je o Tuzli i sarajevskoj općini Centar. Vlast u Tuzli je ideološki bazirana na istim tekovinama bratstva-jedinstva neprekidno još od 1945. godine, konstatira Anđelić, a ja bih da dodam: protiv kandidata SDP-a BiH i dugogodišnjeg načelnika Tuzle Jasmina Imamovića ove sezone su se ujedinili ne samo SDA i SBB već im je podršku dao i HDZBiH. Protiv Imamovića je i Demokratska fronta istakla svog kandidata i ma kako ankete pokazivale da Imamović dosta dobro odolijeva napadima, jasno je da će bitka biti žestoka.

U centru glavnog grada BiH nenacionalisti dominiraju lokalnom upravom još od prvih višepartijskih izbora u BiH. Anđelić to objašnjava logičnom posljedicom demografskog sastava stanovništva, jer i posljednji popis pokazuje da upravo u Centru živi veliki broj - drugi u BiH - “nekonstitutivno nacionalno izjašnjenih, postoci visokoobrazovanih nadmašuju ostala mjesta, zaposlenost je natprosječna, dok je ekonomska moć iznad ostatka države. Svi ti podaci dokazuju važnost ove općine, gdje lokalna sredina omogućuje gotovo pa prirodan otpor prema monolitnosti vlasti, pogotovo kada je ta vlast nacionalistička jer oko petine stanovnika ove općine etnički ne pripadaju potencijalnim nacionalističkim bazama”. U tom Centru jednom i jedinom, zajedničkom kandidatu SDA i SBB-a Nedžadu Ajnadžiću takozvana ljevica suprotstavlja ravno šest protukandidata. U svome pismu, zapravo vrlo dobroj analizi, Anđelić se obraća toj šestorici kandidata za načelnika u ovoj Općini i kaže kako “moraju sjesti zajedno i dogovoriti se koji kandidat ima najveće realne šanse. Ukoliko nema dogovora, mogu glasati između sebe, izvlačiti šibice, igrati par-nepar, štagod, samo moraju zadržati Centar Sarajevo u rukama nenacionalista. Odgovornost za to je na ovoj šestorici veličanstvenih. Između sebe moraju izabrati sedmog – jednog i jedinog”. Anđelić zapravo predlaže dvojici nezavisnih kandidata da se prvi povuku, iznoseći i osobni stav da preferira lidera Građanskog saveza Reufa Bajrovića kao zajedničkog kandidata, no iz Naše stranke je brže-bolje stigla reakcija: može zajednički kandidat, ali ako je njihov!

To je zapravo suština problema takozvane ljevice u Bosni i Hercegovini, taj mentalitet: dogovorit ćemo se ako će biti po mome. Što je još gore, iskustvo nas je naučilo da se mnogo lakše dogovaraju sa ideološkim protivnicima negoli međusobno. Naši su vajni ljevičari presretni kad čuju odjeke vlastitih stavova i osjete zalogaj vlasti. Tu trenutno prestaje svaka briga za običnog čovjeka, povlači se pred značajem vlastite slike u ogledalu. Zato je pravo pitanje - kome zapravo u ovoj zemlji piše Neven Anđelić? Opozicija u Federaciji ne postoji, čak je dobila i novo ime “pričuvna”: o pogađanjima i dogovaranjima, a još više o objašnjenjima zašto su podržali kojekakve poteze pozicije, izlišno je i govoriti.

Ova priča ima i nastavak i ne zamjerite mi što ću malo (zlo)upotrijebiti Anđelića: lider SDP-a BiH Nermin Nikšić uoči vikenda je - a valjda ponukan upravo Anđelićevom inicijativom - poslao pismo trojici veličanstvenih, kao što je i sam, i pozvao ih da se što prije sastanu i pokušaju dogovoriti. I pismo i reakcije su u današnjem Oslobođenju, pa bih - da ne budem na kraju jedina kriva što ljevice nema u ovoj zemlji - ostavila šansu da dvije sedmice uoči lokalnih izbora zaista i naprave neki dogovor i vratila se suštini problema domaće ljevice, a on je upravo u toj razjedinjenosti. Sve dok je ljevica posvađana, nacionalne stranke mogu mirno spavati jer sa ovakvom ljevicom njihova je budućnost u foteljama osigurana. Anđelić vrlo dobro konstatira da je problem počeo u redovima SDP-a BiH i mada on ne pominje poimence nekadašnjeg lidera ove partije Zlatka Lagumdžiju, jasno je zapravo ko je ovdje najkrivlji, ko je zario nož u leđa ljevici od kojeg će se ova opcija godinama oporavljati. No, vrijeme je da počne. Prva dobra vijest za ljevičare je da je Lagumdžija u političkoj penziji.


Oslobođenje.ba,
Vildana Selimbegović,
19.09.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.