Pucanj pred očima «plavih kaciga» (2)

Sedmi juli! Humanistrano stanje u Srebrenici je katastrofalno. Povećava se broj umrlih od gladi i neizmoglosti. Srbo-četnička artiljerija svakodnevno djeluje po regionu. Sa svih strana se čuju zvuci puščanih metaka i detonacija. Već se nagovještava katastrofa. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći i razmišljaju o tome «Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?»

Tema naše današnje analize u okviru ovog kraćeg serijala priloga je kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici i njegove posebitosti i karakteristike u iskustvu i tradiciji međunarodnog prava.

 

Najjednostavniji, odnosno najočigledniji zločin koji se desio u Srebrenici, tačnije rečeno zločin kojeg svi danas prepoznaju po Srebrenici, jeste genocid počinjen u toj enklavi, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

Na osnovu međunarodnog prava, tačnije na osnovu sadržaja člana 2. Konvencije o genocidu usvojene 1948. godine, koja je ujedno i istovjetan sadržaj stavke 4. statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY, što je opet ponovljeno u stavci 6. Međunarodnog krivičnog suda, genocid je pojam koji podrazumijeva sve kasnije navedene primjere koji se čine u namjeri poptunog ili djelimičnog uništenja ili eliminacije nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupacija. Među tim primjerima su:

01. Ubijanje pripadnika jedne grupacije,

02. Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili psiholoških rana pripadnicima jedne grupacije, 03. Ciljano nametanje uvjeta za život pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog cjelokupnog ili djelimičnog uništenja, i na koncu, 04. Prisilno prebacivanje djece pripadnika jedne grupacije u drugu grupaciju.

Obzirom na tri očigledna primjera iz skupine onih djela koja se verifikuju genocidom a koja su se mogla primijetiti tokom agresije na Srebrenicu, tačnije držanje stanovnika Srebrenice u enklavi i među pripadnicima grupacije o kojoj govori sadržaj stavke, realno dešavanje u Srebrenici koje se podudara sa bar jednom stavkom od ranije navedenih, kao i namjere Srba da u potpunosti unište Srebrenicu, daljnje pojašnjavanje ovog slučaja nije potrebno zbog obimnosti samog slučaja i našeg ograničenog vremena, pa ipak spominjanje bar nekih je naša obaveza pred mnogim osobama masakriranim u Srebrenici.

Veći broj srpskih komandanata tokom dosijea generala Radislava Krstića je tvrdio da cilj njihovog ubijanja stanovnika Srebrenice nije bio uništenje i potpuna neutralizacija muslimanskog življa Srebrenice, jer da je tako bilo – kako to oni tvrde – zarobljene žene i djeca bi bili ubijeni poput njihovih muževa, očeva, sinova i braće, dok se suprotno dosadašnjim slučajevima genocida, nije desilo.

Sa tim u vezi, ICTY je stigao do zaključka da je ubijanje više od 8 hiljada osoba u trajanju od samo sedam dana, bez predumišljaja, prijevremenog planiranja i jacnih ciljeva, kao i potrebne logistike, nije moguće, te se smatra nemogućom misijom. Vojnici su za usmjeravanje zarobljenika, njihovog usmjeravanja ka mjestima masovne likvidacije i strijeljanja, pa na koncu i aktivnog učestvovanja u samo činu genocida i ubijanja zarobljenika, imali potrebu za ranijim planiranjem i naredbama viših vojnih i oficirskih distanci. Mnogobrojna mjesta masovnih ubijanja su se trebala ranije izabrati a za ukopavanje tijela ubijenih su bile potrebne velike logistike mjere. Svakako tu je i potrebna municija za ubijanje ljudi, više stotina buldožera i mnogobrojnih mašina potrebnih za masovno ukopavanje ubijenih, veliki broj autobusa i kamiona za transport zarobljenih i etničko čišćenje više od 20 i nešto hiljada osoba, tone i tone goriva i ... su ranije trebala biti određena kako bi došlo do provođenja u djelo ovako strašnog zločina.

