Politička podobnost

Na prostorima Balkana, pojam podobnosti, koji je još uvijek u upotrebi i označava ideološko-političku podobnost

Podobnost - Ugodnost, stanje podobnosti, stručnosti, sposobnosti, znanja, stručna, tjelesna, fizička, mentalna, klasna, rasna, duhovna, tjelesna, vremenska, matematička, vojna, ideološka, politička, ekonomska. U nekim društvima označava skup ideološko-političkih uvjerenja, vjernosti, povjerenja i angažiranosti, po kojem se, kao odrednica, određuje pripadnost vladajućoj i povlaštenoj klasi, kasti, sloju, strani.

Na prostorima Balkana, pojam podobnosti, koji je još uvijek u upotrebi i označava ideološko-političku podobnost. U novije vrijeme „podrazumijeva" i vjersku podobnost kojom opet, udaljavanjem od demokratije, vezu sa vjerom čini većom? Mnogi „stanje podobnosti", udobnosti, žele prikazati samo negativnom karakteristikom bivšeg, socijalističkog društva, komunističkog režima, na takav način izražavajući svoju imunost toj pojavi i da oni, svemu tome „ne pripadaju". Egzistencijalna riječ vezana uz podobnost, kojom se otvaraju vrata, postiže garancija uspješne političke, ekonomske budućnosti i karijere, rješenje i magično pitanje: „biti ili ne biti", znak pitanja mnogih generacija, kojim se rješava nečija budućnost i koji je povezan sa drugim znakom od kojeg ovisi, a to je - „Imati vezu!?"

Imati vezu znači, biti uspješan u društvu, imati „upliv", „otvorena vrata" za posao, a time i potvrdu da je čovjek „punopravan" član društva. Ne imati „vezu" - po prirodi stvari, u društvu, gdje vlada „takav red, mišljenje i praksa", čovjek je - niko i ništa. Osuđen na propast. Mada će jedni, koji su na vrhu društvene ljestvice, to nijekati i negirati, pronalazeći tisuće izgovora, pa čak, kako to u praksi jeste i biva, i optužiti one, koji drugačije tvrde i misle, kao što se to radi u vrijeme strahovlada i diktatura.

Tako se nameće, da neka društva nije moguće drugačije izgraditi, nego podijelom, na crne i bijele, podobne i nepodobne, na one „koji imaju vezu" i oni koji je nemaju. Iz tog proizilazi cilj postavljanja principa „podobnosti" kojim je zapravo lakše vršiti manipulisanje i kontrolisanje.

Ovakav oblik „društvenog ponašanja" , često primjenju društva i sistemi, u kojem se nužno pojavljuje princip mita i korupcije, a kao propratna pojava su povećani primjeri lakših i težih oblika ekonomskog kriminala, koji često vode do samohg državnog vrha, zbog čega je u narodu nastala krilatica, da „riba smrdi od glave", aludirajuči time, ne na ribu već, na korupciju u državnim organima, a u nekim primjerima čak i spregu, povezanost državnog vrha sa organiziranim kriminalom.

 

Ovakvi oblici „društvenog ponašanja" simptomatični su za takozvana „društva u tranziciji", a često i pokazatelj potpune nezrelosti i nespremnosti društva, društvenih instrumenata i subjekata, da u procesu svog prelaska u demokratskog društvo inauguriraju, hitno potrebnu, za funkcionisanje društva, profesionalnu čistotu obavljanja poslova svih subjekata, a posebno poluga vlasti, koji kako praksa pokazuje, prve bivaju na udaru često, teško i same pogođene korupcijom.

Što je odnos subjekata u ovakvim društvima, uzročno i posljedično zavisnijie veći i jači, proporcionalno raste i opasnost od mogućnosti pojava mita, korupcije, seksualnog iskorištavanja i ovisnosti „potčinjenijeg ili nižeg" u odnosu na onog, ko je u hijerarhiji na većoj poziciji.

