OBRAZOVANJE NOVINARA I NOVINARKI: KAKVO NAM NOVINARSTVO TREBA U BUDUĆNOSTI?

Kakvo nam obrazovanje novinara za 21. stoljeće treba? Jednom rječju: cjeloživotno. Još važnije ‒ ono koje kreira misleće subjekte, a ne “ovlaštene držače mikrofona”, koji ne postavljaju teška pitanja ili uopće ne pitaju.

Ilustracija: Oliver Weiss

“Mi danas pripremamo studente za poslove koji još ne postoje, u kojima će koristiti tehnologije koje još uvijek nisu izumljene, kako bi rješavali probleme za koje još uvijek ni ne znamo da su problemi.” Ova izjava Richarda Rileya, bivšeg američkog državnog sekretara za obrazovanje, jedna je od najcitiranijih kad se govori o obrazovanju za budućnost. U kontekstu obrazovanja novinara, ona nam, zapravo, govori kako je suštinska promjena paradigme ne samo nužna nego i urgentna.

Kada se zapitamo kakvo nam obrazovanje novinara treba za 21. stoljeće, pitamo se, zapravo, kakvi nam novinari, odnosno kakvo nam novinarstvo treba u budućnosti. Zahvaljujući razvoju savremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i društvenih mreža, prijenos informacija “prelazi u ruke” citizen-novinara, odnosno običnih građana, koji o događajima iz svog okruženja izvještavaju gotovo trenutno i live. Hiperkomercijalizacija medijskih sadržaja, politički pritisci i utjecaji te sve lošiji uvjeti rada za novinare oslabljuju društvenu ulogu medija i novinarstva kao profesije.

Neki to nazivaju krizom novinarstva, no, drugi u ovim turbulentnim promjenama vide priliku za revitalizaciju novinarstva kao profesije u novim okvirima i s unekoliko izmijenjenom društvenom ulogom (koja se odnosi, prije svega, na interpretativnu i edukativnu ulogu medija i novinara u savremenom dobu).

Svijet oko nas

Dešava se, dakle, suštinska, strukturalna promjena u samoj definiciji novinarstva. To zahtijeva nove kompetencije novinara, koje se ne odnose samo na tehničko-tehnološke promjene u profesiji, nego, čak i važnije, na supstancijalne promjene pozicije novinara i uloge novinarstva u savremenom dobu. Ako bismo u širem, donekle filozofskom značenju, mogli reći kako je novinarstvo misaona praksa kojom pomažemo publici da razumijeva svijet oko sebe, od te bismo definicije mogli poći i u (re)definiranju obrazovanja za novinarstvo budućnosti, jer ona možda na najbolji način reflektira potrebu za novim znanjima i vještinama budućih novinara.

Dosadašnje diskusije o promjeni paradigme u obrazovanju novinara svodile su se uglavnom na pitanje omjera teorije i prakse prilikom pripremanja studenata novinarstva za ulazak u profesiju. To je, svakako, važno, ali nedovoljno za diskusiju o budućnosti obrazovanja novinara s obzirom da je sasvim jasno kako je kombinacija teorijskih znanja i praktičnih vještina nužna za uspješno bavljenje novinarstvom, te kako se praktične vještine ne odnose samo na ovladavanje tehnologijama, niti se teorijska znanja mogu zasnivati samo na poznavanju različitih teorijskih koncepata i pristupa medijskoj djelatnosti.

Kombinacija teorije koja je primjenjiva u praksi i praktičnih vještina, koje podrazumijevaju istraživačke prakse i razvijanje savremenih metoda novinarstva (a ne samo vještine korištenja opreme koju novinari u obavljanju zadataka koriste), mora biti polazna osnova za redefiniranje obrazovne ponude za buduće novinare.

Teorija i praksa

Nadalje, druga, također unekoliko lažna dilema, odnosi se na pitanje da li se znanja i kompetencije za bavljenje ovom profesijom u budućnosti mogu (i/ili trebaju) sticati formalnim ili neformalnim obrazovanjem. Formalnom obrazovanju, odnosno programima edukacije iz oblasti novinarstva na univerzitetima spočitava se pretjerana sklonost ka teoriji, sporost i tromost u promjenama i prilagodbi zahtjevima iz prakse, nedostatak stručne prakse i edukatora koji su i sami bili ili još uvijek jesu u novinarstvu i koji bi mogli prenijeti svoja iskustva.

