OKUPLJANJEM DRUŠTVO IZRAŽAVA SVOJE EMOCIJE

„Pojedinačna i kolektivna odgovornost, posmatrane kao etički ili pravni fenomen, produkt su individualne ili društvene aktivnosti.“

Piše: Hamdo Čamo

Iako živi u trodimenzionalnom svijetu čovjek još uvijek razmišlja dvodimenzionalno, površinski. Mada znamo da nema bića koje ne vjeruje u nešto, ipak se ista nazivaju nevjernicima, jer pojedinci koji žive u jednodimenzionalnom svijetu koriste takve izraze, zbog kojih normalno biće ne vjeruje onome što čuje i vidi. To može biti polazna osnova u stvaranju nevjernika. Normalna bića reaguju na određene nadražaje, uključujući strah kao prirodan i urođen ljudski instikt, refleks i emociju. Čovjek ne mora biti posebno inteligentan da shvati šta je strah, šta ga izaziva ili šta ga neutrališe. Ono što ne zna jeste – kako? Među mnogim poveznicama strah je povezan sa egzistencijom, nelagodnim osjećajem ugroženosti i nesigurnosti.

Ljudi koji strahuju, koji se boje i pribojavaju za sebe, svoju budućnost kao i budućnost svoje djece, reaguju instinktivno tražeći sigurnost, izlaz i spas iz stanja u kojem je ugrožen životni integritet i egzistencija. Prva odrednicu predstavlja aktivnost, pokret, kretanje. Pretpostavimo da će biti onih koji će u pasivnosti potražiti opravdanje straha, iako je riječ o kratkotrajnom šoku kao reakciji na iznenadno stanje koje strah zna da prouzrokuje, poslije čega slijedi vrijeme akcije i aktivnosti u traženju rješenja, izlaza ili bijega od uzročnika koji su prouzrokovali emocije straha i ugroženosti.

Jedna od normalnijih ljudskih aktivnosti u traženju spasa i rješenja jeste okupljanje. Pojedinični pokušaji u traženju rješenja pretvaraju se u grupe, a ove opet u mase. Kao što se i potoci slijevaju u rijeke, a rijeke u mora. Ljudi se počnu instinktivno okupljati (više ljudi više zna; više ljudi više može).  Kroz okupljanje mase pokušavaju pronaći najbolje moguće rješenje i izlaz iz situacije koju sami vrednuju kao opasnost. Uostalom, ljudi se okupljaju jednako iz zadovoljstva, kao i nezadovoljstva . Recimo kao i onda kada njihova reprezentacija osvoji kup ili kao onda kada se plaše rata. Okupljanjem iskazuju svoje emocije (radost, veselje, tugu, zabrinutost, strah) bojazan za budućnost i neizvjesnost koju rat kao pojava općeg stradanja i razaranja sobom nosi. Okupljanje ljudi nije samo izraz bojazni, već pokušaj kolektivnog rješavanja problema pri čemu se pojedinac osjeća sigurnije kada se nalazi u većini, ali i u društvu istomišljenika. Otvorenim govorom, običnim riječima zabrinutih građana čovjek pronalazi snagu organizovanja, nudeći na takav način čelo problemu koji mu dolazi u susret. Okupljanjem se akumulira dovoljno snage i moći čime se dovoljno slikovito iskazuje svoje mišljenje, pokazujući sebi i drugima da se ne sjedi bezbrižno na pojave opasnosti.  Slike moći izraza javnosti širom svijeta tokom Vijetnamskog rata krajem 60-tih i početkom 70-ih dovoljno govore za sebe. Vlasti pojedinih država ne mogu da shvate, niti prihvate činjenicu da postoje snage koje jednostavno ne žele da priznaju nepravdu kao i pravo sile i nasilja. Uslovno rečeno, oni drugi činjenice, da su tek izabrana vlast i promjenjiva veličina, ne žele, neće i ne mogu da prihvate.

Čovjek je biće koje voli da ima sve pod svojom kontrolom. Ta njegova neskrivena želja i pohlepa za kontrolom svega postojećeg (prirode, ljudi, stanja i procesa) dovodi ga u stanje ovisnosti. Duboko svjestan da stvari znaju izmaknuti kontroli, oni koji se pripremaju za vanredna stanja bivaju često i sami iznenađeni. Premda medijski pripremljeni i u iščekivanju, koje se ne može nazvati strahom, ljudi se mogu naći u čudu i opet biti zatečeni. U tom slučaju svaka žrtva, žrtva je previše – a produkt je vlastite – pojedinačne i kolektivne gluposti.

Čovjek je biće koje voli sve da ima pod svojom kontrolom. Ta njegova neskrivena želja i pohlepa za kontrolom svega postojećeg (prirode, ljudi, stanja i procesa) dovodi ga u stanje ovisnosti. Duboko svjestan da stvari znaju izmaknuti kontroli, oni koji se pripremaju za vanredna stanja bivaju često i sami iznenađeni. Premda medijski pripremljeni i u iščekivanju, koje se ne može nazvati strahom, ljudi se mogu naći u čudu i opet biti zatečeni. U tom slučaju svaka žrtva, žrtva je previše – a produkt je vlastite – pojedinačne i kolektivne gluposti.

»Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva.« (Immanuel Kant)

10.09.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.