Paleta boja i mogućnosti primjera ovisnosti u jednom društvu su bezbrojne. Potpuno istrebljenje svih oblika iskorištavanja je neomoguće, ali smanjivanje i umanjivanje negativnih efekata pojava istih, svakako je društvu potrebna i moguća. Razvoj mehanizama u kojem će društvo da umanji efekte negativnih pojava mita i korupcije, imperativ i stalni je proces svakog društva.Izraz, ali i praksa - „pogodnost" i „veza", izraz su političke (ne)zrelosti društva, koje može da se iz razloga ekonomske, vojne ili druge vanredne situacije primjenjuje potpuno normalno, po principu da - „vanredna stanja zahtijevaju vanredne mjere", te time trenutno, društvu, politici, stranki, partiji, podobnost i povjerenje, znače više od sposobnosti i znanja. Ta „tehnika" i praksa primjene, u izvjesnom smislu, može značiti, a često i znači „autogol", kojim se potvrđuje da „cilj opravdava sredstva".

U nastavku, može da rezultira, kao nezrelost demokratskog društva tj. društva koje nije zrelo da prihvati činjenicu ili opciju, kojom je važnije imati čovjeka od znanja, nego čovjeka od povjerenja.

Da li je u „vanrednim" okolnostima prihvatljivije jedno ili drugo, pitanje je za širu analizu.

U svakom slučaju, ovakva ponašanja vode stvaranju staleškog društva, koje se režiji, odakle je samo poteklo, često vraća, snagom bumeranga. Što se jače „baca", povratni udarac je jači.

Društva se počnu dijeliti na podobne i nepodobne, vjernike i nevjernike, udate i neudate, oženjene i neoženjene, po spolu i po vjeri, a društvo umjesto da raste, da se razvija, da dobiva na kvaliteti, počiva na raslojenosti, podijeljenosti, međusobnom podozrenju, izolaciji, nesposobno da funkcioniše, slabeći sebe i druge, toneći u dubine nadmudrivanja i prebacivanja krivice sa jednih na druge.

Na kraju, uz princip podobnosti, kojim nesumnjivo nastaje era staleškog, povlaštenog, nikako slobodarskog i demokratskog društva, otvara se borba, za rad i raspodjelu: društvenog dohotka, dobitka, zarade, penzija, plaća, viškova, odmora, ali i borba za „veća vjerska, građanska, staleška, klasna i druga prava".

Ostaju mnoga otvorena pitanja, na koja društva moraju da daju naučne odgovore. Ako se jednim građanima vjeruje, znači li to da se drugima ne vjeruje? Da li je takvo ponašanje u demokratskom društvu, gdje je vladavina naroda, „normalno", jer „ide odzgo prema dolje"?! Da li se stavljanjem jednih u povoljan položaj, drugi stavljaju u nepovoljan položaj? Da li se „sistemom podobnosti" podrivaju prava i slobode ljudi? Je li povlaštenost, jedan od oblika rasizma ili je samo bezopasna propratna pojava koja vremenom nestane, izblijedi? Je li takvim načinom ponašanja isključena svaka mogućnost socijalnih i političkih nemira? Ako se traže podobni, a ne sposobni - postoji li strah od znanja? Koji cilj je društvo sebi dalo u zadatak? Kuda društvo, koje je sebi dalo takve norme ponašanja i prakse, ide i kuda ga to vodi?

Biti različit i izražavati različitost, biti spreman na pluralizam u društvu, siguran je znak zrelosti društva, da krene putem demokratije i razvoja.

Društvo samo mora da daje odgovore na pitanja: „Ako ste podobni, znači li to da ste kvalifikovani?".

Ili je to princip, koji su preuzimali ljudi, koji su se borili protiv bivšeg modela vlasti, naslijeđene prakse bivših sistema, gdje je politička podobnost služila za kontrolu intelektualaca . Princip „stvaranja tipa partijskih kulturnih radnika, ljudi koji su vjerni određenoj partijskoj oligarhiji."

