Isa-beg Ishaković – unuk Katarine Kosače?

Isa-beg Ishaković posljednji krajišnik Bosanskog krajišta i drugi sandžakbeg osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osnivač Sarajeva i Novog Pazara, vladao je Bosnom u dva navrata, od 1454. – 1463. te od 1464. – 1470. godine. Zbog njegovog doprinosa razvoju zemlje on je danas jedan od najpoznatijih likova iz osmanlijskog razdoblja bosanske historije. Bio je sin prvog bega Bosne, Ishak-bega Kraljevića (Kral-oglu) i otac šestog bosanskog sandžak-bega Gazi Mehmed-bega. A sada nekoliko podataka koje zvanična historija i službeni historičari Bosne i Hercegovine ne prihvataju i osporavaju. Naime, prema nekim neslužbenim izvorima Isa-beg Ishaković je unuk bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić, koja se u narodu tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, a historičari tu uloga pripisuju kraljici Mari (1447. -1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja.

U najkraćim crtama, Katarina Kosača-Kotromanić (1425.(?) – 25. oktobar 1478.) rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III. nazvan herzogom, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode humske zemlje. Njemu se, čini se svidjelo kako titula vojvoda zvuči na njemačkom jeziku, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u lokaliziranom obliku herceg, odakle i novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna prvi put čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bosansku herezu i Crkvu Bosansku iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći svoje izvorne vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić postao je kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda ili Simun (Šimun), kasnije Ishak-bey Kraloglu (Ishak-beg Kraljević) otac Isa-bey Ishakoglua, odnosno Isa-bega Ishakovića) 1449., Katarinu 1459., i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna.

Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Veliki broj historičara posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, prvu suprugu posljednjeg bosanskog kralja, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tokom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne zauzela je Tomaševićeva supruga Mara. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica. Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci.

Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici, su temeljito ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463., Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Pored toga, Katarina je sa sobom u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile sa kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je shodno tome bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga ju se smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila.

Za vrijeme najžešćih progona pripadnika i sljedbenika Crkve bosanske među kojima je bio i veliki broj bosanskih plemenitaša i uglednika, od strane katoličke inkvizicije, nekih 40.000 ljudi našlo je utočište na zemljama pod kontrolom Katarininog oca. Nakon osmanskog turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti ‘radila na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere‘.

Prema nekim historijskim izvorima Katarinin polubrat, Ahmed-paša Hercegović, sin iz Stjepanovog braka sa Cecilijom i kasniji zet sultana Bajezida II, organizovao je prebacivanje njene djece u Istanbul gdje je Katarinin sin Sigismund, sada Ishak-beg Kraloglu (Kraljević) od Karasija, postao iznimno uticajan. Njena kćerka preselila je na ahiret u Skoplju, gdje joj je Isa-beg Ishaković podigao turbe, koje je tu postojalo sve do zemljotresa iz 1963., poslije kojega nikada nije obnovljeno, ali se tradicija lokalnog stanovništva, koja se ogleda u posjećivanju mezara ove žene i paljenja svijeća, održala do danas. U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri-hanuma.

Kraljica Katarina sa sobom je, kao što smo gore spomenuli, odnijela simbole bosanske kraljevske kuće. Prema predaji među tim stvarima su i dva emaneta koji će, uz treći – štap bosanskih didova – kada se ponovo nađu u Isa-begovoj zaviji na Bendbaši, označiti ponovni uspon i napredak Bosne; među njima su i mač njenog pokojnog muža Stjepana Tomaša, koji se imao predati njenom sinu kada se vrati u Bosnu.

Isa-beg i Sarajevo

Kao urbano mjesto, Sarajevo se počinje razvijati sredinom 15. stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića.[1] Naime, nakon musafirhane podignute, po svemu sudeći 1453. godine, Isa-beg, 1457. godine podiže džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu, po čemu je džamija i dobila ime Careva. Nakon toga je podigao upravno središte – dvor – saray, po kome je grad Sarajevo dobio ime. Oba ova objekta, džamija i saraj, nastali su prije 1462. godine, kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo urbano formiranje grada. Ovaj dokument predstavlja najstariji izvor koji se odnosi na Sarajevo i njegovu najbližu okolinu za vremena osmanske uprave. Datirana je u vrijeme od 1. februara do 3. marta 1462. (tokom mjeseca džumade'l-evvela, 866. Hidžretske godine).[2]

Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bendbaši, pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša, tu je sagradio tekiju, do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz Carevu džamiju, izvjestan broj dućana, te mlinove na Miljacki. Pored tekije, okolo koje se počelo formirati novo naselje, podizanjem hana, odnosno karavan-saraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a mostom preko Miljacke omogućio povezivanje najstarijeg naselja okolo Careve džamije sa novim privrednim centrom na drugoj obali. Svoje zadužbine Isa-beg je uvakufio ” …tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano “sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji nasljednik”.

