Preko svoga dana

Povodom predstojećih 55. sarajevskih dana poezije predsjednik Društva pisaca BiH piše o smislu i razlogu održavanja međunarodnih književnih festivala

Dževad Karahasan

Pisati znači oblikovati i čuvati vrijeme, književni tekst daje oblik djelima i danima jednog čovjeka i jedne zajednice, a istovremeno čuva trenutke i dane, godine i muke ljudi predstavljenih u tekstu bolje i sigurnije od svih dokumenata, sjećanja, slika i snimaka. Zato ozbiljna književnost ne može ostati zatočena u jedan trenutak, zato književno djelo uvijek gleda preko granice svog dana i može biti aktualno sedamdeset ili dvije hiljade godina nakon svog nastanka. I zato je dobra književnost istovremeno nesuvremena i svesuvremena, lokalna i svjetska. Otuda valjda međunarodni književni festivali, koji su izraz uvjerenja da svjetska književnost nije samo lijepa Goetheova ideja, nego nesumnjiva, neizbježna stvarnost književnosti.

Svjetska književnost

Obratite, molim, pažnju! Ja ću sada govoriti o čovjeku koji je umro 1832. godine, a vi ćete imati dojam da govorim o našem danu i svijetu u kojem boravimo. Ne moram vam napominjati da je to samo jedno od lijepih čuda dobre književnosti.

Jedna od stvari kojima se divim kod Goethea jeste njegova smjelost i sposobnost da bude nesuvremen. To se pokazuje na više planova, možda najneposrednije upravo u njegovom pojmu svjetske književnosti. Dok su širom Evrope nastajale nacije i zajedno s njima nacionalne književnosti, od kojih bi svaka trebala artikulirati ono posebno svoje nacije, Goethe je formulirao pojam svjetske književnosti. To ustvari nije pojam, to je više slika, to je mreža uspostavljena vezama smisla i odnosima duhovne srodnosti koja se prostire kroz vrijeme i prostor. Niti te mreže su, kako rekoh, odnosi duhovne srodnosti i smisaonih korespondencija, a njezini čvorovi su susreti, sudari, dijalozi pojedinih autora i djela. Mreža svjetske književnosti čini sva djela i sve autore suvremenicima i susjedima, ne dovodeći u pitanje razlike među njima.

Tako Goethe u svome “Zapadno-istočnom divanu” uspostavlja dijalog sa Hafizom Širazijem, perzijskim pjesnikom iz 14. stoljeća gregorijanskog kalendara, u kojem prepoznaje sugovornika koji mu je po mnogo čemu bliskiji od većine suvremenika.

S pravom ga prepoznaje, ako je suditi po knjizi koja je potekla iz njihovog razgovora. Nema u toj knjizi traga onoj “egzotičnoj nestvarnosti” koju Goetheovi evropski suvremenici pripisuju Orijentu, nema ni turističke informiranosti, koja se nastoji prodati kao poznavanje i znanje, nema... Ne bih se odvažio na avanturu da objasnim kakva je slika islamskog Istoka koju Goethe nudi u “Zapadno-istočnom divanu”, za taj poduhvat bi trebalo napisati jednu novu knjigu, samo sa zadovoljstvom naglašavam da ta slika nema ništa, ama baš ništa zajedničko, sa slikama koje je proizvodila i rasprodavala Goetheu suvremena evropska književnost. “Zapadno-istočni divan” nema ništa s proizvodnjom nestvarnosti, kojom se bavila ondašnja evropska književnost kad je pisala o Orijentu, a još manje bi, kad bi to bilo moguće, imala sa tadašnjom političkom i društvenom atmosferom. Sjećamo se da je u to vrijeme počinjalo osvajanje zemalja islamskog Istoka (Napoleon se, takoreći, upravo vratio iz Egipta iz kojeg je donio gomilu čudesa i kulturnu antropologiju, kao novu naučnu disciplinu, koja će se pokazati kao izrazito upotrebljiv instrument u koloniziranju).