Obzirom na navedeno, ICTY je naglasio da Srbi ne mogu biti oslobođeni od optužbe za genocidom, masovnim ubijanjem i etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Srbi su znali da će ubijanje muškaraca, prisilno iseljavanje žena, djece i staraca, bez ikakve sumnje rezultirati fizičkim uništenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Druga tema, obzirom da je riječ o genocidu i njegovoj definiciji u međunarodnom humanitarnom pravu, je da se samo ubijanje veće grupe pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog potpunog ili djelimičnog uništavanja i fizičke eliminacije ne može samostalno uvrstiti u taj čin, nego se taj primjer može uvrstiti u analizi depopulacije stanovništva.

Seksualno zlostavljanje tokom historije se većinom koristilo kao ratna taktika u namjeri uništavanja vojnog morala i ponosa kod druge zaraćene strane ili nacionalne časti, tako da se ne samo osoba nad kojom je izvršen taj zločin, nego cijela zajednica ili etnička skupina nađe pod uticajem te destruktivne vojne taktike, a ujedno dovodi i do uništavanja kulture i njenog identiteta.

Povezani izvještaji govore o tome da je u noći 12. jula, u vrijeme kada su se Bošnjaci Srebrenice nalazili u zatvoreničkim logorima i kampovima pod kontrolom Srba, veliki broj Srebreničanki je bio silovan i seksualno napastvovan. O ovom slučaju govore i svjadočanstva dva pripadnika holandskih mirovnih snaga u okviru UNPROFOR-a i «plavih kaciga» koji su lično vidjeli silovanje jedne Bošnjakinje od strane dva srpska vojnika.

«S tim u vezi, reporter britanskog lista Gardijan, pozivajući se na izjave očevidaca i svjedoka sa lica mjesta je pisao da su pobunjeni Srbi nakon zauzimanja Srebrenice izabrali određeni broj mlađih Bošnjakinja i odveli ih u nepoznatom pravcu u namjeri silovanja istih, baš kao što je to bilo rasprostranjeno na početku agresije na BiH 1992. godine.»

Na osnovu ove tvrdnje da je došlo do masovnog silovanja i seksualnog napastvovanja od strane srpskih vojnih snaga i pripadnika paravojnih formacija nad Bošnjakinjama Srebrenice u namjeri depopulizacije i genocida, doktor Melika Kritmajer je nakon obavljenog pregleda nekolicine Srebreničanki, žrtava silovanja, istaknula: «Ja i moji saradnici smo se uvjerili da je cilj Srba u ovom sramnom poduhvatu i zločinu bio ponišavanje muslimanki Bošnjakinja, njihovo vrijeđanje, uništavanje njihovog identiteta i ponosa, kao i stvaranje straha. Ove žene nisu bile seksualno iskorištavane na osnovu onog prirodnog nagona, nego su bile seksualno napastvovane zbog rata. Moje viđenje svega toga je da je neka osoba izdala naređenje o masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovo tvrdim zbog toga što su u velikom broju slučajeva – a što potvrđuje i veliki broj tada mlađih Bošnjakinja – žene vođene u kuće od strane pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija, ali one nisu bile silovane, nego im je bilo rečeno da svima kažu da su bile silovane.»

Još jedan od zločina koji se desio u Srebrenici jeste zločin protiv čovječnosti. Ovdje se radi o zločinima koji su jasno usmjereni protiv ljudske časti i ponosa, odnosno ponižavanja pripadnika ljudske vrste i slično. U pojedinim slučajevima su narušavane sve stavke o globalnim ljudskim pravima i vršenjem sličnih zločina nad jednom grupom civilnog stanovništva, dolazi do jačanja zabrinutosti međunarodne zajednice.

Pojedini primjeri navedenog narušavanja i kršenja ljudskih prava u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti koji govore u prilog ovoj teoriji su masovna ubistva, genocid, eksterminacija i potpuno uništavanje korijena jednog naroda, prisilno raseljavanje i protjerivanje stanovništva kao i mučenja i iživljavanja zbog političkih, rasnih, etničkih, vjerskih ili drugih osnova. Naravno, nećemo se zadovoljiti samo imenovanjem pojedinih primjera ove vrste zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice.

