PROCES NACIONALNOG OSVJEŠTENJA JEDNAKO PRIPADA SVIM NARODIMA

Udobnost okruženja i ostali jadi

Na putu iz Dubrovnika za Trebinje, F.P.Kanitz, Ilustrierte Zeitung, 1858

SVAKO ŽIVO BIĆE GRADI UDOBNOST OKRUŽENJA, SEBI I POTOMCIMA. ČAK I NAJMANJA PTICA MARLJIVO BIRA MJESTO I SVIJA GNIJEZDO, A LISICA BRLOG. AKO NIŠTA DRUGO, I KUKAVICA PODMETNE JAJE RADI UDOBNA ŽIVOTA SVOG PODMLATKA. U BOSNI I HERCEGOVINI JE 2013. GODINA, A VRIJEME KAO DA JE STALO. SABURLIJAMA BOSNE PONOSNE NE NEDOSTAJE GNIJEZDA NI PUTEVA, JOŠ MANJE UGODNOSTI ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA, VEĆ SAMO ONO, ŠTO POJEDINCI MISLE DA JE NJIMA I SAMO NJIMA, DOVOLJNO I DOSTA. I, ONO ŠTO SE IZGRADI, IZ GENERACIJE U GENERACIJU UNIŠTAVA SE BEZ VEĆIH POSLJEDICA I NADOKNADA. TO JE JEDNA ODLIKA OVOG NESRETNOG I NEZAŠTIĆENOG PODNEBLJA, PROTIV KOJE ŠIRA ZAJEDNICA (OSIM IZUZETAKA), NEMA POSEBNIH PRIMJEDBI. NA OSTVARIVANJE NACIONALNIH CILJEVA UGROŽAVANJEM TUĐIH, MEĐUNARODNA ZAJEDNICA GLEDA KAO NA BOGOM DANU NORMALNOST. AGRESIJA NA ZEMLJU JE OSTAVILA TRAGA. ŠTO VATROM, ŠTO KRIMINALOM. SVE PROTEKLE GODINE, OSIM VREMENA NEPRAVEDNOG DEJTONSKOG MIRA, NISU DONIJELE NIŠTA DOBROGA. IAKO SVIJET ZNA KO JE I ZAŠTO ODGOVORAN, OD NADOKNADE ZEMLJI ZA OGROMNE PROUZROČENE ŠTETE, OD KOJIH SE ISTA JOŠ UVIJEK NIJE OPORAVILA, KAO NI EKOLOGIJA, EKONOMIJA, A NITI ČOVJEK. NA OPORAVAK I NADOKNADU ŠTETE, JOŠ DUGO ĆE SE ČEKATI. U MEĐUVREMENU, DOGURALO SE DALEKO. NE CIJENI SE TUĐE, PA ČAK I SVOJE VLASTITO. POZNATI OSJEĆAJ ZA ZAJEDNIŠTVOM I ZAJEDNIČKIM RADOM, OSIM IZUZETAKA U KRIMINALNOM MILJEU, UOPŠTE NE POSTOJI. POJEDINA DRUŠTVA U OKRUŽENJU NALAZE SE U STANJU MASOVNE HIPNOZE I AGONIJE. DOK SU NEKA JAKO ZADOVOLJNA, SAMO NEKA OD NJIH PRIZNAJU DA SAMO IZGLEDAJU TAKO.

Pročitajmo par izabranih, veoma neobičnih zapisa, koji zorno prikazuju breme različitih vremena. Možda nešto i saznamo. Vjerovatno više o sebi, nego o drugima.

Na putu iz Dubrovnika za Trebinje

„Zvuči ironično govoriti o putu, tj. o raskrčenoj cesti za kola ili čak jahače ili pješake, kad svakom putniku preostaje da sam potraži najpogodniju stazu između hridina, gdje nam često život zavisi o posrtaju našeg konja. U mirnijim bi okolnostima možda promjena krajolika, raznovrsnost stijena, izučavanja biljnog života itd. Mogla dati istraživaču ili umjetniku naknadu za putne napore, ali u ovim krajevima, gdje još uvijek žive uspomene na masakr u Grahovu, gdje se u svakom trenutku mogu pojaviti crnogorske ili slične na plijen pohlepne horde, ruka odmah potegne za pištolj, te duša nije dovoljno mirna za bilo kakve studije.“ (Na putu iz Dubrovnika za Trebinje, F.P.Kanitz, Ilustrierte Zeitung, 1858.)

Zapis Ivana Kukuljevića

„Nehajnost za svoje, lukavost naprema nepoznatomu i poglavarstvu, meržnja prema napredku i svemu što je tuđe, ai povjerenje u udes, to su glavne mahane stanovnikah bosanskih. Nit je kerstjan niti ristjan ono što su bili stari Bošnjaci i njegovi pradjedovi, ali nije ni turski Bošnjak turčin, jer nauk Muhameda nije staro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajim i jeziku pradjedovah svojih. Ja bi reko da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči. Njemu je Osmanlija još uvijek tako tudj, kao svakomu od našeg naroda. On ima u svom ponašanju još uvjek nješta ugladjenoga i prijaznoga što je nasljedio od svojih plemenitih predjah, ili štogod skrovnoga što mu je ostalo od stare vjere Bogumilah.(Ivan Kukuljević Sakcinski, 1858).

Zapis Alije Isakovića

„Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvednica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status..Bosanski jezik se utoliko razlikuje od srpskog i hrvatskog bar onoliko koliko se medjusobno razlikuju ta dva jezika.” (Alija Isaković, “Rječnik karakteristične leksike u Bosanskome jeziku”, Sarajevo 1992.g.)

Post Scriptum

„Kao što su Srbi zahvaljujući srpskim ustancima i Vuku shvatili da su nacija, kao što su Hrvati zahvaljujući Ilirskom pokretu i Jelačiću shvatili da su nacija, u vihorima agresije prošlog rata i izvora svog bogatog nasljeđa, najzad su i Bošnjaci dočekali da se izbore za svoje pravo, da im se vrati njihovo povijesno ime nacije.

A, ako jednog dana bude postojala bosanska nacija, tada će biti logično da se i njen jezik zove bosanskim.“

 

Piše: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.