POPIS BOGUMILSKIH VLADARA (I)

Piše : Prof. Hamdo Čamo

UMJESTO UVODA

I

«Bosna i Hercegovina, slike sa putovanja i studije Johana von Azbota – Rogatica i Romanija planina»

Rogatica sa svojom okolinom pravi je muzej starina i antikviteta. Fragmentirani natpisi bezbrojnih rimskih kamenih ploča poznati su iz „Momsens“ zbirke. (C.I.L.II. 2766). Fragment je otkriven od g. von Blau i leži na Višegradskoj cesti, kod kuće Abid bega. Tri druga natpisa preveo je Hernes. (Arh.Epigr.Srednj. iz Austrije, 1880., 45-46). Jedan sarkofag sa poklopcem leži na putu za Lađevine. U novoj srpskoj crkvi uzidan je jedan rimski „Genius“ kojeg Hernes ne spominje. Skoro cijeli grad je sa srednjovjekovnim kamenjem obložen, kao i grudobran na jednom od dva mosta, izrađen od istog nadgrobnog kamenja. Na jednom od tih nadgrobnih kamena prikazana je podignuta ruka; na drugom, koji služi kao most preko potoka pred glavnom džamijom, dvije sablje. Daleko više, na sličan način stoji tu donešen kamen na kojem je vidljiv ravni mač. Gospodin Blau ovo je nadgrobno kamenje zabunom označio kao rimsko. Cijela okolina jako je bogata srednjovjekovnim grobovima. U Lađevinama (Vlađevine), šest kilometara od grada, prostiru se u velikim grupama dužinom puta, pola sata. Oficiri 78. Pješadijske regimente su prilikom iskopavanja na tom dijelu pronašli zlatni prsten sa velikim ametistom i ostacima zlatnih niti. Pojedini nadgrobno kamenje je izuzetno zbog tako rijetkih natpisa. Jedno od njih izvanredan je primjer na kojem se sa desna na lijevo može pročitati:

„Va ime otca i sina i sv. duha. Ovdi leži Vlatko Vladjević koji neimaše otca, ni mater, ni sina, ni brata, niti i jednog čovjeka, osim grijeha (?) (Moguće po bogumilskom shvatanju njegova žena.) Obidje mnoge zemlje a kod kućje pogibe. I na njega usijeće kamen njegov vojvoda Matoš i družina s Božijom pomoću i kneza Pavla milošću, koji pohrani Vlatka, spomenuv Boga.“

Вɖ нʍє оmчɖ н снɴɖ н сB. Δɣχɖ. ОBΔн ʌєжн Вʌɖmко ВʌɖΔѣєBнω коѣн ɴєнʍɖшєоmчɖ, ɴн ʍɖmєϸ, ɴн снɴɖ, ɴн бϸɖmɖ, ɴнmн н ѣєΔɴог vоBѣєкɖ, оснʍ гϸнѣєχɖ (?) ОбнΔѣє ʍɴогє ӡєʍʌѣє ɖ коΔ кɣωє погнбєИ ɴɖ ɴѣєгɖ ɣснѣєωє кɖʍєɴ ɴѣєгоB BоѣBоΔɖ Мɖmош н Δϸɣжнɴɖ с Божнѣоʍ поʍоωɣ н кɴєӡɖ ПɖBʌɖ ʍнʌошωɣ, коѣнпоχϸɖɴн Вʌɖmкɖ, споʍєɴɣB Богɖ.“
Sa njemačkog preveo:

Prof. Hamdo Čamo,

Copyright © Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole.

II

Da bi zaustavila rušilačku navalu barbarskih naroda, Rimsko carstvo je na prostorima koje je zauzimalo uvodilo zakon, red i odnose,  što je nakon vojnog poraza činilo kristijanizacijom novih područja u koje je i prije upućivanja vojnih jedinica u barbarska plemena slalo svoje misionare radi širenje kršćanskog nauka i opismenjavanja. „Bosna je bila dosta udaljena od tadašnjih civilizacijskih središta na istoku i na zapadu (Carigrad i Rim), te su njihovi ekonomski, politički i kulturni uticaji do nje sporo dopirali i slabo se osjećali.“[1] Ipak, ti uticaji su se osjećali i kroz stoljeća historijskih zbivanja mijenjali.

