Pedagoški curriculum: kako da učenik zamrzi pjesništvo?

Evo dva najrazličitija zanimanja na Zemlji: carinik i nastavnik. Ako je carinikov posao da preko granice, na drugu stranu ne propusti neocarinjenu robu, nastavnikov posao nije, niti ikada smije biti, da na drugu stranu ne propušta – mrtvo neznanje

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz.

U čemu je neznanje učenika materinjeg jezika? Ako na čas ostavimo po strani gramatiku i pravopis – omiljene discipline loših učitelja, koje u jezik prizivaju egzaktnost kemije i biologije – neznanje je uvijek, i samo, u nečitanju. Ili u čitanju bez razumijevanja. Zašto su, što mislite, na međumrežju postavljena sva ona skraćena izdanja školske lektire, zašto se, navodno ozbiljni, zagrebački profesori bave svođenjem knjiga iz školske lektire na kratke i razumljive tekstove, koje će učenici nabubati napamet, e da bi dobili peticu iz hrvatskog?

Ne zato što su učenici lijeni, ili ne daj Bože preopterećeni, pa im se ne da pročitati roman od početka do kraja, nego zato što postoje nastavnici književnosti koji naprosto ne razumiju, ili ne žele razumjeti, književnost. I onda učenicima postavljaju pitanja poput: tko je napisao pjesmu MoreKako se zvala sluškinja koja je skočila kroz prozor u Krležinoj drami? A za peticu: s kojeg je kata skočila? I onda, tko je napisao pjesmu More? Jedan dobar, i veoma tužan profesor sa zagrebačkog Filozofskog, u vrijeme kada je to bio ozbiljan fakultet, i kada su na njemu predavali stvarni pisci i pjesnici. Treba li učenik znati ime pjesnikovo? Tužno je ako ga ne zna, ali tužnije je ako s razumijevanjem nije pročitao pjesmu. Najtužnije bi, međutim, bilo da ijedan učenik ili učenica padne na popravni radi imena Nikole Milićevića.

Aha, dočekali ste me: nije Milićević napisao pjesmu More! Ali zar bi išta manje tužno i porazno za sve koji ovim jezikom pišu i govore, i koji čitaju i vole njegovu malu, gotovo neznatnu književnost, bilo da neki učenik, pa još daroviti mladi violinist ili pijanist, u školi koja nosi ime dičnoga i dragog nacionalnog autsajdera Luke Sorkočevića, ljosne na godinu jer se nije sjetio imena Ivana Slamniga? Dobro, de,Josipa Pupačića. Zar učenik može biti kriv ako nastavnik, ili nastavnica, u pjesmi ne nalazi ništa, osim imena onoga koji ju je napisao?

Iako, nikada nisam razumio zašto je u školskim programima, evo već i trideset koju godinu, baš ta Pupačićeva pjesma. Zato što je lako po njoj ispisivati ona idiotska metodološka pitanja? Zato što štreberi lako razumiju o čemu je u Moru riječ? Ili zato što, zapravo, nikoga nije briga, nijednoga faking vinka filipovića nije briga što će u jednoj pjesmi čuti i osjetiti neki darovit i pametan petnaestogodišnjak? Recimo, petnaestogodišnji dubrovački violinist? Zaplačimo, iz srca, nad onom, i nad onima koji će budućem dubrovačkom violinističkom ili pijanističkom geniju svojom jedinicom, popravnim, ponovljenom godinom, ogaditi hrvatsku i svaku drugu književnost. Još po nečemu se dobri nastavnici razlikuju od carinika: njihova je misija da kao stranac i neznanac doživotno zavolite njihov predmet.

Da zavolite taj svoj nevoljeni materinji jezik, prije svega. I u njemu, recimo, onu Pupačićevu pjesmu, koju nikada nijedan vinko filipović neće shvatiti, koliko god se puta promijenio režim u kojemu on ostaje isti taj službujući vinko filipović: “Kad sam bio tri moja brata i ja,/ kad sam bio/ četvorica nas.” Oprostite na digresiji, imao sam petnaest kada sam to na svoju ruku pročitao, i umalo nisam umro od čuda. “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine, srce/ kao viganj.” Teško onom i onoj koja učenika obori na popravni, jer nije znao ime onoga koji je ove riječi napisao.

Što učenik treba znati o književnosti?

Onda: što učenik, prema mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika?Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje.

Na primjer, kako se zove glavni junak romana U registraturi? Stvar je odraslosti da znate da mu je ime Ivica Kičmanović. Ali kada knjigu čitate prvi put, uopće ga ne morate upamtiti. To ime. Međutim, nikako ne možete zaboraviti ime Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, provincijskog lirika, pompozne varalice, preko koje se Ante Kovačićnarugao malim i jadnim hrvatskim piscima. To ime vam se, petnaestogodišnjaku, utisne u svijest i nikako da ga zaboravite. Kičmanovići budu i prođu, Bombardirovići su vječni. I često, kao za nevolju, predaju materinji jezik.

Na koji se ono kolodvor iskrcao Filip Latinovicz na svom povratku u rodni grad? Samo ako roman čitate pažljivo od prve njegove riječi, ako volite bizarnosti ili ako vam je neko bolesno čeljade, operirano od smisla za književnost, predavalo hrvatski, znat ćete odgovor: na Kaptolski kolodvor. Bit će da je Krleža napisao tu rečenicu s nakanom da je kasnije negdje nastavi kroz priču, ali je to zaboravio učiniti. Ili mu se svidjelo da u njegovu romanu kaptolski kanonici i prebendari ne moraju kroz kaljužu Zrinjevca gaziti do kolodvora, nego im je cug doveo skroz pred kuću?

Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školipoobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno. Jedan od službujućih vinka filipovića, koji se brinu da ocjenjivanje bude po zakonu i propisu, poslao je svog čovjeka iz Zagreba, pa je on kontrolirao polaganje popravnih. Zahvaljujući njegovoj dobroti i razumijevanju, učenici su prošli na popravnom. Inače ne bi. Jer, kako čitamo “profesorica je stroga”. Čuj stroga! Ama, kakva je to, za ime miloga Boga, riječ? Pa nije profesorica domina u salonu za zabavu odraslih, niti čuvarica u logoru, pa da možemo govoriti o strogosti. Ali, taman i da je najstroža: što je kriterij znanja? To je li slučajna prolaznica u Divoti prašine Vjekoslava Kaleba imala ružičastu vestu na zelene cvjetiće ili zelenu vestu na ružičaste cvjetiće?

Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole. I ja to ovom prilikom činim. Kao čitatelj hrvatske poezije, naravno

Radiosarajevo.ba


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.