Narode moj!

Preživjesmo i to, dosadan i totalno promašeni film pod službenim nazivom "Predizborna kampanja". Takvim su ga u dobroj mjeri učinili voditelji ovih ispraznih debata, trošeći vrijeme na gomilu unaprijed pripremljenih pitanja, od kojih su mnoga u ovom trenutku nerješiva ili od drugorazrednog značaja.

 

To su ona pitanja "koja se ne mogu staviti na tanjir i poslužiti narodu kao jelo". Ona mogu čekati da dođu na red, a gladni ljudi i njihove porodice ne mogu čekati da se za njihov problem stekne "politička volja". Iz ovoga je lako zaključiti šta mora biti prioritet svake ovdašnje vlasti. U utorak uveče, devet od deset kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iznijeli su na TV Hayat svoje programe. Budućnost je interpretirana nadugačko i naširoko, u nju je utrpano sve i svašta. Bliska prošlost nije prešućena, moraju se, rečeno je, otvoriti neke bošnjačke tabu-teme, poput političkih ubistava, krađe međunarodnih donacija i pljačkaške privatizacije, a glavni krivci poslati iza rešetaka. U studiju je jedino nedostajao Bakir Izetbegović, zbog čega ga je Mirsad Kebo nazvao kukavicom. Izetbegović je sigurno povrijeđen urnebesnom kampanjom koju protiv njega vode Radončićevi mediji, ali je ignorisanje pomenute TV debate potpuno neuobičajena praksa, pogotovo ako se zna da je riječ o trenutno najmoćnijem čovjeku SDA. Teško da takav gest može biti dobitnička karta.

Nemam svog favorita, ne navijam ni za koga, ali bacim pogled na ono što se u politici dešava. Ako imate živaca da čitate komentare raznih blogera, shvatićete kolike su razmjere ljudske gluposti i uvjeriti se da je od naših političara gore samo naše društvo. U svakom slučaju, ostaćete zaprepašteni spoznajom o tome "kakva se sve bića kriju u skloništima anonimnosti". A sve su to u tehničkom smislu pismeni ljudi, jer barataju kompjuterom. Oni kipte od mržnje, primitivizma i nacionalizma, tog ustanovljenog poretka vrijednosti kojem ništa ne možete.

U rečenom filmu o predizbornoj kampanji jedna stvar je nesumnjivo vrijedna pažnje. Prošle subote, prvog dana Kurban-bajrama, bivši reis Mustafa Cerić je, gostujući u emisiji TV1, uputio Bošnjacima sljedeću predizbornu poruku: "Narode moj, ne dopusti da te iz iste rupe ponovo ujede ista zmija." Ova mudra narodna izreka ima široko značenje, ali gospodin Cerić nije želio ići do kraja i reći koja je to rupa i koja je zmija pritajena u njoj. Stranački podijeljenom narodu ostaje da o tome sam nagađa. Da budem iskren, nikada mi nije bilo jasno što tačno označava riječ narod, osim višemilionske gomile po svemu jako različitih ljudi - vjernika i ateista, nacionalista i antinacionalista, ljevičara, konzervativaca, liberala i desničara, fašista i antifašista, poštenjaka i lopova, ubica i altruista, psihopata i razumnih bića… Narod, to je čudo jedno. Valjda zato i ima tako veliku upotrebnu vrijednost u svakoj politici. Događanje naroda, kako je onaj srpski pjesnik, koji i danas gostuje na tamošnjim televizijama, ushićeno nazvao Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju", bilo je uvod u krvavi raspad Jugoslavije. Vođe su kroz istoriju na razne načine kupovale naklonost vlastitog naroda koji je najčešće bio žrtva njihove politike. Narod je u ratu topovsko meso, masovno gine i strada, a u miru zna biti žrtva pogrešnih odluka svojih lidera. Bošnjaci, ali i Srbi, Hrvati i ostali građani Bosne i Hercegovine su klasičan postkomunistički primjer takvog usuda.

Prema kazivanju Biljane Plavšić, koja je nakon presude u Haagu robijala kao ratni zločinac, ona je jednom prilikom upozorila Karadžića: "Radovane, narod nam strada." "Neka narod ide u p…. materinu", uzvratio je zlikovac kojem je ovog utorka završeno suđenje pred Haškim tribunalom. Karadžić se u svojoj završnoj riječi branio jeftinim trikom, tvrdeći da se u Haagu nije sudilo njemu lično, "već celom srpskom narodu", ali teško da će ga to spasiti od kazne doživotne robije. U filmu "Konačan pad", Hitler u posljednjim satima života bjesni na Nijemce, govoreći kako su zaslužili da umru, jer ga nisu slušali. Srpski "otac nacije" Dobrica Ćosić, književnik i predsjednik SR Jugoslavije u režimu Slobodana Miloševića, poručio je neposredno pred smrt: "Kosovo smo izgubili u ratu s Albancima! Moji Srbi, pomirite se s tim." De Gaulle je u privatnim razgovorima Francuze znao nazivati teladima. Vođe odlaze, a narodi ostaju i biraju nove vođe, uvijek slične sebi. Zato je narod tako važna riječ u osvajanju vlasti. "Narod zna", glasila je predizborna parola SDA 2010. godine. "Uz narod", poruka je aktuelnog predizbornog spota Fahrudina Radončića, kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sarkazam sintagme "narode moj" iz čuvenog komada "Kralj Ubu" neponovljivo je zvučao u interpretaciji velikog glumca Zorana Radmilovića, koji je u toj antologijskoj predstavi Ateljea 212 igrao naslovnu ulogu. I kao što je pomenuti Kralj imao "svoj" narod ("Divan narod, obožavaju me prosto. Zakoljite tri rage za te lešinare!"), ima ga i svaki politički lider. "Moj narod su svi pošteni građani ove zemlje, svi oni koji se nisu ogriješili o njene zakone", objašnjava svoj izbor Emir Suljagić, kandidat Demokratske fronte za Predsjedništvo BiH. Uskoro će biti razjašnjena i ta misterija - koliki je narod Emira Suljagića, a koliki Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića ili Mustafe Cerića, na koliki narod može računati Milorad Dodik, a na koliki Mladen Ivanić, Željka Cvijanović, Dragan Čović ili Martin Raguž. U tome i jeste draž predstojećih izbora.


09.10.2014. | PIŠE: Gojko BERIĆ


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.