S druge, pak, strane, treninzima iz oblasti novinarstva spočitava se kratkotrajnost, ograničenost u resursima, implementacija po metodi copy and paste iz nekih razvijenijih društava i sistema, fokusiranost samo na tehnički aspekt bavljenja ovim poslom i nepružanje širokog dijapazona znanja. Zašto je, zapravo, riječ o lažnoj dilemi? Zbog toga što bi formalno i neformalno obrazovanje trebalo biti (odnosno jeste) komplementarno i kontinuirano doprinošenje podizanju kompetencija u svakoj profesiji.

U tom kontekstu, i “klasične” obrazovne ustanove i institucije i organizacije koje imaju vlastite trening-programe, ukoliko to čine profesionalno i kvalitetno, imaju šta da ponude i mogu biti značajna karika u podizanju kompetencija (sadašnjih i budućih) novinara profesionalaca i, posljedično, u podizanju standarda i kvaliteta u profesiji. Spoj teorijskog znanja i praktičnih vještina, kreativnog duha i senzitivnosti prema okruženju zasigurno su dobitna kombinacija kad je riječ o uspješnom bavljenju novinarstvom i u 21. stoljeću.

Cjeloživotno obrazovanje

Ono što je, također, izuzetno važno imati na umu jeste da je novinarstvo profesija koja se stalno mijenja. Tačnije, mijenja se medijska scena, ali i njeno okruženje, kreiraju se novi, specifični uvjeti funkcionisanja medija, mijenjaju se informacijske i komunikacijske potrebe publike, razvijaju se novi modeli i mediji komunikacije, a sve to kreira i potrebu za stalnim profesionalnim razvojem i samih novinara. Iz tog je razloga opaska Richarda Rileya toliko primjenjiva i u novinarstvu. Drugim riječima, novinarstvo mora biti profesija koja počiva na konceptu cjeloživotnog učenja, formalnog i neformalnog, te na kontinuiranoj komunikaciji među profesionalcima i razmjeni ideja, iskustava, znanja i vještina. Nije, dakle, dovoljno (a ni moguće) steći određeni kvantum znanja i vještina iz ovog područja i potom se, bez dodatnog usavršavanja i kontinuiranog učenja, uspješno baviti ovim poslom. Praćenje trendova razvijanja profesije i držanje koraka s njima su uvjet opstanka u profesionalnoj zajednici novinara budućnosti.

U tom kontekstu izuzetnu ulogu imaju i profesionalna udruženja novinara, čiji jedan od zadataka svakako treba biti organiziranje susreta, razmjene iskustava i trening članova. Obrazovanje prije stupanja u profesiju, učenje uz rad, stalno usavršavanje i kroz posao i kroz treninge, sve su to zadaci svakog pojedinca u ovoj branši, ali je od velike važnosti i kreiranje  okruženja u profesionalnoj zajednici koje takve zadatke podržava i koje takvom podrškom razvija i samu profesiju.

Kakvo nam, dakle, obrazovanje novinara za 21. stoljeće treba? Jednom rječju: cjeloživotno. No, još važnije: ono koje kreira misleće subjekte, one koji publici/javnosti pomažu da zadovolji svoje informacijske potrebe, ali i koji tu istu publiku/javnost orijentiraju, educiraju, podržavaju u aktivnoj participaciji u društvu. Danas i ubuduće, možda više nego ikad, u ovoj profesiji trebaju nam oni koji misle i oni koji djeluju, umjesto već gotovo dominantnih “ovlaštenih držača mikrofona”, koji ne postavljaju teška (a najčešće i nikakva) pitanja i kojima je vrhunac medijskog djelovanja zasnovan na metodi copy and paste. Takvi novinari (a ima ih, na sreću, još uvijek) nikada “ne izlaze iz mode”. U informacijskom društvu i dobu koje je pred nama cijenit ćemo ih, možda više nego ikad.

analiziraj.ba,
27.10.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.