O Bošnjacima i bosanskom jeziku

Danas, na pragu 2012. godine, u vremenu kada imamo čvrsto formirane nacionalne identitete i imena, iako je njihovo formiranje i imenovanje išlo mimo tijeka koji bi bio prirodniji, autentičniji i vjerodostojniji, pogled u prošlost s objektivnog stanovništva mnogima će se učiniti bespredmetnim i nečim što samo unosi pomutnju. Ali usprkos tome, radi historijske istine i radi obezvređivanja i obesmišljavanja ideologija koje se hrane na nacionalnim mitovima, iznosimo neke činjenice o historijatu upotrebe imena Bošnjak i bosanski jezik i to kod bosanskog katoličkog (hrvatskog) stanovništva.

Kada se spremala turska ofenziva za osvojenje Bosne, bosanski kralj Stjepan Tomašević piše 1462. godine papi Piju II, moleći ga za pomoć u obrani Bosne od azijskih osvajača. U pismu između ostaloga stoji:

Obaviješten sam da turski car Muhamed [Mehmed, m.op.] misli idućeg ljeta s vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriota) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonosti. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati.

U Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić pjeva o tome tko se sve bezuspješno tukao s Turcima:

Boj su bili š njimi Harvati, Bošnjaci,

Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci.

Marulić zna: Hrvati su Hrvati, a kršćanski stanovnici Bosne su Bošnjaci.

U svom putopisu iz 1530. Benedikt Kuripešić opisuje da je u Bosni našao “tri nacije i tri vjere“. Prvi su “starosjedioci Bošnjaci“ koji su “rimsko-kršćanske vjere“, drugo su “Srbi, koje oni zovu Vlasima... a vjere su sv. Pavla“, a treći su “pravi Turci“, pri čemu se iz cijelog teksta vidi da ne misli pojam Turčin u etničkom nego u vjerskom značenju, dakle kao oznaku za islamizirano bosansko stanovništvo.

Ivan Franjo Jukić, centralna ličnost Bosne 19. stoljeća, pojavljivao se pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak. Kao svoju nacionalnu odrednicu upotrebljavao je naziv Bošnjak i svoj jezik najčešće je zvao bosanskim. Stavu srpskog književnika i kritičara Dimitrija Tirola koji tvrdi da su Bošnjaci zapravo Srbi, da je Bošnjak samo oznaka geografske pripadnosti bosanskome prostoru, Jukić se suprotstavlja stavom:

Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci!

Jukić dalje iznosi:

Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našega naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“

Fra Anto Knežević je nastavio razvijati Jukićev stav o bošnjačkom narodu u tri konfesionalnosti i do kraja je ostao vjeran ideji bošnjačke nacije kao najprirodnijem tijeku stvari u tom vremenu oblikovanja nacionalnih identiteta u modernom smislu. U predgovoru svojoj knjizi Pad Bosne (1884.) piše:

Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni samo Srbi, dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljotine od njekih zanešenjakah...

Napomenimo u vezi naziva bosanski jezik da još Bartul Kašić (1575-1650), začetnik hrvatske jezične standardizacije, izričito govori o jeziku bosanskome.

Sve do kraja 19. stoljeća pripadnici svih etnija/konfesija u Bosni i Hercegovini svoj jezik su nazivali bosanskim. Kako u svojoj knjizi Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture piše Ivan Lovrenović (iz te knjige uzete su sve informacije iznijete ovdje), među “običnim“ katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini, jednako kao i među inteligencijom predvođenom franjevcima, sve do katoličkih velikohrvatskih akcija pod vodstvom Josipa Stadlera osjećala se bošnjačka nacionalna svijest, i ona se još zadržavala sve do zamaha hrvatskog nacionalno-socijalnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića. Ne dakle samo bošnjaštvo kao oznaka pripadnosti zemlji Bosni, nego kao nacionalni osjećaj, nacionalno opredjeljenje

'Hrvatstvo' je za bosanske katolike etiketa relativno novijeg datuma, čija je pojava prekinula višestoljetno bošnjaštvo bosanskih katolika i ime Bošnjak, u novijim nacionalnim preplitanjima, time je predano narodu koji to ime zaslužuje manje ili jednako od bosansko-hercegovačkih katolika i čije je bošnjaštvo - u većini manifestacija - perverzija onoga koncepta bošnjaštva koji se njegovao stoljećima. (prometej.ba)


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.