Malo je naroda svijeta koji se mogu pohvaliti da imaju takvu duhovnu vezu sa svojim precima kao što je bosanski narod ima uz stotine tisuća bosanskih stećaka, pod kojim i naučno dokazano leže preci, kao i u novije vrijeme uz otkriveni kompleks piramida u Visokom od kojih je piramida Sunca i zvanično proglašena najvećom piramidom svijeta. Postojanju veze naseljavanja iz vremena doba najstarijeg neolita na području Kaknja, Tuzle, Vrela Bune kod Mostara i Arnautovića kod Visokog[2] je nesumnjiva.

Već davno je konstantirano u historijskoj litearturi, da se u historijskim izvorima iz Vatikana, koji uglavnom čuvaju prepisku papa, nikada ne spominje Crkva bosanska kao sinonim za posebnu heretičku sljedbu, nego naprotiv, uvijek se spominju bosanski heretici koji su u katoličkoj propagandi na zapadu sve od početka XV vijeka važili kao učitelji prave vjere.[3]

Dok su piramide dio novije povijesti o kojoj tek treba biti govora, “najraniji podaci o stećcima potječu iz prve polovine XVI v. Poslanstvo austrijskog cara Ferdinanda I je 1530. godine putovalo u Carigrad preko Bosne. U sastavu poslantsva, kao tumač za naš jezik, bio je i Slovenac Benedikt Kuriprešić, koji je na tome putovanju pravio bilješke, na osnovu kojih je napisao svoj poznati putopis. Poslanstvo je naišlo na selo Lađevine (Vlađevine) kod Rogatice, gdje se nalazi nekropola vrlo velikih i lijepo klesanih stećaka, od kojih dva primjerka imaju natpise. Kurupešić je opisao te stećke i njihove natpise. Bez obzira što je natpise pogrešno rekonstruirao, Kuripešićeve bilješke, kao najstarije, imaju veliku vrijednost”.[4] Na osnovu podataka prikupljenih sistematskom evidencijom stećaka koja je završena 1969. godine, Bešlagić je izračunao i 1971. godine javnost obavijestio o postojanju 66.478 stećaka od kojih se najveći dio, kao i onih ukrašenih, nalazi na području Bosne i Hercegovine. Od tog vremena do danas veliki broj je novopronađenih neevidentiranih stećaka, tako da se po novom ne zna tačan broj. Bešlagić također navodi da je u Hrvatskoj pronađeno 680 bosanskih stećaka, u Srbiji 190 i 520 u Crnoj Gori. Ove 2016. godine UNESCO je u svoju listu svjetske baštine uvrstio stećke, na žalost, bez prefiksa „bosanski“.

Već više od jednog stoljeća problem “Crkve bosanske” pobuđuje nesmanjeni interes kako među znanstvenicima tako i među širim slojevima obrazovanih ljudi. Postoji čitav niz znanstvenih i neznanstvenih djela i članaka u kojima se iznose najrazličitiji pogledi na njeno učenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni. Na žalost, granični položaj koji Bosna ima između istočne i zapadne Europe razlog je pojavi mnogih subjektivnih “razjašnjenja” učenja “Crkve bosanske” koja je uvlače i u danas aktualne sukobe i time joj oduzimaju njena osnovna obilježja: autohtonost i povijesnu ovisnost o vremenu i tlu na kojem je nastala. Prije svega treba razjasniti pojam bogumila «hrišćanina». Ovaj termin se razlikuje od Zapadne varijante termina “hrišćanin” koji označava pripadnost hrišćanstvu i pripadnika hrišćanstva, koji se u ovom slučaju odlikuje autohtonošću bosanskog jezika i izraza “tehnicusa” u ciklusu istraživanja o Bogumilima, a označava isključivo pripadnika Crkve bosanske.

