Pucanj pred očima «plavih kaciga» (1)

Danas je šesti juli. Srbo-četničke snage su opkolile Srebrenicu i suzile obruč oko grada. Tog dana je izvršen prvi napad u pravcu gradskog centra. Prehrambenih namirnica i lijekova je već odavno nestalo a u grad, još od maja, nije dopremljena ni najmanja količina humanitarne pomoći. Objavljen je prvi izvještaj o smrti jedne osobe od gladi. Grad je u nemiru i zabrinutosti. Među narodom se može primijetiti strah.

Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?

Balkansko poluostrvo, a posebno region Bosne i Hercegovine, oduvijek je bio mjesto značajnih historijskih dešavanja. Srebrenica je grad sa posebnim karakteristikama u regionu, mjesto gdje su se desile značajne regionalne promjene. Osjetljivost i složenost stabilnosti na Balkanu se vraća na jednu činjenicu, a to je da je Balkan oduvijek bio mjesto na koje pretenduju mnogi narodi sa svojim kulturama, običajima, ubjeđenjima i religijskim osjećanjima.

Okončanje Hladnog rata, raspad bivšeg SSSR-a i smrt maršala Tita koja faktora koji je jačao jedinstvo, doveli su dio jačanja radikalnog nacionalizma i secesionizma u Istočnoj Evropi.

Izdavanje saopštenja o nezavisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti 14. oktobra 1991. godine od strane Parlamenta Bosne i Hercegovine, kao i priznavanje ovog saopštenja i nezavisnosti BiH od strane međunarodnih organa, ponukali su Srbe da se okrenu fizičkom provođenju drevnih ideja i teorija o stvaranju «Velike Srbije» tako da su 7. aprila 1992. godine počeli otvorenu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Na ovaj način je došlo do nastanka najkatastrofalnijeg i najstrašnijeg zločina tokom historije ljudskog roda.

Jedan od najznačajnijih faktora nastanka agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i strašnog zločina i genocida u Srebrenici može se tražiti u tom rasističkom i ekspanionističkom pogledu Srba na putu stvaranja «Velike Srbije». Na osnovu ovog vjerovanja, ostvarenje navedenog programa se zasnivao na etnički čistom teritoriju kojeg će naseljavati Srbi, ali i jednakoobraznost u religijskom shvatanju i djelovanju u okviru kršćanstva, tako da muslimani Bosne i Hercegovine Bošnjaci – iako su pripadnici južnoslavenskih naroda, ali zbog drugačijeg vjerskog ubjeđenja nisu u skladu sa srpskim pretendencijama i razlikuju se u vjerskim osnovama, a sve zato što je «biti muslimanom» u Bosni i Hercegovini u okviru etničkih osnova zbog čega su muslimani, odnosno Bošnjaci neminovno stavljeni na kolac i postali su meta velikosrpskog rasizma.

Srebrenica je također, obzirom na svoje poseban geo-strateški položaj, znači položaj u Centralnom Podrinju, ali i samu blizinu granicama Republike Srbije (tada Savezne Republike Jugoslavije, nakon toga Srbije i Crne Gore i danas Republike Srbije), uvijek bila meta velikosrpskih apetita i teritorijalne pretendencije.

Vjerovatno je ovaj poseban geo-strateški položaj bio razlog nastanka ideje da se Srebrenica, na osnovu garancija iz Wens-Owenovog plana, preda Srbima i Srbiji. Ali sve do 1993. godine, izvršavanje ovog plana bi značilo davanje nagrade srpskim zločinima i bilo bi suprotno međunarodnoj svijesti. U svakom slučaju, nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica je došla u poziciju da razmišlja o rješenju krize ali i fizičkom miješanju u namjeri spriječavanja strašnih zločina. Organizacija Ujedinjenih nacija je odmah po početku agresije na BiH donijela odluku o slanju 14 hiljada «plavih kaciga» na teritorije bivše Jugoslavije do kraja aprila 1992. godine, te je usvajanjem mnogobrojnih rezolucija - bez ikakve strukturalne moći - pokušala riješiti novonastalu krizu.

Sa druge strane, samo mjesec dana od početka srbo-četničke agresije na BiH, maja 1992. godine, na poziv Međunarodnog komiteta Crvenog krsta MKCK, politički čelnici strana u sukobu su se stavljanjem potpisa na jedan od ugovora obavezali da će se pridržavati stavki Ženevskih konvencija o zaštiti civilnog stanovništva, zarobljenika, zatvorenika, ranjenih i bolesnih, kao i medicinskih ustanova i bolnica. Tim potpisom su prihvatili da će tokom eventualnog ratnog i vojnog okršaja poštovati sva međunarodna pravila, zakone i običaje ratovanja. Potrebno je naglasiti da je 1950. godine Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFRJ potpisala Ženevske konvencije, a 1979. godine je stavila svoj potpis na dva Dodatna protokola, a sve nove zemlje nastale raspadom SFRJ su bile obavezne da brane i rade na očuvanju ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, znači sve ono što je stojalo u okviru sporazuma.

Ali, samo nekoliko mjeseci kasnije, nezamislivim zločinima koje su počinili Srbi nad nesrpskim stanovništvom regiona, postalo je jasno koliko su sadržaji navedenih međunarodnih sporazuma i zakona nedjelotvorni i slabi.

