Njegoš i genocid nad Bošnjacima

Tokom nedavne agresije kod mnogih zarobljenih i ubijenih četnika, između drugih stvari, borci Bosanske armije pronađoše i džepna izdanja knjige „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša ili stihove ovog epa starim mašinama nevješto otkucane. Dominirali su stihovi „da se ne zna ni traga od nevjerna domaćeg vraga, od šiljka i turske džamije napravismo prokletu gomilu“ ili „ko ne misli na Koran pljunuti neka bježi glavom bez obzira“.

Turci, paski poumrite!

Kao novinar tokom rata listao sam ove „zarobljene“ stihove i slušao objašnjenja naših, vojnih moralista o tome kako četnicima njihova uprava za moral daje „Gorski vijenac“ kako bi „mirne savjesti, čistog i velikog morala išli da kolju muslimane“... Tek tada postao sam svjestan historijsko-političke upotrebe crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša, čiji sam ja „Gorski vijenac“, kao profesor književnosti, godinama mladalački ambiciozno i poletno približavao srenjoškolcima, kako je to od mene tražio program tadašnjeg Prosvjetno-pedagoškog zavoda, izgovarajući jednu petinu ovog epa i napamet. Dakle, ja sam prije dvadeset i pet godina ispred table učenicima, svijetla obraza, recitovao sve one stihove kojima Njegoš poziva na „čišćenje zemlje od nekrsti“ i tako upoznavao mlade ljude srpske nacionalnosti sa onim šta im je činiti u budućnosti, kao što to danas rade prosvjetni radnici u Republici Srpskoj pa njihovi srednjoškolci dolaze na nogometna utakmice u Sarajevo sa transparentom „Nož, žica, Srebrenica“. A dok sam ja recitovao „Gorski vijenac“, SFRJ je pozivala svijet na mir, međunarodnu saradnju, nesvrstanost, ističući svoju toleranciju prema svim narodima, time i muslimanima. A Njegoš svojim stihovima decenijama poziva Srbe da kolju muslimane kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a kasnije da žive samo Srbi u jednoj državi. Eto, i danas ih poziva, čim današnji srednjoškolci, koji se nisu ni rodili kada se dogodila Srebrenica, uzvikuju: „Nož, žica, Srebrenica!“, kao što to hoće Njegoš. Dakle, sve nesrbe treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati – traži veliki humanista, čim je književnik, Petar Petrović Njegoš, kojeg sam ja u moje vrijeme citirao na sav glas!

I još me jedan književnik zloupotrijebio u srednjoš školi! Šta mislite koji? Ivo Andrić!? Kako li sam sugestivno čitao onaj odlomak iz romana „Na drini ćuprija“, diveći se jednostavnosti i prefinjenosti njegove rečenice, u kome cigani, prema naređenju Turaka, muče i nabijaju na kolac onog Srbina, nazvanog Radisav, koji govori: „Turci, Turci... na ćupriji paski skapljite, paski poumirite“. Tada nisam ni znao da je Ivo Andrić ovaj roman napisao između 1941. i 1944. godine dok su četnici Draže Mihajlovića klali muslimane u Foči i Snadžaku s ciljem da opravda ove pokolje i stvori alibi za zločine.

Raja za repove

Tek tokom agresije na BiH počeh slagati kockice u svojoj glavi. Pa, ja sam kao ambiciozni „njegoševac“ veoma bio zloupotrebljen od sistema u kojem sam živio, a oni koje sam napajao „Gorskim vijencem“ mogli su mi doći nedavno glave, baš onako kako sam ih ja nadahnjivao. A kockice su se same slagale. „Načertanije“ iz 1844.godine, „Homogena Srbija iz 1941. godine i „Memorandum“ srpskih akademika iz 1986. godine su četnički nacionalni programi, ali i programi srpske dnevne politike do današnjih dana i u budućnosti koja u ime srpskog „hegemonizma“ usmjerava sinove „nebeskog naroda“ protiv nesrpskih susjeda, kako bi samo Srbi živjeli u Velikoj Srbiji. Naprosto, ova tri dokumenta su programi za genocid nad susjedima koji važe sve dok svi Srbi i samo oni ne budu živjeli u Velikoj Srbiji. Mislim da je otuda opiranje Tadića i Dodika ulasku BiH u Evropsku uniju, jer bi to tada bilo teže izvodljivo i bila bi to tačka na realizaciju drugog dijela „Memoranduma“, čiji je glavni autor (opet) književnik Dobrica Ćosić, u kojem se predviđa podjela BiH, kako bi bosanski muslimani ostali usamljeni i opkoljeni na jednoj četvrtini teritorije svoje države kao najbrojniji narod. A Njegoš i Andrić?! Oni su uradili mnoge već poslove od akademika Dobrice Ćosića, to su te kockice. Godine 1844. izašlo je „Načertanije“, a samo dvije-tri godine nakon njega izašao je „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša i drugi ep „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. Oba književna djela imala su zadatak da „Načertanije“ dovedu u operativnu funkciju, da mobiliziraju narodne mase, kako bi se protjerali Turci sa ovog dijela Balkana. Zato Njegoš traži da se očisti zemlja od „nekrsti“, a Mažuranić prikazuje Smail-agu kao nekoga ko vuče raju za repove, a to nije historijski Smail-aga. Još dok sam studirao prof. Muhsin Rizvić mi je pokazao historijske dokumente iz kojih se vidi da je Smail-aga bio pošten i plemenit aga, ali za potrebe srpske politike trebalo je „izgraditi“ Smail-agu kao haračliju i u tome se uspjelo. Mnogi historičari književnosti se slažu u tome da je neke dijelove Mažuranićeva epa napisao Petar Petrović Njegoš, što je razumljivo, ako se znaju ciljevi „Načertanija“.