  1. godine na tlu današnje Bugarske pojavili su se bogumili – za Crkvu heretički pokret koji je odbacio njenu instituciju. Pokret je zahvaćao širii prostor od Male Azije, preko jugoistočne Europe i Italije pa sve do južne Francuske i srednje Evrope. U Bosni se bogumili pojavljuju negdje na prelazu u XI. Stoljeće. “Crkva bosanska” bila je heretička kako sa stajališta rimokatoličke crkve, tako i sa stajališta pravoslavne crkve, a njene vjernike različiti izvori nazivaju patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Oni sami nazivaju se krstjani i krstjanke, te ćemo ih i mi tako zvati u daljnjem tekstu. „Njeki su jih zvali ‘Manichei’[5], te jim lozu vukli upravo od ovoga heresiarha; po navedenom sveobćem lateranskom III saboru (1179) zvali su jih njeki Kathar i, drugi Patrini ili Publikáni. Prvo od ovih triju imena zavlada osobito u Francezkoj i Njemačkoj,- a drugo u Italiji i u onih iztočnih zemljah, koje su s Italijom po crkvi spojene bile. S toga ćemo i mi pristaše ove dualističke sekte u Francezkoj nazivati Kathare, one u Italiji Patarene“. Dualizam vremenom biva pretakan u odliku Slovjanskog naroda, (čime se i u budućnosti objeručke prihvataju teorije vjerovanja, dualizma bogumila, ali ne i oni sami), o čemu će pisati i dr. Ivo Pilar (pozivajući se na naučna pisanja Pavla Josipa Šafarika). „Pitanje dualizma u vjeri starih Slovjena nije nikakva nova, nego naprotiv vrlo stara stvar. Ono se opaža odmah u počecima literjature i historiografije o Slovjenima.“[6]

Kronološki najstarija vijest o pojavi krstjana nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza “pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom”. Više podataka nalazi se u apologetičkom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom «Besjeda na jeres»[7], koji je nastao oko 972. godine.

Drugi podatak o pojavi hereze potječe od dukljanskog kneza Vukana koji između 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine javlja papi Inoćentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i više od 10.000 kršćana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red “crkve bosanske” pokazuje sve značajke starinom već posvećenog i dobro uređenog reda koji uživa dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikaša bosanskih. Jasno je da do toga nije došlo preko noći, te da je tomu prethodio duži period nastajanja, širenja i dokazivanja kroz “ilegalu”, odnosno u okviru tajnih bratstava.

Srpski izvori bosanske heretike nazivaju “bogumili”[8], dok bosanski heretici sami sebe nazivaju “dobrim krstjanima”. Sa druge strane svoju vjeru nazivaju “crkva bosanska” koja se prvi puta pominje u povelji bana Stjepana Kotromanića 1323. godine.[9]

Poglavar crkve bosanske tradicionalno je nazivan djed. Najznačajniji povijesni izvor koji govori o poglavarima bosanske crkve je Popis bogumilskih vladara“, koji se nalazi u Batalovom evanđelju[10] iz 1393. godine. Tamo se nalazi popis bogumilskih poglavara od sredine 11. stoljeća, pa sve do 1393. godine. U Batalovom evanđelju nalazi se 28 imena bogumilskih djedova, koja su podijeljena u dvije grupe, prema dvjema glavnim epohama iz života crkve bosanskih bogumila. Tih 28 djedova upravljali su bosanskom bogumilskom crkvom od 11. stoljeća, pa sve do djeda Ratka, koji je upravljao krajem 14. stoljeća.

