Nova klasa

20.12.2012.

Krajem juna ove godine, nakon što je Zlatko Lagumdžija praktično raskinuo koalicioni ugovor sa Sulejmanom Tihićem i uveo zemlju u političku krizu sa još uvijek nejasnim ishodom, Bakir Izetbegović je dao intervju Slobodnoj Bosni. Jedno od pitanja koja mu je novinar postavio, glasilo je: "Možda više nego ijedan drugi političar u BiH poznajete 'lik i djelo' vlasnika Avaza Fahrudina Radončića. Koji su njegovi pokretački motivi? Zašto je ušao u političku arenu?" "Dobio je sve, preostala mu je vlast da to 'sve' i sačuva." Ako se ima u vidu priroda političkog esnafa kome istina najčešće nije u interesu, ovakva otvorenost Bakira Izetbegovića je bila konfuzna i nesmotrena. Naime, ako je motiv Radončićevog ulaska u politiku bio da politika sačuva ono što je pod sumnjivim okolnostima stekao, onda to znači da je bošnjačka oligarhija, u kojoj Izetbegović zauzima jedno od vodećih mjesta, čista od ratnih i poratnih profitera, tajkuna, uzurpatora državne imovine i poslovnih prostora, čista od korumpiranih kadrova i veza sa organizovanim kriminalom, pa će Fahrudin Radončić, ulaskom u to društvo, uprljati njeno poštenje i dovesti u pitanje njen moral? Što je, naravno, posve nevjerovatno i u totalnoj suprotnosti sa stvarnošću. Jedan više ili jedan manje profiter tranzicije u tom društvu ne znači ništa. A jedino što je u svemu tome istina jeste da će ti vladajuća oligarhija, ako postaneš njen punopravni član, sve što si stekao pod sumnjivim okolnostima – sačuvati.

Fahrudin Radončić je voljom Zlatka Lagumdžije postao državni ministar sigurnosti, a za manje od dvije godine možda će sjediti tamo gdje danas sjedi Bakir Izetbegović. To su paradoksi bošnjačke politike, koja se još od smrti Alije Izetbegovića nalazi u stanju pometenosti. Zašto je baš SDA godinama sabotirala usvajanje zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine? Zašto je vodeća bošnjačka stranka najmanje glasna u osudi korupcije i organizovanog kriminala, društvenog zla koje je postalo glavna tema u regionu? Kao da se iz sarajevskih političkih kabineta ne vidi šta se dešava u Hrvatskoj i Srbiji. Sličan scenario u Bosni i Hercegovini teško je i zamisliti.

Zna se da je za Milorada Dodika frustrirajuća svaka ideja o transformaciji dejtonske Bosne i Hercegovine u nešto što će nalikovati normalnoj državi. Poznato je političko lukavstvo Dragana Čovića, koji nikada nije manifestirao hrvatski secesionizam, ali koji je politički vrlo blizak sa Dodikom. Ali, ako zanemarimo njihove političke platforme, u kojima su korupcija, organizovani kriminal i nepotizam zastrašujućih razmjera tek deveta rupa na svirali, zašto SDA ne želi, ili nije u stanju, da sredi stanje u vlastitoj avliji, tamo gdje ima vlast? Zašto je Sarajevo, u kome živi 90 posto Bošnjaka, postalo leglo i korupcije, i kriminala, i nasilja nad građanima? Biti politički i moralno slijep pred tim činjenicama, a deklarativno brinuti brigu o jačanju države i ulasku zemlje u EU, u najmanju ruku je licemjerno. Iz takve strukture nikada neće izniknuti lider koji će sa strašću Eliota Nesa otvoriti politički, policijski i pravosudni front protiv korupcije i kriminala.

Paradoksalno je da i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci svoj današnji politički status doživljavaju kao ratom stečenu slobodu. U to su ih uspjeli uvjeriti njihovi politički i vjerski lideri, kako bi našli opravdanje za više od sto hiljada poginulih i ko zna koliko ranjenih, kao i za sva druga zla koja je ovaj rat donio. Niko od ratnika, na kojoj god strani bio, neće reći da se borio za tajkuniziranu državu u kojoj će biti izložen siromaštvu i ekonomskom poniženju. A upravo su takvu državu dobili. Njena tri etnički podijeljena društva lišena su svake humanosti. Zemlja je feudalizirana, sa strogo podijeljenim staležima. Na gornjoj palubi su pripadnici nove klase, a u potpalublju ostali. Srednja, građanska klasa, kičma svakog razvijenog društva, praktično ne postoji. Nova klasa stvorena je na moralnim razvalinama ratne i poslijeratne politike, a čine je političke i tajkunske elite, „zaslužni" kriminalci najvišeg ranga i slični tipovi. Ona je bahata prema javnosti i medijima, zato što zna da javnost ne postoji.

Komunisti su četrdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji izveli socijalnu revoluciju. S te tačke gledišta, rušenje komunističkog režima pola stoljeća kasnije predstavljalo je socijalnu kontrarevoluciju. Novi nacionalni lideri dobili su mandat masa da uspostave demokratski sistem i njihov život učine boljim. Umjesto toga, narodi su dobili rat, patnje i stradanja. Za manje od dvije decenije nacionalističke vlasti u Bosni i Hercegovini uspjele su uništiti ili dovesti na rub propasti gotovo sve industrijske grane i privredne gigante iz "mračnog socijalizma". Preko noći su umirale cijele fabrike, a u privatnim firmama svih vrsta, od kafića i hotela do industrijskih pogona uveden je robovlasnički poredak. Umjesto ekonomskog i socijalnog prosperiteta, novi režim uspostavio je novi poredak vrijednosti i razvio cvjetajuću industriju političkih parazita.

Na Zapadu je uvriježeno mišljenje da ljevičarska ideologija predstavlja utopizam. Osvrćući se na tu tezu, slovenački filozof Slavuj Žižek, po mnogima jedan od vodećih u svijetu, smatra kako je vjera da kapitalizam može imati humano lice socijalne pravde i demokratičnosti, ustvari pravi utopizam. "Ja sam lenjinista, kaže Žižek. Jer, Lenjin je napisao kako vam je kapitalista spreman prodati i uže kojim ćete ga objesiti." Naravno, naše kapitaliste ne možemo vješati. Jednom je to na ovim prostorima već rađeno "u ime naroda", ali je šteta po narod bila mnogo veća od koristi. Ovdje je u prvom redu riječ o nesposobnoj političkoj klasi, korumpiranoj i povezanoj s kriminalom. Očekivati od njenih znanih i neznanih aktera da se sami počnu javljati najbližem tužilaštvu, prilično je naivno. Bila bi to za njih prevelika patnja.

Za Oslobođenje,
Piše: Gojko Berić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.