PRIMAT DRŽE PRIMATI

Ne može to tako

“Očigedno je da s državom koja slavi svoj zločin ne možete iskreno, otvoreno i srdačno sarađivati. Ne može! Ne ide! U čije ime? U ime žrtava, u ime njihove djece?” izjavio je Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić u razgovoru za list Kurir u ponedjeljak povodom odnosa sa Hrvatskom. Sa “zemljom koja slavi svoj zločin”, odnosi ne idu na dobro, a poziv generala Ante Gotovine da se izbjegli Srbi vrate u Hrvatsku, Tomislav Nikolić je ocijenio ciničnim.

Ratni zločini su svojstveni isključivo uspravljenom primatu, ‘primatu nad primatima', čovjeku ‘koji misli da misli', tj. čovjeku, sa malim ‘č’.

Ratni zločini su krivična djela koja podrazumijevaju: neljudske napade na ciljeve koji nisu vojni, napade na nenaoružano civilno stanovništvo, naselja ili pojedine civilne osobe, ubijanje, mučenje, silovanje, namjerno nanošenje tjelesnog ili duševnog bola, protjeravnje, prisilno prevodjenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanje imovine stanovništva i t.d. ‘Zločin protiv čovječnosti’ i ‘Ratni zločin’ predstavljaju dva internacionalna krivična djela pored kojih se ubrajaju još ‘Terorizam’ i ‘Zločin protiv mira’ (Čitaj: Agresija).


27.11.2012.

Izjava Tomislava Nikolića više liči na žalopojku zbog ‘teške greške’ nepravednosti u ponavljanju nepisanog pravila po kojem “što je jednima dozvoljeno, drugima ostaje uskraćeno“. Izjavu treba gledati kroz prizmu narodne izreke koja kaže da “nada umire posljednja”, što hoće reći – nikad ništa nije gotovo, sve je promjenjivo i sve je moguće. Svijet se mijenja, a sa njim jedino ostaje ‘nepromjenjiva veličina', koja ne napuštajući stazu plača, sliku lažne ugroženosti i veličanju mita ‘o jadnome sebi’ ne popušta u vječnom jadikovanju. Svijet o takvima (jadikovkama), čini se ne dijeli uvijek isto mišljenje. Biće, da je to problem.

Naravno, niko ne zna i ne razumije, odakle dolazi to nerazumijevanje. Mada ‘vječno nezadovoljnima’ cijeli svijet povremeno izlazi u susret nudeći tuđe teriitorije, visoka mjesta u UN, samo ne bil’ se konačno smirila ta zemlja starih naroda iz dalekih močvare, zemlja pamfleta i memoranduma, zemlja vječnih jada svojih junaka, zemlja hajduka i krvave pravde, zemlja drevnog Istoka i još istočnije Civilizacije.

“Ko se to drznuo tamo, da drugome oduzima mjesto historijskih muka, zle sudbine prednosti nemila mučeništva i da čupa drugog iz učmalosti hudih zasluga i još hudijih jada?!”

Kako je nedavno poništena prvostepena, a donešena konačna oslobađajuća odluka Haškog suda, da generali Gotovina i Markač nisu krivi, naglo je došlo do zahlađenja u odnosima dviju susjednih država.

Zavjesu zahlađenja odnosa prati opća narodna euforija sjevernog susjeda, nadahnuće književničkih i pjesničkih duša, s jedne strane opisujući jad društva u zapostavljanju književnih interesa, a sa druge strane, podsjećajući isto to društvo na zahlađenje odnose dviju država novokomponovanom poezijom koja u sebi sadrži nešto više od ‘pukog zahlađenja', ne mijenjajući stilistiku poučnim naslovom: “To je nama naša borba dala – frižidera, štednjaka, regala…”! Jug se ohladio, momentalno. Tekst vrijedan čitanja.

Čitajući uvodne riječi Srbijanskog predsjednika, užoj javnosti poznatijeg kao “Toma grobar”, očigledno je da on ovaj svijet više ne razumije, glasno izražavajući u pero novinara iskrenu povrijeđenost četničkog ega, ukopavajući ulazak Hrvatske u EU 2013. lopatom gorkog nezadovoljstva ‘ne ulaska’ Srbije u EU 2013. i svu bijedu nemogućnosti i nade u dalju sardanju (?!), za koju će vjerovatno biti potrebno više od par mizernih kredita MMF-a, koji poučen ovdašnjim prilikama i iskustvima, na taj način udboborovoljava ‘pregovarački duh’ i učestali nedostatak volje vodećih političara, ali i šire narodne navijačke publike ovog dijela Balkana.

Da hrvatski generali nisu krivi i da to ne usporava ulazak Hrvatske u EU, a srpski generali eto, redom krivi (mada se tako ne osjećaju?!), čime se usporava ulazak Srbije u EU, to je već po šemi nasljedstva, što Miloševićevskog, što Šešeljevskog, nešto „Vatikanski urotničko“, nešto prosto – neprihvatljivo!

Na kraju, može se samo zamisliti šta prosječan stanovnik ‘sa ove strane Drine', može imati na umu dok čita uvodne redove izgovorene od strane već razočaranog i nezadovoljnog novoizabranog Srbijanskog predsjednika?!

Pretpostavimo da će odnosi Bosne i Hercegovine sa državom, koja se trenutno nalazi pod stručnom palicom “ponosnog četničkog vojvode“, sa državom koja “neće slaviti svoje zločine”, biti jednog dana “iskreni, otvoreni i srdačni” i da će biti ‘kao stvorena’ za svaki vid saradnje, počevši od priznanja krivice, pa sve do pokajanja. To očekuju žrtve razrušenih gradova i sredina širom prostora na kojem su vođene ratne operacije protiv civilnog stanovništva.

Do tada, treba se moliti i nadati uvijek – samo dobrom.

Tekst završimo jednom krilaticom poznatog njemačkog filozofa idealiste Artura Šopenhauera:„Da je čovječanstvo razumno, historija ne bi bila dugačka hronika gluposti i zločina.”

Autor: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.