Mnoge naše velike ljude htjeli su izbrisati iz historije

TRAKTAT O SMRTI - OBIČNE I NEOBIČNE SMRTI (III)

Dizdar, Kulenović, Selimović: Veliki stvaraoci pripadaju direktno narodu, FOTO: ARHIVA

Muslimani u BiH nisu nikada diktirali ni ideološki ni politički život u svojoj zemlji nego su njime upravljali Srbi i pod kraj komunizma i Hrvati, ali muslimanske veličine niko nije branio osim rijetki pojedinci i to uz opasnost po lični mir i sigurnost svog položaja. 

Štaviše, neki značajni ljudi koji su bili muslimanski politički predstavnici takve napade su podržavali. Metoda ekscitacije ljudi koji su, inače, bili poznati po osjetljivosti i tananosti svoje prirode, pokazala se u oba slučaja kao uspješna i Mak Dizdar je umro zbog dugotrajnog maltretiranja u javnosti od jedne grupe mladih pisaca i izravnog napada na njegov dignitet koji je podržan od vlasti koje su Maka Dizdara, najuglednijeg bosanskog pjesnika i tada vodeću literarnu veličinu cijele Jugoslavije, definirale kao uzurpatora stana i naredile mu, kao nekom kriminalcu, da se momentalno iseli iz jedinog pristojnog stana koji je sa ženom i tri sina u životu imao. 

Pao u postelju 

Sa Skenderom Kulenovićem je igra bila još direktnija, jer je on bio zvanično obaviješten da je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine („Ponornica“, koji i jeste bio najbolji roman ne samo godine) te je od predstavnika NIN-ove nagrade pozvan da dođe da primi povelju i nagradu za taj izuzetan roman. Skender, koji je imao određenih teškoća sa srcem, spremio se i u svečanom odijelu došao na lice mjesta, da bi na zaprepaštenje, koje je izazvalo strašan šok, konstatirao da je iznenada promijenjena odluka žirija i da je nagradu dobio beznačajni pisac po imenu Purčar. Skender je nakon tog šoka pao u postelju iz koje nije ustao, da bi umro od klijenuti srca. 

Da se loši ljudi uče na lošim primjerima, pokazala je i sudbina Mehmedalije Meše Selimovića. Dobro sam poznavao tog izvanrednog čovjeka i rijetku gospodstvenu ličnost, spremnu da se zauzme za pravo svakog čovjeka u onim teškim vremenima kada su seljački ideolozi i nesvršeni studenti sudili svim stvarima ideologije, kulture i umjetnosti. Bili smo komšije na Višnjiku, a sarađivao sam s njim u redakcijama izdavačke kuće „Veselin Masleša“ i časopisa „Život“. 

Meša je bio izuzetan čovjek i u Sarajevu se svaki čovjek osjećao nekako lakše i mirnije kada je gledao kako taj visoki, uspravni, ponosni čovjek otvorenog lica hoda ulicama grada ili sa svojom suprugom sjedi pred „Parkušom“. Već svojom pojavom i likom izazivao je Meša zavist seljačina koji nikada ne bi mogli, ni da žive stotinu godina i da se oblače po najluksuznijim buticima, imati taj izgled i ostavljati takav utisak. Ali, to je izazivalo njihovu zavist i mržnju. Zbog toga su se svi nadali, kako je Meša zalazio u godine, a borio se za preživljavanje radeći razne poslove, da mu je talent presušio i da je „Magla i mjesečina“ njegov labuđi pjev. 

Budući da takvi ni ne znaju šta je književno djelo i gdje se i čime se posvjedočuje jedan književni talent, nisu shvatili da su upravo „Magle i mjesečina“ bile definitivni dokaz da je Meša odista veliki pisac i da se od njega može očekivati nešto još veće i značajnije, što je uskoro i došlo. Meša Selimović je preko noći postao literarna zvijezda cijele Jugoslavije i prodro u svijet svojim izvanrednim romanom „Derviš i smrt“, prvim pravim romanom duhovnog svijeta našeg čovjeka i prvim našim romanom toka svijesti, ali i literarnim otkrovenjem izuzetne intenzivne duhovnosti našeg čovjeka i naše sredine u cijelosti, što je bilo direktni kontrapunkt Andrićevoj tamnoj slici naše bosanske duše. 

