Izet Nanić: "Oni su zavedeni biće to dobri borci A RBiH"

Pomješanih osjećaja a i nešto me štipalo u grlu zapamtio sam riječi komadanta Izeta Nanića: „Građani Republike Bosne i Hercegovine iz Bužima...“

Cjelu noć oko moje glave tutnjali su kamioni i autobusi. Fikret je počeo „vozati" narod. Uvidio sam da tu za mene nema mjesta. Odlučio sam sa sabahom krenuti ka Bužimu. Osjećao sam zebnju pred događajima koji će tog oktobra 1993. godine razotkriti izdaju. Spoznaja da se mora iz vlastite kuće bila je teška i bolna. Dvije dječije glave usnule i bezbrižne ostale su iza mene.

Poljubio sam njihov san i otišao. Znao sam da je jedino sigurno utočište Bužim. Razmišljao sam „ako oni krenu prema Sarajevu idem i ja". Ne želim paradirati u jatu tukaca, ne želim imati zečije srce, niti perje na glavi. Kad sam izjutra bahnuo u mjesto rahmetli Hasana Musića Muse znao sam da je moja borba započela. Rahmetli Hasan nije razmišljao da ide bilo kuda on je branio sebe, svoj narod i svoju porodicu.

 

Hrupio sam u Bužim baš na veliki narodni skup. Pomješanih osjećaja a i nešto me štipalo u grlu zapamtio sam riječi komadanta Izeta Nanića: „Građani R BiH iz Bužima..." Otada me svi slučajni i namjerni putovi vode ka izvoru nadahnuća. Shvatio sam koliko je patriotsko srce Bužima. Spremali smo se da godinama jedemo kuruzu udrobitu u ritko mliko ali braniti je obraz čast i dostojanstvo. Sretao sam svog velikog prijatelja, ako Bog da šehida Husrefa Mulalića Gusara. Upoznao sam ga još u proljeće 93 godine i to nakon bitke za oslobađanje Bosanske Bojne. Mirno lice ratnika, odlučan pogled i toplo junačko srce to je bio rahmetli Husref. Dva dana nisam jeo u Bihaću kad sam čuo tragičnu vijest. Allah dž.š ga je poznvao sebi nakon bitke za odbranu Bihaća. Mnogo ljudi koje sam susreo pri dolazku u Bužim ostavili su svoje porodice, ostavile su svoje prijatelje i otišli stazom šehida. Rahmetli Kenan Duraković lijepo je govorio engleski ali još je ljepše jurišao na dušmane u neustrašivom stroju „Hamzi". Stasiti Hari uzeće uzdah svakom pri pomisli na njegovu hrabrost i veličinu. Rahmetli Osman efendija Mustafić borbu za BiH započeo je od prvih dana. Njegov džemat u Trnovima kod Velike Kladuše i danas je enigma za dušmane. Otišao je i on sa čudnim predosjećajem, otišao sa ovog svijeta patnje u ljepši i bolji. Zanimljivo tako velikih ljudi čovjek se sjeća kao da će svakog trenutka zakucati na gostinjska vrata i horno prihvatiti poziv na kafu.

Bužimska brigada možda bi se trebala zvati 505. BOSANSKA. Za njih nije postojala razlika „domaćeg" ili „tuđeg" ratišta. Njima je dovoljno reći da dušman napada Bošnjake od Bosanske Bojne do Kulen Vakufa i eto stroja.

Boraveći u Bihaću u službi koja narodu trebala na vrijeme dati istinu imao sam na desetine ljepih jutarnjih buđenja. Vijest o uspjesima VITEZOVA dizala je ponovo čovjeka na noge ponovo smo se lupali u prsa i govorili: „Kako mogu ONI".

Tvoje Todorovo je slobodno. Razmisli hoćeš li ga nazvati Nanićevo ili Mali Bužim. Tako mi je javio moj veliki prijatelj Braco Skenderović 15.11.1993. godine. Pred kraj 93. did Abid Duraković izdržao je zemaljski džehenem na Ćulumuku ili Todorovu. Istina ostalo je malo šumice i za autonomaše, ali Todorovo je bilo odbranjeno. Sjećam se vijesti - zarobljena i pohvatana Fikretova treća, zarobljen jedan, drugi, pa treći komadant pohvatano stotinu, dvjesta pa 380 autonomaša.

„Moramo im dati šansu. "Oni su zavedeni biće to dobri borci Armije Republike BiH" znao je reći brigadir Izet Nanić. I zbilja zarobljenima je bio omogućen izbor data im je životna šansa ali je nisu znali iskoristiti. VITEŠKA je nadmudrila, razbila i ponizila neprijatelja. Strah i trepet četnicima: „Da nam je samo uništiti 505. brigadu" sanjali su zlikovci počev od Mladića do Talića. „Bila bi to najveća sreća za cjelokupni srpski narod". No umjesto toga biranim i strpljivim udarcima VITEZOVI naprosto raspametiše četnike. I ono što je najvažnije napravljen je potpuno novi stil ratovanja.

„Neće „čede" nikada više uvoditi struju u zemunice i od njih praviti vikendice. Bliže i ljepše im je u Bosanskom Novom ali i tamo će se ako Bog da prolomiti tekbir. „Gunjar javljam ti se sa Pećkih brda piši saopštenje" bila je to Merima Ćurt. Nama sam lapio kartu i blehnuo pa odkud na Bandi kad su Keđini specijalci skoro izbili na skokove? Eto i to je 505. viteška. Sa Johovice 20 augusta 94. godine gdje smo bili namjestili razglas džile sam krenuo u tzv „babino gnjezdo". Sutradan neko se iz 505.-te javio iz centra Velika Kladuša.

Aferim!„Ovima ne treba razglas, ovi rade ćutke smišljeno i energično" bio je komentar mog prijatelja Šuhreta Fazlića. Izvor nadahnuća za SLAVNE Bišćane, pohvaljene Cazinjane, neprikosnovene Krupljane. I mi smo sa „Hamzama i Gazijama" izbili na Pećka brda veli mi značajno jedan pripadnik specijalne jedinice 517. brigade. Pa to smo i čekali od početka rata, a srce mi veliko kao 5. Korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Emin Huskić

Arhiv web portala LjutiBosanci.com


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.