Genocid i pokolj više do 8 hiljada Bošnjaka Srebrenice, odvajanje muškaraca Srebrenice od oko 25 hiljada supruga, majki i djece, te njihovo prebacivanje autobusima i kamionima van grada kao dio ranije pripremljenog scenarija i u ovkiru ranije pripremljenog i organizovanog političkog poteza, sprečavanje dolaska potrebnih životnih potrebština popu namirnica, lijekova i goriva, spaljivanje kuća, zastrašivanje civilnog stanovništva, mučenja i tako dalje, su vršeni u namjeri fizičke eliminacije muslimanske bošnjačke populacije Srebrenice, a svi ti zločini se uvrštavaju u grupaciju zločina protiv čovječnosti.

Sa druge strane, ratni zločini su također opšte primijećeni tokom srbo-četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zločini poput ciljanih i ubistava civila sa predumišljajemmučenja i priprema uvjeta za globalno kašnjavanje velike populacije i njihovog mučenja te nanošenja nenadoknadive štete njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju, uništavanje infrastruklturalnih objekata koji nemaju nikakvu ulogu u vojnim operacijama, prognanstvo ili ciljano iseljavanje, kao i ilegalna hapšenja, ciljano vođenje vojnih operacija protiv civilnog stanovništva i uopšte civilnih ciljeva, granatiranje gradova i artiljerijsko djelovanje na naseljena područja, ubijanje ili mučenje nenaoružanih osoba, narušavanje ljudske časti, seksualna zlostavljanja i silovanja, prisilno i ciljano izgladnjivanje zarobljenika, nemilosrdna ubijanja i likvidacije, sakaćenje i mnogi drugi primjeri su samo neki od onih koje su Srbi, tačnije pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija činili nad Bošnjačkim muslimanskim stanovništvom Srebrenice, a sve pred očima pripadnika holandskog bataljona «plavih kaciga» mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Protiče i sedmi juli. Sunce lagano zalazi. Strah i panika sve više obuzimaju srca prisutnih. Glad je sve izmorila do posljednjeg atoma. Zabrinutost im neda da zaspu.

Da li će nestati svjetski poredak?

 

 

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (3)


Koje su karakteristike misije UNPROFOR-a u Srebrenici?

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Sunčevim izlaskom stigao je i osmi juli. Djeca su se probudila uz zvuke puščanih metaka i detonacija artiljerijskog djelovanja neprijatelja. Gran je izgledao usmljeniji nego ikad ranije. Branitelji grada su ponovo tražili da im se vrati naoružanje, dok su međunarodne mirovne snage bile na vježbi ljudskih prava. "Ne plašite se. Sve je pod kontrolom. Molimo vas vjerujte novom svjetskom poretku!"

Misija međunarodnih mirovnih snaga, kao najistaknutija i ujedno najsloženija misija koju određuje Vijeće sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija u cilju dostizanja do glavnog globalnog pitanja i obaveze Vijeća sigurnosti – znači očuvanje svjetskog mira i bezbjednosti – oduvijek je bila praćena mnogobrojnim kontradiktornostima, sumnjičavostima i nepoznanicama.

Ovakvu izgubljenost je moguće razumjeti kao rezultat promjene djelovanja i dužnosti mirovnih misija te prelaska sa nekadašnjeg klasičnog i tradicionalnog vida djelovanja, te prelazak preko osnova "zadovoljstva, neutralnosti i izbjegavanje upotrebe sile" pa sve do širenja svojih ovlasti.

Misija mirovnih snaga UN-a u Srebrenici je patila upravo od ove vrste izgubljenosti i nejasnoća. Međunarodna zajednica je mijenjanjem uloge i dužnosti misije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinila mnogobrojne i nenadoknadive greške čiji se rezultat može vidjeti u genocidu počinjenom nad stanovnicima Srebrenice i okolnih mjesta.

Misija mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini, pa samim tim i Srebrenici se ne može opisati ni kao tradicionalna misija koja se definira u članu 6. Povelje Ujedinjenih nacija niti kao operacija za nametanje mira što se može pronaći u članu 7. Povelje UN-a. Sa tim u vezi bivši generalni sekretar OUN-a Danac Dag Hamarskjeld (Dag Hammarskjöld) je rekao čuvenu rečenicu sa primjesom kritike i satire u kojoj se kaže da je misija očuvanja mira definirana u članu 6,5 Povelje UN-a. Jednostavnije rečeno, ovakva vrsta misija sa svojim ciljevima i dužnostima iz člana 6. Povelje OUN-a stvara različita mišljenja o mirnom rješavanju problema i međunarodnih kriza, te je prešlo i iznad toga, dok sa druge strane ne posjeduje karakteristike koje su navedene u članu 7. Povelje OUN-a koje govore o represivnim mjerama u odnosu na eventualne agresije u svijetu.

