KARLOVAČKI MIR (1699)

Natpis iznad portala kupole Gospe od Mira u Sremskim Karlovcima,”Na spomen mira 29.1.1699.” Izvor: “Zašto poluotok gubi život i dušu”, Ferdinand Perinović

Piše: Hamdo Čamo

I

„Za velikog vezira u Osmanskom Carstvu 3. novembra 1676. godine postavljen je Kara Mustafa-paša. Bio je više zainteresovan za rat protiv Austrijanaca, nego za rješavanje unutrašnjih problema. Između 1676. i 1681. godine, Kara Mustafa-paša pokreće vojne pohode protiv Rusa u Ukrajini, koji u cjelini gledano i nisu bili toliko uspješni. Sporazum u Radzinu, sklopljen februara – marta 1681. godine sa Rusima, označio je povlačenje osmanske odbrambene linije na Dnjepar i na Bug, priznavanje Cara kao vladara Rusije, njegovo pravo zaštite pravoslavne crkve u Jerusalimu, kao i stvaranje pravoslavne patrijaršije u Moskvi. Iz svega toga proizašle su pretenzije Rusa da štite pravoslavce u Osmanskom Carstvu kao i sukobi sa patrijarhom Carigrada.

Pošto nije imao dovoljno ni vojske, a ni vremena za napad na osmansku vojsku, ili eventualnu odbranu mađarskih ili hrvatskih teritorija Leopold I se odlučio samo za odbranu Beča. Kada je osmanska vojska prešla rijeku Rabu, glavnokomandujući hrišćanske vojske Karlo Lotarinški se sa glavninom armije povukao iza rijeke Lajte, a car Leopold se sa dvorom 7. jula preselio u Linc. Nedelju dana poslije preseljenja dvora u Linc počela je opsada Beča koja je trajala od 14. jula pa do 12. septembra 1683. godine.“

II

Godine 1663. obnovljenje rat protiv Habsburgovaca, a sljedeće godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za koju su Osmanlije smatrale da je završila neriješenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvojevali pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale da će odustati od graničnih incidenata dok god taj dogovor bude poštivala i druga strana.

Najvažniji rat od kojeg se Otomansko Carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine.

Godina 1683. bila je za Turke katastrofalna. Nakon neuspješne opsade Beča, odbile su ih i potukle u bici austrijska i poljska vojska.

opsada-beca-C873652893
Bitka pod Bečom

Turci su smaknuli u Beogradu velikog vezira koji je bio na čelu tog pohoda. Između 1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na tisuće spahija i novopečenih muslimana s njihovih napuštenih posjeda na jug te su tako izbjeglice preplavile Bosnu. Dotle su i Mlečići poduzimali izravne napade na bosanski teritorij. Turci su doduše odbili glavnu mletačku ofenzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oružane snage Habsburgovaca protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta.

Do 1687. godine otprilike 30.000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1.700 koji su ostali silom su preobraćeni na katoličku vjeru.

Ovaj priljev izbjeglica sa svih strana uvelike je utjecao na broj i sastav bosanskog naroda – računa se da je nakon tog rata čak oko 130.000 izbjeglica stiglo u Bosnu.6 Najviše je među njima bilo muslimana iz Slavonije – bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever, bilo Hrvata koji su za dugotrajne turske vladavine bili prešli na islam. Neki od tih izbjeglica, pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogorčeni ljudi koji su sa sobom vjerojatno donijeli novo osjećanje kivnosti na kršćanstvo.

Ali otomansku su vlast čekale još gore stvari.

Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i prodrla u Srbiju, čak do Kosova, a mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv turske vladavine.1

III

Nakon šesnaest godina dugih i teških borbi Karlovačkim mirom, potpisan je mirovni ugovor 26. januara 1699. u Sremskim Karlovcima, nadomak Novog Sada, čime je okončan Veliki bečki rat (1683-1699). Karlovački mir sa Otomanskim Carstvom  su potpisali predstavnici Svete lige, zapravo alijanse država koju su sačinjavale Austrija, Mletačka Republika, Poljska, posebnim ugovorom kasnije i Rusija).