Iza prividne euforije zvanične javnosti pojavljivao se jalni fantom nacionalizma i osvetničkog duha, koji nije mogao pretrpjeti da je jedan musliman, i to romanom koji sav izvire iz naše muslimanske duhovne tradicije, postigao takav uspjeh. Meši je namještena opskurna igra s banalnim optužbama i još banalnijim svjedokom i protiv njega je organizirana hajka, a u njoj su, nažalost, glavnu ulogu potrčali da odigraju i neki naši ljudi pokazavši i potvrdivši još jednom istinu da su aktivni dio sistema u kojem samo onaj musliman i Bošnjak koji djeluje protiv svog naroda i njegovih interesa i koji je spreman da napada i progoni najvažnije i najbolje predstavnike svog naroda može uspijevati u tom sistemu, pa je Meša bio podvrgnut ispitivanjima „drugarskih vijeća“, pa je iziritiran i ponižen postao normalan plijen onih koji su uvijek bili gladni dokaza da su muslimani Srbi i da se najveći muslimanski stvaraoci smatraju Srbima. 

Svakom čovjeku, a pogotovo velikom piscu kakav je Meša nesumnjivo bio, mora biti najvažnija stvar u životu da poštuje Božiji dar koji mu je dat i osigura sebi mogućnost da radi i piše. Tako je Meša postupio na jedino mogući i ispravan način i otišao da živi u Beograd, gdje je imao bolje uvjete za život. Poznato je da je iza cijele ove stvari protiv Meše stajao jedan student književnosti koji nije nikada položio nijedna ispit, tj. Cvijetin Mijatović. 

Ono što je za nas i za našu opću duhovnu inferiornost karakteristično, što je znak duboke korupcije naše javnosti, jeste činjenica da su neki spasioci našeg naroda i Mešu, kao i mnoge druge naše velike ljude, htjeli izbrisati iz naše duhovne i ovosvjetske historije, što je još jedna potvrda da kod nas još nema svijesti o pravima i vrhovnom rangu upravo umjetničkog stvaranja naspram običnom poslovnom i političkom mešetarenju. Naš istaknuti i bogati muslimani su davali sadaku umjetnicima, ali samo ako zatraže sadaku i tako priznaju da je socijalni i društveni talog, a ne istaknuti i rijetki ljudi koji imaju puno pravo da klanjaju u prvom safu ili da sjede na sofi. 

Vrijedni poštovanja

Tako je to odvajkada u ovoj našoj ubogoj sredini. Nisu veliki ljudi političari koji su trgovali našom zemljom i narodom i uvodili nas u katastrofične situacije bez ikakve odgovornosti za svoje postupke, nisu to ni oni koji su zemlju i ljude uvaljivali u razne poduhvate bez realne nade u mogućnost uspjeha, nego oni koji su našem svijetu i našoj domovini Bosni, njenom duhu i njenom narodu, našem bošnjačkom narodu, podigli neuništive i vječne spomenike koji će, kako je rečeno za Balzakove romane i Francusku, ostati da svjedoče o nama čak i kada bi ova zemlja Bosna i svi ljudi koji na njoj žive nestali u nekakvoj katastrofi, a ostala ova djela u nekoj biblioteci u svijetu, te bi ostao vječni spomen o nama. 

Ono što nama osigurava mjesto u svijetu i poštovanje kao stvaralačkom narodu i što potvrđuje naš historijski potencijal i zrelost su „Kameni spavač“, „Derviš i smrt“, „Ponornica“ i „Soneti“ i druga djela naših velikih pisaca, naših slikara, muzičara, sineasta, glumaca i drugih stvaralaca koji stvaraju iz ništa, tj. iz svoje duše crpeći iz nje dubinu osjećanja i stvaranja, a ne iz muke drugih ljudi. Oni su vrijedni svakog poštovanja i to poštovanje ne podliježe nikakvoj procjeni ni ocjeni moćnika, onih s parama i vlašću. Jer veliki stvaraoci pripadaju direktno narodu i ljudima koji s njihovim djelima imaju neposredan kontakt i s njima žive, a u njima nalaze temelje i razloge vlastitog postojanja kao ljudi i na ljudski način, ne kao vlasnici kuća, zemlje, novca, računa, automobila ili aviona. Ljudi su sretni s umjetnicima, a svi razumni i odgovorni ljudi, osim protuha, nastoje da se klone političara i onoga što oni čine.


AUTOR: AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.