Odrubljivanje glava ranjenih osoba, kasapljenje i crtanje krsta na tijelima ranjenih i ubijenih pomoću bajoneta, paranje trbuha trudnica sa opkladom na spol fetusa, kao i igranje futbala sa izvađenim fetusom koje je još uvijek pokazivalo znakove života, prisiljavanje očeva Bošnjaka da zajedno sa alkoholom piju krv svojih sinova, ljevanje alkohola ili bezniza u grla pripadnika bošnjačkog naroda te paljenje istih, silovanje djevojčica godišnje starosti između 10 i 12 godina, pa i mlađih pred očima njihovih roditelja i članova porodice, korištenje zarobljenih djece i žena bošnjačke nacionalnosti kao meta tokom vježbi strijeljaštva, ali i silovanja Bošnjakinja sa namjerom da zatrudne sa djetetom srpske krvi, te njihovo protjerivanje među pripadnike svog naroda na slobodnom teritoriju u namjeri što većeg ponižavanja istih i ... (da više ne nabrajamo) ... samo su neki od strašnih zločina koji su počinjeni nad nesrpskim stanovništvom od strane srbo-četničkih vojnih i paravonih formacija a koji predstavljaju zločine protiv čovječnosti i krše međunarodno humanitarno pravo, a sve se to desilo u Bosni i Hercegovini, u srcu evropskog kontinenta i pred očima međunarodne zajednice.

Ono što je izuzetno važno u navedenim događajima jeste da su ovi zločini počinjeni samo nekoliko godina nakon što je međunarodna zajednica formirala Međunarodni sud pravde u Hagu, upravo u namjeri da se spriječe navedeni zločini i genocid.

Usvojene rezolucije Vijeća sigurnosti OUN-a za rješavanje ove krize – a usvojeno je više od 75 rezolucija na temu BiH – ne samo da nisu ispoštovane od strane srpske ili srbijanske strane, nego su jednostavno stavljene po strani.

Među drugim aktivnostima Organizacije Ujedinjenih nacija, i na njihovom čelu Vijeće sigurnosti, u odnosu na krizu u Bosni i Hercegovini, može se ukazati na slanje humanitarne pomoći, formiranje zaštićenih zona, uvođenje zone zabrane leta ali i slanje snaga za očuvanje mira ili «plavih kaciga» tokom 1992. godine, ali svaka od ovih odluka i aktivnosti je imala velikih nedostataka. Kao primjer, jedini fizički potez «plavih kaciga» i UNPROFOR-a je bio ograničeni napad na srpske položaje, a većina je bila teatralnog karaktera, a tokom navedenih operacija, pripadnici «plavih kaciga» koji su većinom bili iz francuskog vojnog kontigenta, su zarobljavani od strane bosanskih Srba, što se može smatrati krajem značajnijih operacija OUN-a kao organa koji je trebao da garantuje mir i bezbjednosti u BiH, jer su Srbi prijetnjama da će ubiti taoce također prijetili da će nastaviti sa agresijom, a to se pokazalo kao jedan od najefektivnijih vojnih taktika srpskog agresora.

Ovakva politika ispunjena mnogobrojnim greškama OUN-a u odnosu na krizu u BiH kulminirala je u Srebrenici. Ovakva vrsta politike je dovela do pojave, slobodno se može reći u najoptimističnijem slučaju do olakšanja činjenja zločina i genocida od strane Srba nad više od 8000 Bošnjaka, a sve pred očima pripadnika «plavih kaciga» OUN-a koji su bili zaduženi da svim sredstvima brane zaštićenu zonu Srebrenica i Žepa. Na ovaj način, Organizacija Ujedinjenih nacija, u svojstvu najvećeg i najznačajnijeg međunarodnog tijela i njene Povelje na osnovu koje je obavezna da se brine za stabilnost i mir u svijetu, našla se među prvim osumnjičenim za ovaj zločin.

Opsežnost zločina je bila toliko velika i nepregledna da je Kofi Anan, tadašnji generalni sekretar OUN-a, srbo-četnički zločin nad Bošnjacima Srebrenice uvijek nazivao crnom mrljom u svijesti međunarodne zajednice, kao i najstrašnijim zločinom nakon Drugog svjetskog rata, dok je Mark Braun, specijalni izaslanik generalnog sekretara OUN-a, Srebrenicu nazvao temom koja će uvijek biti crna mrlja u historiji ove krovne svjetske organizacije.

Operacije zaštite mira i sigurnosti na teritorijama koje su bile bez mira ili u ratnom stanju, nesigurnim imenovanje zaštićenih zona, predstavljanje jednostavnim izuzetno složeno i komplicirano stanje, usvajanje rezolucija bez garanta njihovog izvršenja, indiferentnosti i javašluk kao i nepostojanje želje za izvršenjem rezolucija od strane UNPROFOR-a, slanje u region malobrojnih i neobučenih «plavih kaciga» i ... su neke od pogrešnih političkih odluka koje ćemo pokušati analizirati u nekoliko dijelova ovog kraćeg serijala.

Danas je bio šesti juli. Vrijeme tako brzo protiče. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći. Djeca grada nema volje za igrom. Grad je poput djeteta tužan. Vrapci ne lete i ne čuje se zvuk ptica, samo se čuje grakanje gavrana. Majka svom djetetu prepričava priču dok ota


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.