U tu svrhu organizirana je jedna žestoka antiislamska kampanja, usporediva s ovom današnjom, koja je trebala zapadna društva pripremiti za predstojeće pohode i ratove. Umjesto da pjeva u horu, koji suvremenike uvjerava da one nesretnike i nevjernike s Istoka treba civilizirati, Goethe solira i među “nesretnicima i nevjernicima” pronalazi sugovornika i partnera. Kulturna antropologija će tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u djelu Claude Levi-Straussa, velikog Napoleonovog zemljaka, slijediti Goetheov primjer i u drugim kulturama tražiti sugovornike, a ne “nesretnike i nevjernike” koje treba okupirati i civilizirati.

Uzaludna pobuna

Dragocjen primjer Goetheove nesuvremenosti nudi i njegov “Faust”. U vrijeme nastanka tragedije bilo je već općeprihvaćeno uvjerenje da je jedino istinito saznanje i jedino pravo znanje ono koje donosi kartezijansko mišljenje. Ono mišljenje koje sve što saznaje pretvara u objekt, ono mišljenje koje vjeruje da saznati nešto znači ovladati njime. Ono ne može saznati drugi subjekt jer je njegova temeljna pretpostavka da je jedini subjekt ono Descartesovo Ja koje misli. Sve osim toga Ja kartezijansko mišljenje pretvara u objekt, tako da ono, po prirodi stvari, proizvodi svijet mrtvih predmeta, recimo mašina, i anorganske materije. Goethe u svojoj tragediji, još prije romantičarske pobune protiv terora racionaliteta, podsjeća na Empedokla i pitagorejce, naime na ljubav kao onu formu saznanja koja nam donosi znanje o drugom subjektu.

Sveznalicu Fausta do bitnog saznanja, do odgovora na pitanje “šta je ono što sve drži na okupu”, dovodi Gretchen, koja zna jer voli. Ona zna i Fausta, mnogo bolje nego on sam sebe, zna i Mephistophelesa, bolje nego što ga Faust zna - jer ona voli. Ne možete svijet kao cjelinu, ne možete postojanje samo, saznati kartezijanskom metodom, jer ih ne možete instrumentalizirati. Kako da ja, koji postojim, postojanje pretvorim u objekt mog saznanja? Na te paradokse, odnosno na granice kartezijanskog mišljenja, koje bi trebalo biti samo jedna od formi ljudskog saznanja, upozorava Goethe već u momentu u kojem ono postaje toliko moćno da sve druge forme saznanja može otpisati kao neznanje, predrasudu, grešku... Nakon Fausta uslijedila je uzaludna romantičarska pobuna, pa pozitivizam koji je učvrstio zahtjev racionalnog mišljenja da bude jedina forma saznanja. Ali to je već historija.

Nadam se da ova tri primjera dovoljno jasno pokazuju zašto Goetheova sposobnost da bude nesuvremen zaslužuje poštovanje, pogotovo danas, kad čitave kulturne oblasti funkcioniraju kao industrija zaborava. Čovjek je naime biće vremena, pokretne slike vječnosti, kako nas uvjerava Platon. Zna li kruška koja upravo cvjeta da je lani radila to isto? Ne znam, pretpostavljam da ne zna i vjerujem da joj to ne smeta da bude potpuno kruška i da uspješno cvjeta. Uzgajivač krušaka koji ne bi znao da je i lani brao kruške ne bi bio potpun čovjek. Možda bi on svoj posao uspješno radio i ako bi vjerovao da je svako branje krušaka prvi i jedini put, vjerovatno bi uredno plaćao porez i izlazio na izbore, ali znam mnogo ljudi koji bi smatrali da s njim nešto nije u redu.

Mi smo bića vremena ne samo po tome što smo uronjeni u svoj prolazni, vremeniti, život, nego i po tome što se u našem duhu odražava, reflektira, zrcali vječnost. Zato moramo aktualni trenutak i vječnost spajati u svome osjećanju, mišljenju i djelovanju, zato ako smo bez ostatka sadržani u svome aktualnom trenutku, prestajemo biti ljudi ili to počinjemo biti na neki novi način. Goethe je danas po mnogo čemu aktualan i dragocjen, možda najviše po tome što je dobro znao da je biće vremena, pa je u svom djelovanju majstorski povezivao jučer, danas i sutra i ostvario svoju predodžbu i formu nesuvremenosti veoma jednostavnom gestom - odbijajući da sav bude sadržan u svome danas.

Oslobođenje.ba,

24.09.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.