Politika OUN-a u okviru misije mirovnih snaga UN-a u Srebrenici posjeduje mnoge neoprostive greške i nedostatke o kojima ćemo govoriti u ovom i nekoliko narednih priloga.

Prvi nedostatak kojeg su počinile Ujedinjene nacije u svojoj mirovnoj misiji u Srebrenici jeste neobraćanje pažnje na činjenično stanje na terenu i javašluk u slanju nedovoljnog broja pripadnika dobroobučenih "plavih kaciga" u zaštićene zone, kao i slaba logistička podrška i uopšte podrška ovim snagama.

Vijeće sigurnosti OUN-a usvajanjem rezolucije 819 je zapravo usvojilo jednu snažnu i agresivnu rezoluciju na osnovu člana 7. Povelje OUN-a. U ovoj rezoluciji se navodi potreba slanja 34 hiljade dobro obučenih "plavih kaciga" u pet zaštićenihi zona u BiH, tako da je čak predviđena logistička i druga vrsta podrške od strane vojnih snaga Sjevernoatlanskog vojnog saveza NATO-a. Pa ipak, tekstualna jačina i teoretska snaga ove rezolucije nije prešla sa riječi u djelo.

Vijeće sigurnosti, obzirom na uvjete i karakteristike koje postoje u i oko zaštićenih zona, predvidjelo je da će za njihovo nadgledanje, kontrolu i čuvanje biti potrebno 34 hiljade "plavih kaciga", ali je u stvarnosti samo 7.600 vojnika UN-a raspoređeno u zaštićenim zonama. Od toga, oko 5 hiljada vojnika je raspoređeno u Sarajevu i okolnim mjestima, oko 3 hiljade je raspoređeno u Tuzli i samo oko 500 "plavih kaciga" je raspoređeno u Goraždu, Bihaću, Žepi i Srebrenici.

Također niti prijetnja NATO-a zračnim napadima na srbo-četničke položaje oko slobodnih zona nije urodila plodom jer je fizičko izvršavanje operacije tražilo potvrdu iz štaba NATO-snaga i snaga UNPROFOR-a, što se nikada nije desilo. Upravo ove odluke, odnosno izostanak tih odluka je doveo do nadmoćnosti srpskog agresora i zauzimanja Žepe i Srebrenice.

Zadovoljavajući odgovor na pitanje Ujedinjenim nacijama kako su samo mogli i zamisliti da će 500 vojnika UN-a naoružanih lahkim naoružanjem biti dovoljno za zaštitu četiri zaštićene zone, a da još iste ne podržavaju logistički, vojno i operativno? Pitanje vezano za ovaj slučaj kod većine analitičara je ostajao i ostaje bez odgovora.

Druga velika greška koju su počinile Ujedinjene nacije u odnosu na stanovništvo zaštićene zone Srebrenica jeste nepoštovanje pravila neutralnosti. Ovaj faktor je jedan od glavnih osnova svih operacija i misija OUN-a u svijetu te ujedno jedan od glavnih motiva obostranog zadovoljstva svih strana u oružanom sukobu na čemu se zasnivaju misije UN-a. Na osnovu ove stavke vojne snage UN-a se neće pretvoriti u još jednog aktera vojnog sukoba ili drugim riječima neće učestvovati na rezultate oružanog sukoba dvije ili više strana.

Međutim Ujedinjene nacije zapostavljanjem poštivanja ove stavke i nametanjem sporazuma o demilitarizaciji Srebrenice usvojenog 18. aprila i 8. maja 1993. godine ne samo da nisu bile neutralne u ovom dijelu sukoba i pomogle Bošnjačkom stanovništvu u okruženju nego su pripremile uvjete za nastanak genocida i drugih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom Srebrenice.