Odža riče na ravnom Cetinju

U stihu 4. Njegoš Turke poredi sa životinjama koje se kote, a ne rađaju, a u stihu 685. islam naziva đavolom, a u bivšoj Jugoslaviji niko nije ni pomislio da izbriše ove stihove. U 701. stihu islam naziva krvničkom vjerom, a u februaru 1943. godine četnici su u Sandžaku zaklali 601. dijete. U stihu 858. Njegoš poziva na rušenje džamija i munara i četnici su ga poslušali, godine 1943. nisu ostavili ni jednu džamiju na teritoriji zapadnog Sandžaka. U stihu 1143. pominje „svečanu kobilu“, a misli na poslanika Muhammeda, a.s., a u 1778. stihu Turke naziva „pasjim narodom“, a onda uzvikuje „...i sve turske kule i džamije, da naš Pazar ne smrdi nekršću...“ U stihovima 2723 do 2784., Njegoš govori: „sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskog uha do trupine, ali razvaline“. I nakon svega, Njegošem se kunu komunisti, nacionalisti, pravoslavlje, ali najviše četnici prije svakog klanja i pohoda na muslimanska sela, govoreći: Njegoš prije, Njegoš poslije!
A, evo kako Andrić u romanu „Na drini Ćuprija“ opisuje nabijanje na kolac Radisava, ali je prešutio da je kompletan taj dio prepisao od jednog francuskog putopisca u kome nema ni Srba ni bosanskih muslimana. I što je najgore, riječ je o autentičnom prijepisu, a da to nikome u bivšoj Jugoslaviji nije zasmetalo.

Eto, šta ste vi nama radili?!

Kada sam ova dio čitao na času učenicima, čim je zvonilo jedan od učenika srpske nacionalnosti rekao je drugome, muslimanu, doslovno: Eto, šta ste vi nama radili?! Naravno, ni jedan niti drugi, a tada ni njihov profesor, nisu znali da je to prepisani tekst francuskog putopisca i da je zadatak ovog prepisanog dijela da u operativnu funkciju dovede program „Homogena Srbija“ iz 1941. godine u čemu se upotpunosti uspjelo, ako se navedu samo zaklani muslimani na fočanskom mostu tokom 1942. godine, da to nije pojmljivo... Ali da vidimo kako je to Andrić prepisao: „Merdžan je video kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe i proseče to mesto u nakrst. Bleda krv poteče, sve jače. Još dva-tri udarca, laka i oprezna i na prosečenom mjestu stade da izbija gvožđem pakovani šiljak koca.. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu uha. Čovjek je bio nabijen na kao jagnje na ražnju, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Dvojica cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac...“ Odmah nakon drugog svjetskog rata svi su čitali ovaj prepisani dio o nabijanju Radisava na kolac, a niko se nije smio sjećati osam hiljada zaklanih muslimana na fočanskom mostu tokom prve dvije ratne godine. A, evo šta piše Draža Mihajlović o klanjima muslimana, a poziva se na prošlost, sadašnjost i budućnost kojim je obuhvatio ona tri ključna programa do današnjih dana: „Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neostvarivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete naći niti jednog Turčina, nećete naći ni njihova groba, ni jednog šiljka, jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda... To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih krajeva. Nijedan musliman neće među nama ostati.“ Na ovo pismo se danas nadovezaše zločinci Radovan Karadžić o Ratko Mladić, a nastavlja Milorad Dodik, tražeći nedavno i izun od Solane.

Tako se neslavno završi moje „njegošovanje“ i „andrićovanje“ uvjerivši se da su srpskim stratezima za genocid najvažniji – pisci. Valja im s vremena na vrijeme probuditi „nebeski narod za svete ciljeve“. Ranije Petar Petrović Njegoš i Ivo Andrić, a danas Dobrica Ćosić. On im je i strateg i književnik.'

Autor: Mirsad SINANOVIĆ

***Tekst objavljen u dvonedeljnom magazinu "Peta strana svijeta"-USA, 2009. godina***


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.