Malo je ko mogao predvidjeti da će se opsada Beča, u dva maha od strane Osmanske vojske jačine oko 200.000 vojnika pretvoriti u dugotrajni i iscrpljujući rat započet 1683., poslije kojeg će doći do velikih ustupaka, gibanja u okviru odnosa snaga i pomijeranja granica mnogih država i carstava. Nakon što je u odlučnom trenutku stigla pomoć opsjednutom Beču (od jula do septembra 1683.) od strane poljskog kralja Jana III Sobjeskog sa 70.000 vojnika, čime je preokrenut odnos snaga, vezir Kara Mustafa-paša je zbog teškog vojno-strategijskog neuspjeha zadavljen u beogradskoj tvrđavi 15. XII 1683., a glava je potom navodno poslata brzom poštom na dvor sultana Mehmeda IV.

Otomanska imperija je poslije zaključivanja Karlovačkog sporazuma na Balkanu izgubila i Austriji tj. Leopoldu I., caru Svetog Rimskog Carstva, ustupila Ugarsku, kneževinu Erdelj, Hrvatsku do Une i dio teritorije južno od Velebita, Liku i Baniju, dio Dalmacije, Slavoniju. Osmansko Carstvo je od 1700. godine Rusiji moralo ustupiti Azov i pravo na neograničenu plovidbu Crnim morem i Sredozemljem. Poljskoj je vraćena Podolija (Podolsk). Na sjeveru prema Austriji granica Osmanskog Carstva pomaknuta je na obale rijeke Save, Dunava i Une (ostao je Banat i dio Srema do Mitrovice). Na jugu je Osmansko Carstvo izgubilo Moreju (Peloponez) koji je objeručke prihvatila Venecija, kao dijelove Dalmacije, te zaleđe Boke Kotorske do Risna.

Znatan dio srednjovjekovne Hrvatske ostao u Bosanskom pašaluku. Iz hrvatskog teritorija izdvojen je prostor između rijeka Vrbasa i Une s Bosanskim Novim, Bosanskom Dubicom i Bihaćem, dio Posavine te uski pojas u istočnoj Lici. Sporazum između Mlečana i Osmanlija bio je potpisan naknadno u Beogradu (7. II. 1699). Razgraničenjem što ga je proveo providur Giuseppe Govato Grimani (Linea Grimani) Mletačka Republika zadržala je ratom stečene gradove Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac, Gabelu (Acquisto nuovo: novi posjed), na koje se proširilo ime Dalmacija. Uz to je dobila Moreju (Peloponez) te obalni pojas u Boki kotorskoj od Herceg Novoga do Risna. Kako bi spriječila izravan dodir s Mlečanima, Dubrovačka Republika zatražila je da se za Osmanlije uspostave koridori u predjelu zaljeva Klek–Neum i Sutorine, što je i prihvaćeno.2

IV

Opsada Beča bila je jedna od historijskih prekretnica u nizu. Poslije vojnog poraza i pobjede vojske Svete alijanse,  smatra se da je zaustavljeno dalje napredovanje Osmanskog Carstva u dubinu Evrope, poslije čega su se ukazale nove strategijske perspektive Alijanse, koje su nakon dva stoljeća bespoštednih borbi kršćanskih zemalja protiv islama, uključivale i konačni progon Osmanskog Carstva sa Balkana.

Centralna tema ne samo vojnih, već i naučno-historijskih istraživanja pripada dijelovima koji se odnose na rješavanje enigme sveukupne političke klime i odluka zbog kojih je u uslovima oslabljene Evrope tridesetogodišnjim ratovima, za jedne došlo do vojno-strategijske katastrofe sa nesagledivim posljedicama, a za duge do nevjerovatne pobjede sa neočekivanim rezultatima, poslije kojih je došlo do izmjene političkih odnosa, granica i novog odnosa snaga u teško uzdrmanoj Evropi.