Kolika je važnost tekije bila, vidljivo je po tome što se cijelo naselje koje je nastalo oko nje, a koje se protezalo smjerom sjeverozapad – istok, od Bendbaše do Baščaršije, nazivalo Mahalom Isa-begove zavije. U Isa begovoj vakufnami ništa se ne govori kojem derviškom redu ova zavija pripada. To je jedan od dokaza da je ustvari ova zadužbina prvobitno nastala kao musafirhana. Da je Isa begova zadužbina prvobitno bila musafirhana, ukazuje i činjenica što se u drugoj polovini XVIII stoljeća postavljalo pitanje prihoda Isa-begova vakufa za Mevlevijsku tekiju, koja je kasnije nastala na ovom mjestu.[3] Uz Isa-begovu musafirhanu sagradio je izvjesni Hadži Mahmut[4] prije 1650. godine mevlevijsku tekiju. Ovu tekiju je opisao Evlija Čelebi 1659.[5] godine. Pjesnik Rešid efendija rodom iz Sarajeva u svojoj pjesmi o katastrofi Sarajeva koju je uzrokovao pohod Eugena Savojskog, Mevlevijskoj tekiji je posvetio oko 40 stihova u kojima opisuje zgradu tekije, njen šadrvan, bašču i drugo. On u svojim stihovima spominje i enterijer objekta i podatak da je unutrašnjost tekije bila ukrašena levhama ispisanim krasnom kaligrafijom (Handžić, 1943, str. 7-12). Od tog vremena ovaj objekat se spominje samo kao tekija.[6]

Dakako da je veoma simptomatično, simbolički i faktografski da jedan od prvih zvaničnih osmanskih namjesnika Bosne Isa-beg Isaković, sin Ishak-bega Kraljevića, sin kraljice-majke Katarine Kosače, od svih objekata koje je mogao podići, odabrao da najprije podigne musafirhanu/zaviju/tekiju. U svakom slučaju, ono što historija ne spori jeste činjenica da su u predstavljanju islama Bosni i Hercegovini i vice versa, derviši imali, usuđujemo se reći, presudnu ulogu; kao vjernici – svojom pobožnošću i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti – svojom solidarnošću i pomaganjem drugih, i kao vojnici – svojom hrabrošću i odlučnošću. Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, što je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog učenja islama koje su derviši izvorno u životu artikulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo širenje islama u našim krajevima.

——————————————

1. Na historijskoj pozornici porodica Ishaković prvi put se pojavljuje godine 1414. godine kada Ishak-beg postaje vojvoda Zapadnih strana, položaj na kojem ostaje sve do 1439. godine (p. 1442.). Te i naredne godine, također kao vojvoda, spominje se njegov sin Eseb-Alija. Drugi Ishak-begov sin, vojvoda Barak, spominje se u dokumentima 1435. i 1436. godine, kada ga zastupa na položaju zapovjednika Zapadnih strana. Treći Ishak-begov sin, Isa-beg Ishaković, imenovan je za vojvodu Zapadnih strana 1440. i na toj funkciji je ostao sve do 1463. godine. Godine 1464. postaje bosanski sandžak-beg i na toj funkciji ostaje sve do 1470. godine. Među brojnim dokumentima Dubrovačkog arhiva koji se odnose na Isa-bega Ishakovića značajna su dva dokumenta. Prvi se odnosi na mogućnost posjete Isa-bega Dubrovniku i datiran je sa 16. augustom 1452. godine. Tada su Dubrovčani po prvi puta zabilježili njegovo puno ime, sa imenom njegovog oca, kao i porodično ime: Isabech Isachovich Cranusich. Drugi dokument datira od 1. februara 1454. godine, u kome vojvoda Isa-beg izdaje u Skoplju dokument u kome traži da, između ostalih, knezovi Hamza i Dobroslav pomažu i štite Franka kada bi došao u trgovinu u Zemlju Pavlovića ili Hercegovu zemlju. Posljednji put Isa-beg se u pisanim dokumentima spominje 8. februara 1470. godine. Ne zna se kada je umro, niti mjesto na kome je ukopan. U haremu Careve džamije u Sarajevu, tačno iza njenog mihraba, nalazi se jedan nedatiran nišan velikih dimenzija koji se u narodnoj tradiciji veže za Isa-bega (Mujezinović, 1974, str. 24).