Antički svijet je bio religijski tolerantan što se ne može reći za kršćanstvo

«Evropa koju poznamo iznikla je iz haosa pozne antike. Propalo Rimsko carstvo je naseljeno germanskim plemenima (Goti, Vandali, Franci…) Istočno rimsko carstvo se očajnički branilo od slovenskih plemena koja su prodirala na Balkan napadajući sjeverne granice carstva. Arapi su osvojili Bliski Istok i Sjevernu Afriku. U to vrijeme je vladao opšti društveni haos, politički, socijalni, religijski.

Antički svijet je bio religijski tolerantan, što se ne može reći za kršćanstvo. Kad je kršćanstvo postalo državna religija, ukinulo je antičku slobodu religije. Ortodoksi (pravoslavci) i katolici bili su usmjereni protiv grupa koje su na drugačiji način tumačile “božanske” pojave u okviru kršćanstva. Za vrijeme antike susrećemo politeističke, monoteističke i dualističke religijske predstave. Politeizam (vjera u više bogova) dominirao je kod religijskih shvaćanja Grka i Rimljana, međutim vjera u jednog jedinog boga (monoteizam) i potkraj antičkog doba obuhvatala je cijelo područje Sredozemlja. Bog kršćana bio je isto kao bog Jevreja (Jahova) i muslimana (Alah), ali je razlika u prosvjetiteljima (Mojsije, Isus, Muhamed). Dalje na istoku je dominirao dualizam, to jeste vjera u dva božanstvena principa koja su međusobno protivurječna. Kineska predstava o jin i janu može se prepoznati i u budizmu ali se posebno ističe u Zaratrustinu učenju (Perzija).

Svijet antike je bio internacionaliziran, sveobuhvatan i plodan. Tu su se susretali i međusobno oplođivali filozofski i religijski tokovi. To se odnosi i na kršćansko buđenje cija je misija obuhvatala prostore, prvenstveno, trgovačkih centara. Različiti načini tumačenja boga i učenja Hrista doveli su do teških sukoba u okviru kršćanstva. Državna crkva preživjela je te sukobe zahvaljujući čvrstoj organizaciji u kojoj su biskupi organizovali odbranu i sve poslove značajne za život. Ta jaka organizacija i jasna granica između sveštenstva i podređenih rodila je opoziciju koja je poricala monoteizam i propovjedala dualizam. (Dušu je stvorio bog a đavo tijelo). Ti pokreti su poznati pod različitim imenima: gnostika, monikena, ali te dualističke predstave su bile ukorijenjene u antici i bilo ih je teško uništiti. Različiti dualistički pokreti su cvjetali među kršćanima u Maloj Aziji, posebno paulini u Anadoliji 600 godina prije nove ere. Crkvi je trebalo tristo godina da nadjača njihov prodor. Sredinom devetog vijeka deportovani su posljednji paulini preko Bosfora do Trakije, kraj granice bizantskog carstva (granica današnje Bugarske). To se pokazalo strateškom pogreškom.

(Nastaviće se)

___________________________

[1] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, str. 27.

[2] Bosna i Hercegovina od najstarijeg vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski Kulturni Centar, Sarajevo 1998.,str. 15.

[3] Salih Jalimam, Historija bosanskih Bogumila, Tuzla 1999, str. 7.

[4] Šefik Bešlagić, Stećci i umjetnost, Sarajevo 1978, str. 11 i 130.

[5] Eekbert loc. cit. p. 60 2: „Secuiidum vero est . . quoiiiam indubitanter secta corni», de quibus agimus, origìiiein accepit a Maniehaco haeresiarcha . . .” (Franjo Rački, Bogomili i Patareni, str.89).

[6] Dr. Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njihovu podrijetlu i značenju, str.5-6.

[7] Prezbiter Kozma ,Besjeda na jeres, (972.)

[8] B. Petranović, Bogumili, crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., p. 172; A. Solovjev, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, god. V, Sarajevo 1953., p. 91-98.

[9] L. Thalloczy, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo 1906., p. 405.; Korijeni Bosne i bosanstva, Bogumilstvo – vjera naših predaka, Sarajevo 1995., str. 168.

[10] Batalovo evanđelje (1393.)


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.