V

Pozadina potpisivanja Karlovačkog mira nije upućivala na dobar ishod. “Poljska nije bila voljna, jer još nije bila onoliko predobila, koliko je za svoju sigurnost trebala. Car ruski Petar Veliki nije također bio za mir, badava su se trudili u Engleskoj i Nizozemskoj da ga za mir pridobiju”.

Za garante budućeg mirovnog sporazuma izabrane su Engleska i Holandija, kao važne sile onog vremena. Rusija je zbog neprihvatanja nekih njenih teritorijalnih i diplomatskih pitanja napustila ove pregovore i kasnije zaključila separatni mir.

Delegacije su predvodili: Tursku – Reiz-efendija uz koju se nalazio i Grk Mavrokordatos, kao glavni politički savjetnik, englesku – ser Viljem Pedžet, holandsku – Jakov Kolier, austrijsku – grof Öttinger i “oberstvahtmajster” Schlik, rusku – Prokop Bogdanovič Voznicin, poljsku – Malekovski i mletačku – Karlo Rucini.

Reiz-efendija i Grk Mavrokordatos su se bili ulogorili dosta dalje od vijećnice u pravcu Beograda (najvjerovatnije na prvoj banstolačkoj terasi), dok su se ostale delegacije ulogorile na pola sata hoda prema Petrovaradinu.

Kurtoazne posjete su delegacije učinile 27. i 28. oktobra 1698. godine, dok su punomoćja razmijenjena dva dana kasnije. Nije bilo nikakvih zvaničnih pozdrava ni ceremonija. Pregovarački proces je otvoren prvom sjednicom 3. novembra. Permanentna zasijedanja su započela 13. novembra 1698. godine, a održano je 36 zasijedanja.

Glavno načelo pregovora je bilo da svaka hrišćanska država pregovara posebno sa Turskom, a da samo u zajedničkim pitanjima sudjeluju i druge države.

Potpisivanje protokola o miru obavljeno je, po zamolbi Reiz-efendije, u 23 časa i 45 minuta „jer će tada položaj zvijezda biti pogodan da se cijela stvar dobro završi i mir bude uspješan«. Glavni opunomoćenik sa turske strane je bio Mehmed Effendi, a sa strane saveznika Wolfgang grof Öttinger. Odmah po potpisivanju, a u tu čast, sa petrovaradinske tvrđave su ispaljeni topovski plotuni. Vođa engleske delegacije ser Viljem Pedzet je priredio večeru za sve prisutne koji su rano ujutro krenuli da obavijeste svoje države o zaključenom miru i prekrojenoj karti Evrope.

Ono što će posebno ostati upamćeno je način na koji su organizovane plenarne sjednice. Tu prije svega treba istaći činjenicu da su pregovarači sjedili za okruglim stolom, čime je bila izbjegnuta majorizacija bilo kog pregovarača, jer ni jedan predstavnik bilo koje vojne sile nije sjedio u pročelju, što bi samo po sebi davalo veći značaj nekoj od vojnih sila. Današnje značenje okruglog stola ima upravo isti značaj i važnost i sasvim sigurno potiče od ovih događaja. Zatim, mada hronološki predhodi ovom događaju, valja istaći i činjenicu da su pregovarači ulazili u zgradu, bolje reći baraku, na brzinu sklepanu, istovremeno i svaki na svoj ulaz, kako se ne bi pri ulasku sretali i da ni jedan od pregovarača zaraćenih strana ne bi ulazio prvi i time, opet, dobio veći značaj. Ovi ulazi su bili locirani – okrenuti na sve četiri strane sveta. Turska delegacije je koristila južni ulaz, a sjeverni delegacija saveznika. Druga dva ulaza koristile su delegacije Engleske i Holandije. Iako na brzinu “sklepana” baraka je imala vijećnicu sa tri odaje i velikom dvoranom za plenarna zasijedanja.