2. U njoj se između ostalog kaže da se ova Isa-begova zadužbina sastoji od tri kuće, jedne štale, jednog ograđenog dvorišta i ostalog što je potrebno. Prema zakladnici ove su zgrade služile kao konačište i tekija siromašnim muslimanima, učenicima, sejjidima, ratnicima, putnicima namjernicima. Tu se kuhala i besplatno dijelila hrana putnicima i službenicima konačišta, a višak hrane je dijeljen siromašnoj djeci Sarajeva. Gosti su imali pravo na hranu samo tri dana. Prepis ove vakufname nalazi se u Sidžilu sarajevskog kadije iz godine 1838. (1254. hidžretske) u Gazihusref-begovoj biblioteci, br. 77, str. 51-52 i prevod u Prilozima II, Sarajevo 1951, str. 7-29. Originalna vakufnama se nalazila u rukama Mustaj-bega Fadilpašića, a nakon što ju je posudio Kosti Hofmanu, izgubio joj se svaki trag. Do danas se sačuvalo nekoliko prepisa za koje H. Šabanović smatra da nisu korektni i da je gore navedeni iz Sidžila sarajevskog kadije najbolji.

3. Mula Mustafa Bašeskija u svojoj Kronici kaže da je 1780. (1191. hidžretske) godine iz Carigrada u Sarajevo došao mevlevijski šejh Osman-dede i sa sobom donio isprave na osnovi kojih bi «uspostavio i pronašao “Isa-begov vakuf”. Bašeskija kaže da je lično on pregledao Isa-begovu vakufnamu i da u njoj nije našao ni spomena o tekiji, kalderijskoj, mevlevijskoj ili nekoj drugoj. I zaista, te godine ona nije ni obnovljena, nego tek dvije godine kasnije (Mujezinović, str 246).

4. Umro 1650. (1060. hidžretske) godine. Na njegovom nišanu, koji se nalazi u groblju kod Sinanove tekije, napisano je da je on sagradio Mevlevijsku tekiju (Mujezinović, str. 246.).

5. Na obali rijeke Miljacke, na mjestu poput raja nalazi se vakuf tekija Dželaludin Rumija (začetnik i osnivač mevlevijskog reda). Tekija ima semahanu (prostor za obavljanje derviških obreda), mejdan odaju (gdje se derviši sastaju na razgovor izvan obreda), sedamdeset do osamdeset sobica za siromahe, mahvil za mutribe (balkon za one koji pjevaju i sviraju), imaret (kuhinju) i trpezariju. Šejh ove tekije je učen čovjek.

6. Prema popisu Islamske zajednice iz 1930. godine u Sarajevu su uz Isa-begovu tekiju postojale sljedeće tekije:

- Skender-pašina tekija, halvetijsko-nakšibendijskog reda, sagrađena oko 1500. godine, na lijevoj obali Miljacke,
- Hadim Ali-pašina – Gazilerska tekija, kadirijskog reda. Nalazila se na prostoru gdje je današnji Higijenski zavod. Naziv “gazilerska” dobila je jer je bila na putu koji se zvao “Gaziler yolu” (Put gazija). Ova tekija se smatra jednom od najstarijih tekija u Sarajevu,
- Silahdi Mustafa-pašina – Hadži Sinanova tekija u mahali Kadi Bali efendije ispred Sarač Alije džamije,
- Bistrigina tekija – hanikah čiji je osnivač Ibrahim Bistrigi, glasoviti šejh halvetijskog reda,
- Kaimi-babina tekija koja predstavlja njegovu porodičnu kuću koju je uvakufio za tekiju. Nalazila se niže od mosta Ćumurije na desnoj obali Miljacke. Prvi put je stradala u požaru 1677. godine, potom ju je obnovio sarajevskoi kadija Zihnija 1762. godine. Totalno je izgorjela 1879. godine,
- Jedilerska tekija, nakšibendijskog reda, osnovao ju je 1879. godine Sejfullah Iblizović a formirala se postupno. U početku je bila samo prostorija za čuvara Turbeta sedam braće. Postojala je sve do 1937.godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa u Bistriku,
- Nakšibendijska tekija na Mlinima u kojoj se zikr obavlja po mevlevijskom usulu,
- Fadil-pašina tekija u Donjoj Vogošći, koju je osnovao poznati divanski pjesnik i sufija Fadil-paša Šerifizade (Šerifović),
- Turnadedina tekija kod Čekrčine džamije i
– Gazi Husrev-begov hanikah.

 

Autor: Edin Urjan Kukavica


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.