Na osnovu ovog sporazuma Srebrenica je verifikovana demilitariziranom zonom i povlačenje srbo-četničkih snaga iz regiona UN se obavezao da će biti odgovoran za bezbjednost muslimanskog Bošnjačkog stanovništva zaštićene zone Srebrenica u zamjenu za predavanje naoružanja sa kojim su raspolagali. Ugovor koji je na vrhuncu pokazao nemilost i neutralnost OUN-a prema muslimanima u regionu.

Još jedan faktor koji je doveo do nastanka velike tragedije u Srebrenici jeste slaba komunikativnost među pripadnicima "plavih kaciga" na terenu i štabova u operativnim jedinicama kao i komandnih centara UN-a i NATO-a u susjednim zemljama. Jednostran odnos i tradicionalna komunikativna veza između vojnika i oficira, odnosno komandnih štabova se suočio sa velikim polemikama među visokokotiranim vojnim zvaničnicima UN-a, tako da je u velikom broju slučajeva dolazilo i do nepostojanja bilo kakvih komunikacija između pojedinih jedinica na terenu i komandnih štabova, a opet je to rezultiralo i velikim verbalnim sukobima između vojnih i političkih zvaničnika međunarodne zajednice.

Ova tema je očigledna u izjavama komandanata holandskih vojnih snaga u sastavu UNPROFOR-a. Oni su izražavali zabrinutost zbog navedene situacije koja postoji u okviru vojnih snaga UN-a, a to su naglašavali prije, za vrijeme i nakon strašne tragedije koja se desila u Srebrenici. Kao primjer, komandant vojnih snaga UN-a u Srebrenici ne shvata šta je razlog poništavanja naredbe o vojnom djelovanju zračnih snaga NATO-a na položaje srpskih snaga, naglašavajući da je tu idiotsku odluku donio štab u Zagrebu nakon višesatne rasprave članova tog štaba.

Korijen ovih nesporazuma i izgubljenosti potrebno je tražiti u političkoj pa i vojnoj nemoći OUN-a u stvaranju koordinacije među svojim predstavnicima sa Balkana i jedinicama na terenu, posebno u Srebrenici jer je od samog početka, pa čak i prije genocida u Srebrenici, vojni ogranak UNPROFOR-a bio raspoređen na Balkanu ali je patio zbog nepostojanja zajedničke riječi unutar snaga, dok sa druge strane skup koji je strukturalno gradio Ujedinjene nacije, odnosno njeno Vijeće sigurnosti nije bio spreman da prizna postojanje navedenih razdora okrećući glavu po strani i poput noja zabijajući glavu u pijesak pred svim tim problemima.

U svakom slučaju, izostanak slanja dovoljnog broja vojnika i logističke podrške istim, nepoštivanje pravila neutralnosti, duboki razdor u komandnom lancu kao i mnogobrojni sukobi među razumijevanjem i tumačenjem stavki 6. i 7. Povelje OUN-a o očuvanju mira i nametanju mira, odugovlačenje UN-a na prelasku preko stavke 6. Povelje OUN-a i iskorištavanja vojnih kapaciteta protiv srbo-četničkog agresora koji se nalaze u tekstu člana 7. Povelje OUN-a – o čemu namjeravamo razgovarati u narednom prilogu – su neki od faktora koji su doveli do upotpunjavanja tog lanca grešaka UN-a u mirovnoj misiji u BiH a posebno u Srebrenici, što je dovelo do genocida i masovnog pokolja više od 8000 Bošnjaka Srebrenice.

Umorna tijela muškaraca, dječije lutke i uprljani uvojci na glavama žena Srebrenice su se čuli mirisom baruta. Djeca Srebrenice nisu shvatala značenje riječi i izraza "rat". Oni mrze riječ "metak" koja je duži niz dana poremetila njihove dječije igre. U mrklim noćima u san su odlazili sa rukama na ušima i ujutro se budili zvucima detonacija. U srcima očeva i majki Srebrenice je lebdila zebnja i nevjerica. Govorili su im: "Ne plašite se. Nije to toliko bitno. Bitno je da se boja kravate generalnog sekretara slaže sa njegovim odijelom."

 

Da li je moguće imati povjerenja u novi svjetski poredak?


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.