Trenutno bezimeno vrijeme, vrijeme vakuuma, ciklus koji stvara pojedince bogataše, ciklus što države osiromašuje i pretvara u kulturnu i moralnu rusevinu rugla. Stvaranjem simbola kulta, koji gaji i širi spoznaju „ako ste podobni, da ste kvalifikovani". Podobnost znači verifikacija, kvalifikacija, sposobnost, znanje, a uvode ga oni koji su se borili protiv bivšeg modela vlasti, što predstavlja izvjesnu reanimaciju političke podobnosti i satisfakciju, stvarajući na taj način poslušni tip čovjeka potrebnog centralizovanom modelu partijskoj jednoumlja, čovjeka i ljudi, koji će tako biti vjerni određenoj partijskoj oligarhiji.

Zu ovakvo postavljenu strukturu, može se sa sigurnošću reći, uspostavlja se siguran sistemski aparat, koji uz prisutstvo patronata, jednoj strani, sa sigurnošću, osigurava izvjesnu dobiti i benificije.

Svako djelovanje društva, u principu, uspostavljeno na ovakvom modelu, djeluje na bazi straha, dezinformacija, dobro razgranatog policijskog aparata, građanskog osjećaja inferiorne nemoći u društvu, koje pri tom prate, neizostavno kriminalne radnje poput mita, korupcije, seksualnog napastvovanja i iskorištavanja na radnom mjestu. Najčešće su radnici, posebno žene, izložene maltretiranju, zapostavljanju po pitanju radnih prava, minimuma zaštite u kojem često izostaje utjecaj djelovanja državnog aparata, tako potrebnog u zaštiti radnika. Radnicima ne preostaje ništa drugo, do da rade često više od 10 radnih sati dnevno, nekada je to 12, nekada 15. Prekovremeni sati se ne plaćaju, zabrana i žalbe svakog oblika biva isključena pod prijetnjom trenutnog otkaza. Time, nastaje društvo u kojem vladaju skupine, lanac pojedinaca, (diktatura pojedinca), koji privatna preduzeća pretvaraju u oblik „svog malog carstva", otetog svakoj državnoj i društvenoj kontroli. Opasnost koja leži u takvim pojavama, koje su direktna prijetnja društvu u cjelini, jer su u direktnoj vezi ugrožavanja porodice, a šteta nezamisliva.

Ovim primjerom, cijeli se lanac društvenih odnosa, ima tendenciju, urušavanja u sebe, vukući sve subjekte, posebno one, koji su pojedincima omogućili, po principu podobnosti „da radi šta hoće".

Jer, kako je poznato, „idealna država je moralna i pravedna zemlja zasnovana na princupu Platona, gdje svaka osoba radi ono za šta je najbolje kvalifikovana i za šta ima najviše talenta ili barem istinski pokušava da se što više približi ostavrenju Platonovog principa. Sa druge strane, perverzna država je nemoralna i nepravedna tvorevina u kojoj svaka osoba ima posao ili poziciju u društvu na osnovu korupcije, „političke podobnosti" i nepotizma. Sumanuta država je u osnovi perverzna država koja samo umišlja da jeste, te se lažno predstavlja kao, idealna."

Često, uz označavanje podobnosti, postavlja se i nota moralnog, kao što je moralno-politička podobnost, što govori samo za sebe, koliko moral igra i ima ulogu u svemu tome. Zanemruje se pitanje, šta je za koga moral, koliki je i dokle može da ide?!

Politika i moral imaju vrlo veliku „energetsku vrijednost", i skoro pupčanom vrpcom su povezani, u kontekstu rečenog. Visina morala, ovisi od „visine politike" i ugla gledanja svakog društva za sebe.

Uzroci moralne krize mogu biti i u temeljima uzročno-posljedične veze, prilikom čega su posljedice nesagledive, jer se ne izražavaju samo na nivou i sferi političkog, već za sobom povlače etiku, kulturu, izdižu se iznad moći sociološkog, pedagoškog, ekološkog, materijalnog, te duhovnog poimanja društva i pojava u društvu, kao i postavljanja normi, po kojima bi društvo zapravo, trebalo da bude i jeste.

(Kraj)

Autor: Prof. Hamdo Čamo/www.camo.ch


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.