O sreći, humanosti, zadovoljstvu

Politički sistem nekog društva dobar je u onoj mjeri, koliko omogućava i nudi svakom svom pojedincu sreće, humanosti i zadovoljstva. Pri tome politički subjekti, institucije društva, pa ni pojedinci ne mogu biti izuzeti izvan tog procesa. Samo onaj koji u slobodi nauči vladati sobom može biti vladar svoje sreće. Međutim, za to je neophodna volja i odlučnost.

Foto: Ilustracija


Piše: Hamdo Čamo

Najveći broj političkih stranaka u Bosni i Hercegovini danas egzistira sa programima koji u političkoj praksi današnjice nisu djelotvorni. Razlog za to je jednostavan – temelje se na principima koji (praktično!) ne priznaju državu – ne priznaju (Republiku) Bosnu i Hercegovinu. Deklarativno priznavanje (Dejtonskog sporazuma) greška je šireg (opšteg) samozavaravanja i greška ‘priznanja’ koje ni sami potpisnici u stvarnosti ne priznaju, ne prihvataju i u koje još manje vjeruju. Osim nemoralnog uništavanja društvenih resursa, uzaludno se troši energija koja ne donosi rezultate, uz rovovsko djelovanje kojim se tek jača položaj stečenih pozicija slojeva stranačkih i društvenih elita: političkih, vjerskih, bankrokratskih, birokratskih – dok širi narodni slojevi sistemski osiromašuju i nestaju – odlaskom iz države ili gušenjem u živom pijesku opšteg ništavila u kojem je već i nula pozitivan broj. Time se potvrđuje opštepoznato egoistično i koruptivno pravilo „da su rijetki oni koji ne bi žrtvovali opšte dobro radi vlastitog“. Nije teško dokučiti da li trenutnu elitu društva interesuje uzajamna veza između čovjeka i države, po kojoj čovjek ne pripada samo državi, već da i država pripada čovjeku, i sve što se dogodi čovjeku, događa se i državi.

Umjesto ukidanja ‘federalnih jedinica’, zagovaraju se ideje stvaranja novih, što je stvaranje i gomilanje novih slojeva birokratskog aparata, koji državu bespotrebno koštaju, najdirektnije opterećujući i onako jadan budžet građana u kojem profitira jedino birokratija. Da čudo bude veće to ne zagovaraju samo otvoreni neprijatelji Bosne i Hercegovine, to neskriveno zagovaraju i podržavaju političke strukture Evropske unije, ali i one s druge strane Atlantika.

Uz današnje ubuđale ideje, dobro bi došla pojava praktične-stranke-pokreta, kojoj svrha ne bi bio opstanak pukog narcisoidnog samobivstvovanja pojedinaca stranačkih pulena, već kojoj bi cilj bila “država, narod i dostojanstvo”. To bi bio ogroman društveni pomak i osvježenje koje bi umjesto trulih, deklarativno i pojmovno širokih odobravanja ispraznih demokratskih principa i ovlasti na noge osovio jednostavniji, već zaboravljeni “rad-red-disciplina“ princip, koji bi u trenu izbistrio mutne vode nezaposlenosti, opšte anarhije i javnog bezakonja. Kako izgleda, takvi principi ne odgovaraju, jer je po onoj „ne talasaj“, jednostavnije optuživati sudbinu i kišu i sve druge oko sebe – samo su ispravni vlastiti stavovi – po kojima su onda svi siti i u pravu. U stvarnosti, ono što se ne uklapa u provođenju rečenog, jeste volja i bolna činjenica da takvo stanje ne odgovara političarima (strankama) na vlasti, ali ni koruptnom dijelu naroda i redovima vlastite inteligencije, koji su se za razliku od većine dobro snašli u vodama takvog sistema, podgrijavajući snove o humanizmu i renesansi. I, ličnoj sreći! Uz takvo ponašanje teško da će biti nekog pomaka u društvu, čak i poslije oktobarskih izbora koji će samo potvrditi status quo produžavajući agoniju društva do drugih naraštaja, stranka i vremena.

Društvo je humano, time i jako – onoliko, koliko se isto brine o svojim nasjlabijim članovima. Želi li biti sretno i humano, a teško je i zamisliti da ga društvo svjesno ne želi, prisiljeno je razmišljati o najslabijim članovima svoje zajednice. Jedno takvo društvo teško može biti sretno pored velikog broja nesretnih članova u svojoj zajednici. Samo ukoliko je riječ o opštoj sreći i zadovoljstvu u društvu, o kojem bruji politika, religija pa i svaki pojedinac, ne smije biti izostavljen niti jedan član zajednice. To treba imati na umu kad se krene u isprazno naglašavanje humanosti, koje nema i koja stvarno ne postoji, da se ponaša i radi shodno zakonitostima opšte sreće, humanosti i zadovoljstva. Tim prije, ukoliko postoji svijest da uz nesretne pojedince ni društvo ne može biti sretno: osim, ukoliko isto svjesno ne čini sve „da ništa na svijetu ne čini društvo tako sretnim kao sanjarenje“. Šta je smisao života, ako nije da mu se dadne svrha. Zar to nije vlastita sreća i sreća najmlađih pokoljenja – sadašnjosti i budućnosti države. Zar se po tome civilizovaana društva ne razlikuje od društva divljaka?

Ako je država zajednica slobodnih ljudi, ako je njezin cilj sreća, humanost, socijalna sigurnost i napredak kao ostvarenje sretnoga života u lancu sreće, tada su dobri pojedinci i oni zakoni koji koriste zajednici, a loši oni koji koriste samo vladajućim strukturama – i kratijama. Kako je većina obično siromašna, a manjina bogata, tako je demokratija vladavina siromašnih, a oligarhija vladavina bogatih – i ono u čemu se oni razlikuju samo je njihovo bogatstvo i siromaštvo – u kojem, da ne postoje siromašni, ne bi mogli postojati ni bogati. Projektuje li se modifikovana Aristotelova misao na današnje prilike, ona bi mogla biti zaključna riječ ovom tekstu: „Onaj ko se ne angažuje za opštu sreću i napredak društva ili mu ništa ne treba zbog ‚samodovoljnosti’, taj i nije nikakav dio društva, te je ili zvijer ili bog”.

Tacno.net


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.