MEHAMETLUK NAŠ BOSANSKI

Malo koji narod je u povijesti preživio toliko progona i genocida, koliko bošnjački.

Vrlina ili slabost

Ko i da razumi taj naš merhamet. Nekad ga mi sami ne razumijemo. Odgoj nas uči da bolesne i slabe treba pomagati, ne leći, ako je neko u okolini gladan, da poznatim i nepoznatim treba pomoći redom u radu, nevolji, nesreći ili kakvoj muci. Davati zekat i na vrijeme dijeliti kurban, a sve opet, bez prisile. Ne slagati, ne ukrasti, ne ubiti, ne poželjeti ničeg, svoga bližeg. To je obaveza i adet u čovjeka. Kod nas. Mnogi kažu da je i kod njih isto tako, ali nije. Mi smo to osjetili na svojoj koži. Niko ne zna reći, zbog čega je to tako. O tome, kako se domaćinski dočekuju gosti u kuću - Bošnjaci su, redom svi potvrđuju, nadaleko poznati.

Iskrene ljudske radnje i pobude mogu da se pretvore i u ružan san. Marifetluci čaršije, pojedinaca ili još gore grupa, mogu svima zagorčati život. Tako zatrovana atmosfera u sredini i okolini ne doprinosi boljem, pa i nikakvom kvalitetu suživota zajednice. To mogu da posvjedoče u mnogim mjestima događaji poznatih ličnosti iz davnih, ali i današnjih vremena. Oni koji rade na štetu drugima, često sami nisu ostvarili svoj društveni, socijalni, intelektualni ili neki drugi status. Bolest, također nije isključena. Zavist, ljubomora, pohlepa, nasilje kao i potvrđivanje u grupama u kojima se živi, izuzme li se nepravda, mogu biti najčešći razlozi nakaradnih oblika ponašanja. Shvatiti ponašanja u okolini, ljudi trebaju preskočiti svoju sjenu.

Merhameti (tur.) - imati sažaljenja.

Dok na turskom merhamet označava gore rečeno, u Bosni i Hercegovini postoje već dugo humanitarna društva sa istim nazivom, koja pružaju socijalnu pomoć, zaštitu, ali i druge oblike pomoći. Ipak, tursko značenje riječi merhamet, kod nas je prerastao u nešto više od samog značenja izvorne riječi (imati sažaljenje). U BiH je „merhamet" izraz koji objedinjuje mehkoću bošnjačke ljudskosti i stanja njenog duha. Merhamet je vrlina, a ne slabost. Tako je treba shvatiti i van bošnjačkog korpusa. Unutar njega, označavajući vrlinu, zapravo, označava i poima često jednu vrstu stanja šoka, ukočenosti, nevjerice, grča, „kočione bolesti" koja zbog navedenog stanja iste vodi skoro samouništenju. To se može shvatiti i kao slabost. Slabost soja ljudi ovog podneblja, prema sebi, ali i svemu što je ugroženije, ugnjetavanije, manje, ucvjeljenije, ranjivije, te jednu vrstu naklonosti prema onome, kome je nanesena nepravda, bol, patnja. Ponekad samo izgleda, a nije, kao mazohizam koji egzistira u neposrednoj blizini poremećenih oblika ljudskog ponašanja. U BiH, gledajući sveukupne, posebno političke rezultate zadnjih petnaest godina od 1995. g., poprimio je čak i nakaradne oblike općenarodnog ponašanja, sve do neobičnog oblika samomržnje.

Merhametluk je slabija strana dijela naše ljubavi i to onaj mekši dio, koji uvijek popušta, čak i onda, kada ne bi trebao i kada ne bi smio. Merhametluk je nekad i sama ludost koja uopšte nema smisla. Bolnija strana nakaradnog oblika ljudskog ponašanja unutar bošnjačkog korpusa jeste baliluk o kojem se malo, skoro nikako ne piše. A, on je ostavio velikog traga na tom društvu i bilo bi ga interesantno bolje proučiti. Materijalno je već odavno nadvladalo duhovno. Mnogi širom svijeta, smatraju da je novac moć i da on donosi ugled, trčeći za njim, zaboravljajući na sve druge vrijednosti, na sebe, pa često i na svoje najbliže.

Humanitarna pomoć Merhameta u tom svijetlu, često i ne stigne do najugroženijih. Moderan način života počeo je da pokazuje u punom sjaju i drugu stranu. Žalosno je gledati i čovjeka nedostojno, pregledavanje po kontejnerima. Često su to ljudi koji su svoj životni vijek proveli radeći, gradeći državu, a danas nisu u stanju da se od svoje vlastite penzije prehrane.

Svi koji žive u ozračju merhametluka i u najtežim trenucima ne gube nadu. Svi mi stojimo u jednom redu, a iskušenja su mnoga. Jedno od njih jeste, ne misliti samo na sebe.

Oprost i Sabur (strpljenje) su najviši nivoi merhametluka, bošnjačke ljudskosti i humanosti. Bog je svjedok, da ih Bošnjaci imaju. Dok Sabur Bošnjaka leži u granicama onoga, što se ne može promjeniti, na što se njegovom voljom ne može utjecati, uključujući i razmišljanje prije djelovanja, Oprost leži u domenu mogućeg i izvodljivog i on kaže: Oprosti, ali ne zaboravi!

Zaborav predstavlja najveći zločin, i to ne samo prema sebi. A, mi to još uvijek činimo, ne shvatajući. Zaboraviti patnje naroda nad kojim je izvršen genocid, siguran je znak, da će mu se historija ponavljati tako dugo, dok ne dođe svijesti ili dok nestane. Primjer iz historije svijeta treba sagledati na nestanku naroda: Inka, Maja, Asteka i još uvijek svježih primjera velikog broja plemena Indijanaca nestalih sa lica zemlje. Pojedini narodi, njihovi običaji i jezici nestaju svakodnevno.

Da čovjek ostaje samo čovjek i da pretjera kad i ne treba, pokazuje neshvatljivo ponašanje Bošnjaka i u neslućenim trenucima, čak i na pragu svog biološkog nestanka. Umjesto da na udarac odgovore sa dva, to ne čine, pokazujući domete merhametluka i onda, kada iza njega i njegovog naroda generacijski stoji već nevjerovatnih, brojem i slovom, jedanaest genocida.

Malo koji narod je u povijesti preživio toliko progona i genocida, koliko bošnjački.

A, to nikako nije slučajnost.

Mnogi narodi su nestali i nestaju, dok je bošnjački narod, Bogu hvala, hvala bošnjačkim kćerima i sinovima, opstao i dalje opstaje i postoji, kako u domovini, tako i u dijaspori.

 

05.06.2010.

Prof. Hamdo Čamo

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.