Preko austrijskog poslanika prisutni delegati su zamoljeni za dozvolu da se izgradi crkva “na večnu slavu i zahvalnost Bogu što je sklopljen mir”. Odobrenje je dobijeno i ista je odmah i izgrađena od dasaka. Ista je sagrađena u obliku okrugle kupole u spomen bizantinskog stila u kome su Turci gradili svoje džamije.

Kršeći mir Turci su 1716. godine u svom vojničkom pohodu stigli do pod Petrovaradin, gde su 5. avgusta iste godine na Vezircu, katastrofalno poraženi. U svom pohodu Turci su Kapelu potpuno uništili. Kapelu su obnovili franjevci, kojima je ova kapela bila poverena na brigu i korišćenje, ali su je malo pomerili na sam vrh obližnjeg brežuljka. Pravo upravljanja Kapelom franjevci su izgubili 6.VII.1786. godine naredbom Cara Josipa II prilikom svog dolaska u Petrovaradin (6-7. VII 1786. godine) o ukidanju franjevačkog samostana u Petrovaradinu.

U Kapeli je 1720. godine postavljen i posvećen oltar. Drveni zidovi su 1732.godine zamenjeni zidanim, a 1810.godine je porušen postojeći objekat i 1814 godine, nakon četiri godine gradnje, izgrađen današnji, te blagoslovljen 8. IX iste godine. Oltar u Kapeli je postavljen 1817. godine kada je postavljena i ploča iznad glavnih ulaznih vrata.3

VI

Bezuspješni ostaju i turski pokušaji 1715. da ponovo osvoje izgubljena područja u Dalmaciji, a potom i neuspjeli turski pothvat da povrate svoje posjede u Prekosavlju, koji se završio još jednom pobjedom princa Eugena kod Petrovaradina g. 1717. čime  su i konačno potvrđene granice dogovorene karlovačkim mirom 1699. godine.

Karlovački mir je i u Bosni donio velike promjene. Bosna je ovaj mir dočekala vojno i finansijski isrpljena. Tokom rata došlo je do obustave svake vrste trgovine odakle je crpila velike prihode, zbog čega je Bosna doživjela veliku ekonomsku štetu. Osim toga, došlo je do masovnih narodnih pokreta koji završavaju doseljavanjem muslimanskog stanovništva iz područja koje su preuzele zemlje Svete alijanse. Pomjeranja tako velikog broja stanovništva uticalo je na promjenu opšte slike stanovništa u zemlji. Teške godine obilježene velikim gubitkom bosanskih teritorija i gradova u promorju, poput Herceg Novog, pratila je neumoljiva suša, potom zemljotresi, a iza njih su epidemije kuge za teške poreske namete bile prava blagodat. Gubitkom svojih teritorija Bosna je izgubila više od Osmanskog Crastva.

Bošnjaci su u bili praktično prepušteni sami sebi. Bosna je tokom 1689. Bila skoro odsječena od Carigrada, pa se sama morala brinuti o snabdijevanju u uslovima suše, gladi i kuge, te razbojništva i masovne hajdučije. Veliki broj borbeno sposobnih Bošnjaka stradao je na ratištima izvan Bosne. Stanovnike Bosne čekala su još teža vremena, čiji će se „okvir oblikovati nizom ratova i međunarodnih ugovora u vremenu 1699-1878. godine. Privredna kriza (ćesatluk), koja je jednako pogađala selo i grad, vodila je stalnom rastu cijena i inflaciji, što je bilo uzrokom otvorenog nezadovoljstva seoskog i gradskog bošnjačkog stanovništva.4

 

LITERATURA:

1 Povijest Bosne, Noel Malkolm, Rat i politika u Otomanskoj Bosni 1606-1815
2 Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Natuknica
3 Karlovački mir, Seder A. Stepan, 2002
4 Historija Bošnjaka, Mustafa Imamović


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.